Kako Index doznaje danas imamo oko 8500 novih slučajeva, a testirano je preko 18 tisuća ljudi. S ovim brojevima udio pozitivnih je oko visokih 47 posto.

Prije dva tjedna imali smo 4226 novih slučajeva od 12.132 testiranih (udio pozitivnih 34.8%), a prije tjedan dana 5768 od 13.929 testiranih (udio pozitivnih 41%).

Službeni podaci tek se očekuju. U 12 sati je sjednica vlade.

Korona u Dalmaciji bukti. Tamo je udio pozitivnih oko 60 posto. U Splitsko-dalmatinskoj planiraju skratiti radno vrijeme kafića. Detalji bi se trebali znati danas.

U Primorsko-goranskoj danas imaju rekordna 1082 slučaja.

Škola počinje u ponedjeljak normalno.

Jučer smo imali 5845 novih slučajeva zaraze virusom SARS-CoV-2 od 15.408 testiranih. Umrlo je 46 osoba.

Cijeli članak pročitajte ovdje.

Ustanova Dnevni boravak djece „Dr Antun Bogdan“ Čakovec, koja djeluje u okviru Caritasa Varaždinske biskupije, obilježava 26 godina postojanja. Tim povodom u petak 7. siječnja u 10 sati svetu misu za korisnike i njihove obitelji, djelatnike, volontere, donatore i prijatelje predslavit će varaždinski biskup Bože Radoš u čakovečkoj crkvi svetog Nikole biskupa.
Pokojni svećenik dr. Antun Bogdan, koji je rođen 9. studenoga 1913. godine u Podturnu, još je 1987. godine svoju kuću s dvorištem u Čakovcu, u Ulici Augusta Cesarca 15, darovao Caritasu Zagrebačke nadbiskupije za smještaj djece s posebnim potrebama.

Na tim je temeljima u Čakovcu je s radom 4. siječnja 1996. godine započeo “Dječji dom” Caritasa Zagrebačke nadbiskupije kao dnevni boravak za djecu s najtežim oblicima cerebralne paralize i višestrukim oštećenjima s područja Međimurja.

Da podsjetimo, osnivač Doma bio je Caritas Zagrebačke nadbiskupije pod ravnateljstvom Jelene Brajša. Zaposlene su bile dvije medicinske sestre Marija Rihtarec i Katarina Hoblaj, vozač Mladen Medlobi, a kao volonter vodila ga je dr. Verica Jačmenica Jazbec. Osnovni cilj bio je kroz dnevni boravak pomoći roditeljima u zbrinjavanju djece s viševrsnim teškoćama u razvoju.

 Djelatnosti koje se provode su: pružanje tjelesno ili mentalno oštećenoj djeci i mladeži usluge prijevoza, boravka, prehrane, njege i brige o zdravlju, medicinske i psihosocijalne rehabilitacije, usluge radne terapije te usluge organiziranog provođenja slobodnog vremena.

Dom je rastao i razvijao se zahvaljujući mnogobrojnim pojedincima i društvima u domovini i izvan nje, ustanovama, poduzećima, tvrtkama, lokalnoj i široj društvenoj zajednici. Obnovljene su i preuređene postojeće građevine, uređeno je dvorište, izgrađen je i opremljen novi paviljon od 270 m2 kojeg je 6. rujna 2002. godine blagoslovio sada pok. mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup.

Nakon osnivanja Varaždinske biskupije, ova ustanova od 2006. godine djeluje pod okriljem Caritasa Varaždinske biskupije, čiji je predsjednik mons. Ivan Godina, a ravnatelj mr. sc Ante Šola. Dom djeluje na području Međimurske županije pod nazivom Dnevni boravak djece “Dr. Antun Bogdan” Čakovec, noseći ime prvog donatora, a voditeljem je imenovana Katarina Hoblaj.
Uvedeni su novi oblici pružanja usluga socijalne skrbi izvan vlastite obitelji, odgoj i obrazovanje, odgoj u vjeri i nove vrste zdravstvene skrbi za djecu s primarno većim motoričkim, intelektualnim i pridruženim teškoćama. Za organizirani svakodnevni prijevoz kupljeno je i opremljeno novo kombi vozilo s hidrauličnom rampom uz mogućnost prijevoza osoba u invalidskim kolicima.

