– Kada zbrojim igračke i trenerske godine koje sam podario nogometu, ispada brojka od 50. Kroz te godine dobivao sam niz priznanja, nagrada, darova i poklona. Svaki od njih budi neko sjećanje zbog čega su mi bili namijenjeni i jako su mi dragi.
Upravo potonje je bio povod našem razgovoru s 65-godišnjim Antonom Sršom-Boysem iz Murskog Središća.
– Moj najdraži poklon ili priznanje kojeg sam dobio od bilo kojeg kluba gdje sam igrao ili trenirao u svojoj dugoj nogometnoj karijeri, 20 godina aktivnog igranja i 30 godina trenerske karijere, je fotografija iz 2014. godine. Snimio ju je 23. lipnja, godinu prije, Tin Tomanić na kojoj piše: „3. HNL – izborena 25.06.2013.”.
Fotografija mi je strašno draga jer s nje jednostavno isijava iz sviju nas sav trud kojeg smo tkali čitavu godinu, sva odricanja te godine da se domognemo ulaska u 3. HNL-sjever. Uspjeli smo i to je bio najveći uspjeh NK Rudara u njegovoj bogatoj i dugogodišnjoj povijesti. Kad sam primio tu sliku, trnci su mi prolazili tijelom, suze radosnice na oči, to je primijetila i publika i dobio sam takav aplauz kojeg nisu dobili svi akteri na utakmici između Rudara i ludbreške Podravine. Konačno i ti si bio na utakmici pa vjerujem da si primijetio to. Nakon toga, vjerovao sam da je to moj oproštaj od Rudara, ali uvjerio sam se u ono, ‘nikad, ne reci nikad’ – ispričao nam je.
Za one mlađe, tko je on?
Igrati je počeo u Rudaru sa 16 godina i to, kako kaže, prije podne za juniore, a popodne za seniore. Već s 18 godina prelazi u čakovečki MTČ koji se natjecao u Zagrebačkoj zoni i to mu je šest najljepših godina provedenih u nogometu. Nakon kratkotrajnog boravka u Nafti Lendava s 24 godine prelazi u Maribor gdje je igrao 3 godine, a sljedećih 5 godina proveo je u varaždinskom Varteksu. Igrao je još za Polet Pribislavec i igračku karijeru završio u matičnom Rudaru.
Trenersku karijeru započeo je u Rudaru, nakon čega su uslijedili Polet Pribislavec, Čakovec (kao pomoćni trener Orehovcu), Kraljevčan 38 Donji Kraljevec, Polet Sveti Martin na Muri, Sokol Vratišinec, Plavi Peklenica, Omladinac Mačkovec, Mali Mihaljevec i Mura Hlapičina. Najduže je bio trener Rudara, čak 10 godina s povremenim prekidima, a tamo je ostvario i najveći uspjeh kada je momčad iz 2. međimurske lige doveo do 3. HNL-sjever, što je tada bio najveći uspjeh kluba u njegovoj dugoj povijesti.
– I kako da mi fotografija, odnosno ljudi s nje, ne budu najdraži pogotovo kada sam je primio od Zlatka Rajfa, klupske ikone i počasnog predsjednika NK Rudar? – završio je s pitanjem.
Danas je umirovljenik u svakom pogledu. Radni vijek je okončao, a prava je šteta što njegova „A-pro” licenca stoji neiskorištena.