Karate Klub Globus Čakovec objavio je sljedeću vijest na svojoj Facebook stranici:
“Dvije bronce sa Balkanskog prvenstva za mlade uzraste u Turskoj
Od petka do nedjelje u Turskoj se održalo 30. Prvenstvo Balkana za mlađe uzraste na kojem je nastupilo 1673 sportaša iz 13 država. U Tursku su otputovale i naše cure iz KK Globus Čakovec – Mala Subotica.
Dalia Šestak
Dalija u kategoriji djevojčica 12 godina +50kg pobjeđuje predstavnice Crne Gore i Turske, dok sljedeći meč tijesno gubi protiv druge Turkinje koja kasnije ulazi u finale. Kroz repasaž pobjeđuje dvije predstavnice BiH i time osvaja
Tesa Balog
Tesa u kategoriji djevojčica 13 god +54kg nakon slobodnog prvog kola pobjeđuje predstavnice Turske, Grčke i Crne Gore. U polufinalu je bila bolja kasnije zlatna predstavnica BiH. U repasažu pobjeđuje predstavnicu Crne Gore i osvaja
Lucija Kovačič 7. mjesto
Lucija u kategoriji djevojčica 10 godina -37kg nakon poraza u 1. kolu od Turkinje, ulazi u repasaž gdje pobjeđuje predstavnicu Srbije, u sljedećoj borbi gubi i time zauzima 7. mjesto.
Nastupila je i Tonka Panić, ali uz nedostatak sportske sreće nije uspjela doći do plasmana.
Mara Brnadić nažalost nije nastupila zbog povrede.
Matija Bogdan iz Čakovca, mladi i uspješni chef, u jutarnjim satima srijede, 20. svibnja postao je prvi Međimurec koji se popeo na vrh svijeta na visini od 8.849 metara. Nakon pedesetak dana ekspedicije života na Mount Everest, prošlog četvrtka sletio je u Zagreb gdje su ga na aerodromu dočekali njegovi najbliži i prijatelji, a u proširenom sastavu su se okupili i dan kasnije u zagrebačkoj Garden Brewery na proslavi ovog ogromnog postignuća. Matija nam je tamo, za portal medjimurski.hr, iznio svoje dojmove i uspomene s uspona.
Kakav je osjećaj biti na krovu svijeta?
-Zanimljivo je da na samom vrhu nisam imao osjećaj nekog posebnog postignuća, već sam to doživio nešto ranije, kada smo se bližili cilju, kada sam znao da ćemo biti tamo za 20 minuta, za 15 minuta, ti su trenuci bili posebni. U ovom trenutku je možda i prerano govoriti o svemu tome, jer se svi ti osjećaji još nisu slegli i mislim da će se posložiti kada do kraja shvatim što sam napravio. Naime, kada kreneš teško je znati što sve možeš očekivati. Teško je vjerovati da će se to dogoditi i da ćeš stvarno otići do kraja. Naravno da vjeruješ u sebe, jer to je osnovni preduvjet da bi se uopće odlučio za tako nešto, ali ni jednog trenutka ne možeš biti posve siguran da ćeš uspjeti i zato je, vjerojatno, potrebno još neko vrijeme nakon svega da se dojmovi potpuno srede.
Po čemu ćeš pamtiti uspon?