Bio sam pijanac, propali čovjek, nikako sretan čovjek. Kada sam bio pijan do iznemoglosti htio sam dohvatiti flašu alkohola koja mi je ispala iz ruku. Neka sila, ja velim Božja nije mi to dopustila. Pijan do besvijesti čuo sam: ‘Nećeš propali više piti nikada’! I od onda nisam alkohola okusio, o svojem pijanstvu u mladosti kaže Antun Turk iz Merhatovca.

Ne tako davno mnogi smo voljeli pjesme Đorđe Balaševića, a ja sam najviše volio ‘Priču o vasi Ladačkom’, koji devet dana nije izlazio iz birtije, a ovo je ‘Priča o Tončiju Lovrovom’, koji poput Vase danima nije izlazio iz birtije, a tjednima i mjesecima i na kraju godinama se opijao. Tonči Lovrov moj je prijatelj iz djetinjstva i mladosti, ali i danas, a tako smo ga zvali i zovemo i danas, a u stvari on je Antun Turk, sin Lovre Turka koji danas broji 71 godinu, no izgleda poput mladića. Priču, u biti istinu znao sam od davnina, kada smo se kao mladići razišli u porocima. On se družio s alkoholom, a ja s… da ne bude kako se hvalim. Potpuni prekid nastao je kada mi nije na svadbu došao, a trebao mi je zastavnik biti.

Kasnije sam otišao u Sloveniju, pak Mursko Središće i kada sam dolazio u Merhatovec Tonči je pio i gotovo uvijek bio pijan. Kada je prestao piti, pred tridesetak godina potpuno se promijenio, postao je svima nama, osim okorjelih pijanaca i zavidnika, drag čovjek, ugodan sugovornik i gospodin. Kada sam teško nastradao u veljači 2020. godine i kako je nastupio COVID19, a moji su u svijetu, moja supruga i brat moj jedini oformili su ‘stožer za Stjepana’, a za čelnika imenovali upravo Tončija Lovrovog. Bio mi je u svakom trenutcima nepokretnosti, kolica, štaka, ortoze i ne znam čega još svega ne, ogromna pomoć i potpora.

Tih dana napričasmo se našeg djetinjstva i mladosti u ne baš bogatom Merhatovcu, ali i o njegovim danima prepunim pijanstva, bančenja, lutanja, silništva i mnogo drugoga što sa sobom nosi svakodnevno pijanstvo. Na samu Novu godinu, pohodio me Tonči te smo se ponovno svega prisjetili i ja sam mu predložimo da napišem članak o njemu, ne zato da ga ocrnimo ili prikažemo u ondašnjem svijetlu, nego kao primjer kako odustati od alkohola. I to bez doktora i terapija.

Neopisivo sam sretan što sam prestao piti i što sam danas dobar čovjek

Priča ide ovako, naravno skraćenija, jer za cijelu bi trebala knjiga, teška i debela barem kao ‘Divan užas i druge pripovijetke iz građanskog života’ Slavka Kolara. Moje pijanstvo počelo je kada sam počeo se izučavati za zidara po gradilištima, gdje malo tko nije pio, a piva, vina, žganice, konjaka, ruma, liker i svakojakog bućkuriša bilo je na svakom koraku. Daj Tonček, gutni si malo nagovarali su me stariji zidari i radnici. Nećkao sam se, no uvidio sam kako me ismijavaju i odlučio sam malo cugnuti. Potom je već išlo lakše. Lako i prelako. Više to nije bilo samo na gradilištu nego baš po svuda gdje sam se kretao i nalazio.

Nisam morao služiti vojsku pak nisam imao zapreku pred opijanjem. Napijao sam se do besvijesti, pak se trijeznio po tuđim škednjevima i štalama, u jarcima i šumarcima i opet nanovo. Nikada trijezan niti od kakve koristi, pijancima i licemjerima omiljen i drag, običnim ljudima nepodnošljivim. Nisam se niti oženio niti zasnovao obitelj. Jednom sam se nekako našao u dvorištu obiteljske kuće pijan kao batina i u ruci sam imao napola ispijenu bocu konjaka (brandy) koja mi je ispala iz ruku. Neispavan i gadljiv zvao sam mamu da mi pruži flašu, na što je ona rekla, da kako sam ju ispustio neka si je tako uzmem. Nisam je mogao dohvatiti jer bijah mrtav pijan, premda sam ruku pružao prema njezinoj ‘svetosti flašici’ i na kraju je nisam dohvatio.

Čuo sam kako mi nečiji glas snažno govori; ‘Nećeš pijanico, nećeš je uzeti’. I tako sam zaspao vani na travi kod zdenca probudivši se drugi dan. Sada polupuna flaša ležala je na travi, a ja je nisam podignuo niti taknuo. Kroz glavu su mi prolazile riječi, nećeš pijanico, razbojniče, neradniče i slično. Mislio sam kako su to bile riječi Božje. Od toga dana nikada više nisam alkohol okusio, sve do dana današnjega, preko trideset godina. Bez liječnika, bez tableta, bez tretmana i savjeta. Bilo je izazovnih situacija, jer ljudi nisu mogli vjerovati da Tonči više ne pije.

Bilo je licemjera i rugalica, no od svega bijah jači i danas čvrsto stojim na nogama, družim se sa svima, nitko me osim Štefeka (mene Stjepana) ne truca čašicom alkohola. Pijem vodu, kavu, čaj i sokove i dobro mi je. Zaslužio sam i penziju, skromno, ali dovoljno za život. Okružen sam s dobrim ljudima, a evo pred kratko vrijeme me Štefekov brat Vladimir Mesarić pozvao u kazališnu skupinu Xenix gdje igram, mnogi kažu jako dobru ulogu u igrokazu ‘Čuk sedi’, a svi glumci kako i redatelj me vole i poštuju, kao i ja naravno sve njih. Sada su mi nećaci kupili trubu i polako obnavljam znanje stečeno u ranoj mladosti od strica Imbre iz Štrukovca. Žao mi je što nemam ženu i djecu, ali zato volim i mene vole djeca mojih dragih rođaka i prijatelja. Sve koji preobilno piju pozivam da se odreknu alkohola, jer ja sam primjer kako je to moguće. Jednostavno, sam sebi kažeš, neću više alkohola piti.

Pragerhoff na putu u Žalec i Celje

Eto, to je životna priča iz Merhatovca iz ustiju čovjeka koji je petnaestak godina bio rob alkohola, a danas je normalan i zdrav čovjek okružen poštivanjem i ljubaznošću svih dobrih ljudi. Još ovo. Kao dečko, pa i kao pijanac, Tonči je izuzetno lijepo plesao. I polku i valcer i rockand roll, ali i tango, i šotiš i kolo. I kada je na kraju plesa trebalo zagrliti lijepu i rumenu knezovčanku, zasančarku, zebančarku i merhatovčanku, Tonči je prigrlio flašu vina ili žganice.

Danas trideset i nešto godina otkako alkohol ne stanuje u Tončiju, može se reći kako žrtva nije bila uzaludna. Je li ono uistinu bila riječ Božja ili nečija druga, danas je Antun Turk vjeran svojoj Crkvi župi Selnica. Mi, njegovi dragi prijatelji ponosni smo na njega, a publika najsnažnije plješće njemu u sada već kultnom dramskom djelu ‘Čuk sedi’ gdje je upravo on ćuk koji tužan i sam sjedi na kufru (kofer) i preko Pragerhoffa (Pragerskog) odlazi u koju ipak ne stiže. A zašto Žalec? Tih godina mnogo je međimurskih muževa i žena, dječaka i djevojčica, mladića i djevojaka u kasno ljeto vlakom želježničkim odlazilo u slovensko selo ili gradić Žalec u čijoj okolici se brao hmelj, biljka potrebna kod stvaranja Laškog piva, ondašnjeg kultnog piva u cijeloj Jugoslaviji. I o tom vremenu i događanjima gdje su poslodavci iscrpljivali mladež tjerajući ih brati hmelj od jutra do sutra, mjereći po svojemu, naravno na štetu uglavnom siromašnih ljudi.

Ovo je kako kažu moji kolege iz portala Medjimurski.hr, još malo pozitive za godinu novu.

Bez obzira na godine, konstituciju i spori hod, kad Zlatko Kanižaj (64) zvan Topla voda iz Svete Marije začuje glazbu, posebno rock, uvijek će rado zaplesati i ples je jedno od najvećih životnih zadovoljstva ovog čovjeka, za kojeg mnogi mještani tog sela pričaju svašta. Što je zapravo istina?

Činjenicu je da život piše tragične priče, a mnogi ostanu neshvaćeni, dokazuje i priča Zlatka Kanižaja, osobenjaka iz Svete Marije, koji se u ovom naselju nekima i zamjerio i o kojem se pričaju svakakve pričice.

Zna li da ga zovu Topla voda?

– Znam. Ljudi su me tako prozvali jer su bili uvjereni da sam u kafić donosio svoje vrećice s čajem i naručivao vodu, što naravno nije istina. U početku me taj nadimak smetao, no danas se tome smijem. Jedna prijateljica me zove čak „Vodica, vodica“ – otkriva Zlatko Kanižaj.

Natprosječno inteligentan i ljubitelj filozofije

Završio je Opću gimnaziju u Varaždinu, a sa Zlatkom možete razgovarati o svemu, pri čemu je zadivljujuće njegovo poznavanje filozofije i psihologije, koje su ga oduvijek interesirale, u toj mjeri da zna detalje o životu mnogih slavnih i manje slavnih filozofa i psihologa, a kao i mnogobrojne citate iz njihovih djela. Kao iz topa govorit će vam riječi koje su izašle iz usta Fromma, Axela, Spiznoze, Kanta, Kafke itd.

– Što sam čovjek, to dijelim s drugim ljudima. Što vidim, čujem, jedem i pijem, to sve životinje čine slično, ali to da ja sam ja, samo je moje, to pripada meni i nikome drugom. Nijednom drugom čovjeku, ni anđelu, ni Bogu, osim toliko koliko sam s njime jedno – citirao je riječi Meistera Eckharta, koje je u svojoj knjizi „Čovjek za sebe“ naveo Erich Fromm.

Varaždin je bio grad njegove propasti

Zlatko kaže kako su testovi inteligencije koje je prošao još kao mladić pokazali kako je izuzetno inteligentan i posjeduje znanja mnogo viša za ovaj milje. Istaknuo je kako je za završni rad u gimnaziji napisao najbolji rad u toj gimnaziji ikad, na temu Augusta Comtea i pozitivizma u filozofiji. Varaždin mu je, inače, ostao u ružnom sjećanju.

– Varaždin je trebao biti grad mojeg uspona, a ispao je grad moje propasti. Nakon što sam se zamjerio, bez ikakvog razloga, nekim ljudima, napustio sam školovanje i 4. razred morao sam završiti uz dopisništvo iz Zagreba.

Povratak iz Zagreba bio je za njega „povratak iz svega u ništa“

Zlatko nije imao priliku ići na fakultet, ali za time, kaže ne žali, a nakon gimnazije proveo je nekoliko godina u Zagrebu radeći u tvornici cipela Astra, nakon čega se vratio u Međimurje, o čemu kaže:

– Napravio sam grešku što sam se vratio iz Zagreba, iz svega u ništa. Tu je sve praznina. U Zagrebu sam hodao po antikvarijatima, jako volim filozofiju i psihologiju, a najviše cijenim Spinozu zbog njegovih aksioma te Kafku, koji je prerano umro, u 41. godini, i nije htio ništa objaviti te da nije bilo njegovog prijatelja Maxa Broda od Kafke danas ne bi ostalo ništa – govori nam Zlatko.

U Svetoj Mariji Zlatko je proveo godine koje su na njemu ostavile i mnoge rane. Relativno rano ostao je bez oca, koji je umro u skladištu u Trgocentru, dok mu je majka umrla prije 13 godina od raka.

Borio se s teškom depresijom

– Danas nemam obitelj. Imam jednu sestru, koja mi je međutim okrenula leđa kad mi je bilo najteže i danas nismo u kontaktu. Punih 15 godina borio sam se s teškom depresijom. Išao sam na terapije i pio antidepresive, međutim shvatio sam da si najviše mogu pomoći sam – otkriva Zlatko, koji govori o problemu o kojem mnogi šute.

Radio je kao striper u „Monte Carlu“

Tijekom godina Zlatko je radio u Trgocentru u Donjem Kraljevcu, te Diskontu u Čakovcu. No, ono po čemu ga selo poznaje svakako je njegov višegodišnji rad kao plesača i stripera u klubu Monte Carlo u Čakovcu, o čemu kaže:

– Ljubav prema plesu je došla sama od sebe. U „Monte Carlo“ sam otišao samo zbog žena, a novci i slava doletjeli su sami od sebe. Skidao sam se do tangica, nosio sam crni plašt. U početku mi je to bilo teško, ali kasnije je preraslo u profesionalizam. Dobro su me plaćali – kaže Zlatko, koji i danas rado pleše:

– Volim plesati na seoskim feštama. Najviše volim rock glazbu, ali mogu plesati na sve.

Zlatko Kanižaj neko je vrijeme, kaže, u Ferrari baru Formula prodavao i umjetničke slike svog prijatelja Josipa Pongarca ‘Rokusa’ iz Svete Marije, za kojeg kaže da danas nažalost više ne slika, već se bavi budizmom i indologijom.

Nikad, kaže, nije nikome prijetio

Na upit je li istina da je nedavno prijetio nožem prodavačici u trgovini Krk (Metss) u Svetoj Mariji, Zlatko kaže:

– U trgovini sam izvadio nož koji sam kupio za 59,90 kuna u Tehnodomu i držim ga uvijek u svojoj torbici, a prodavačica se prestrašila. Nisam joj prijetio. O meni svašta pričaju, a znate zašto? To se zove međimurski jal.

Zamjeraju mu da u selo želi dovesti Rome

Dodaje i kako mu je zabranjen pristup u lokalni kafić „Mango“ zbog njemu nerazumljivih razloga. Neki mu doduše zamjeraju da je kuću prodao Romima, o čemu kaže:

– Ovako, kuću nisam prodao, već sam je poklonio Romima, jednom iz Hodošana i jednome iz Pribislavca. Međutim, na ugovoru piše da je kuća moja dok sam živ i dotle je oni ne mogu koristiti.

Ljubav mu se nije dogodila

Osim u neke mještane, Zlatko se tijekom života nažalost razočarao i u ljubav:

– Mislim da se ljudi danas vjenčavaju radi materijalnih i egzistencijalnih interesa. Ljubav je nešto što se jednostavno nekome dogodi. Meni se nije dogodila – rekao je Zlatko i citirao Gandhija:

– Ma koliko bila okorjela nečija čud, rastopit će se na vatri ljubavi. Ukoliko do toga ne dođe, znači da vatra nije bila dovoljno jaka.

Danas ovaj ljubitelj dakle plesa, filozofije, sociologije i psihologije, kojem je kuća dva puta stradala u požaru, a lokalni klinci su mu navodno razbili prozore i uništili rolete, živi od očeve mirovine, dan za danom, ne konzumira alkohol i nikad mu nije dosadno, te kaže:

– Što se događa sada je vječnost, a što je bilo i što će biti, o tome ne treba niti razmišljati.

Isto tako, poručuje:

– Svako živo biće, dok god je živo, zavrijedilo je svaku pažnju i svatko se trudi da ustraje u svome biću.