-Po puno malih stvari, po mnogo različitih sekvenci i slika. S ljepše strane tu je prijateljstvo koje se rodilo već prvog dana u baznom kampu s britanskim alpinistom indijskih korijena Nakulom. Nevjerojatno je kako smo odmah kliknuli i zapravo smo veći dio tog puta od 50 dana dijelili zajedno, bez da smo to planirali. Nakon što sam stigao na vrh i Nakul se popeo nekoliko minuta kasnije. To ću pamtiti cijeloga života, jer se iz svega rodilo veliko prijateljstvo koje će se nastaviti mojim odlaskom u Englesku i njegovim dolaskom u Hrvatsku. Užasno smo se zbližili, planina te čvrsto poveže s nekim ljudima na jedan poseban način i to će biti prijateljstvo za cijeli život. Manje je lijepa uspomena bol u leđima koja još uvijek traje, dok istovremeno još uvijek ne osjećam prste na lijevoj nozi. S obzirom na težinu uspona ne čudi što ta fizička dimenzija ostavi trag koji se ne izbriše tako brzo. Ipak, dugotrajne pripreme koje su trajale duže od godinu dana omogućile su mi da se s usponom mentalno nosim mnogo bolje nego što je to bio slučaj kada sam, prije godinu i pol dana, ispenjao Ama Dablam. Nakon toga sam imao i nekakav blaži PTSP, što sada nije slučaj, iako je Mount Everest po svim svojim karakteristikama mnogo teži i zahtjevniji. Međutim, sada vidim da sam mentalno bio jako dobro pripremljen i cijelo ovo iskustvo, pa i njegovi najteži dijelovi, nije ostavilo dublje tragove na mojoj psihi. Tijekom cijele ekspedicije izgubio sam 10-14 kilograma, gotovo četvrtinu svoje mase, ali sada to polako vraćam.
Sve to zasigurno je uvelike pomoglo izdržati završni uspon koji je trajao 36 sati?
-Naš završni uspon do vrha je trajao, praktički u komadu, 36 sati, mnogo duže nego što bi trebalo i sve dok malo ne zastaneš i ne sjedneš nisi ni svjestan koliko ti je tijelo zapravo izmoreno. U tih 36 sati popio sam samo pola litre tekućine i možete zamisliti koliko sam bio dehidriran. To je stvarno jedan ekstremni šok za organizam i za potpuni oporavak mog tijela trebat će posve sigurno nešto duže vrijeme. Nakon što smo se spustili s vrha, iste sekunde sam zaspao i probudio se nakon 13 sati. To se sve dešavalo u kampu 4, još uvijek u „zoni smrti“ gdje, u pravilu, nismo smjeli ostati, niti duže boraviti, ali u tom trenutku jednostavno nismo mogli nastaviti spuštanje zato što nismo imali ni trunke energije.
Čak i dok čovjek iz udobnog naslonjača gleda snimke završnog uspona prema vrhu one su zastrašujuće?
-Taj dio zove se Summit ridge. Radi se o užasno uskom prolazu na strmom, stjenovitom grebenu koji vodi do samog vrha, gdje s desne strane gledaš dolje na Tibet, a s lijeve na Nepal. I tu te jedan krivi korak može u trenu odvesti u smrt. Iznimno je važno da budeš vezan na „špagi“, pa ako i napraviš krivi korak, što se i meni desilo pa sam pao, to te zadrži i sačuva ti život. S obzirom na gužve koje vladaju na usponu prema vrhu ljudi se često ne zakače, krenu zaobilaziti kolonu i time preuzmu rizik da se poskliznu i poginu. O tome govori i užasna činjenica da smo na samom tom završnom dijelu prekoračili preko 3-4 mrtva tijela. To je gore jako česta pojava, posebno zato jer je organizam, zbog umora i manjka kisika, u posebnom stanju. Koncentracija dramatično pada i to je razlog što većina ljudi strada prilikom spuštanja. Uzbuđenje i adrenalin uspona na vrh popusti, jednostavno više nisi koncentriran koliko bi trebao biti i dešavaju se greške koje se plaćaju životom.
Kako uopće izgleda u toj „zoni smrti“ iznad 8.000 metara?
-Teško je to opisati i osjećaj je jako bizaran. I ja sam na toj visini imao probleme s kisikom, jer regulator nije radio kako treba. Instinktivno kreneš maknuti masku za kisik, jer imaš osjećaj da te guši, pa pokušaš udahnuti zrak, a s obzirom na to koliko su tamo temperature niske to je kao da udišeš čisti led, kao da si stavio glavu pod ledeni mlaz koji ti pritišće pluća. Na toj visini sve izgleda drugačije. Kada smo krenuli sa South Cola, odnosno prijevoja Južno sedlo gdje se na 7.906 metara nalazi kamp 4, ima jedan ravni dio, pa sam pogledao nebo i zvijezde iznad nas i taj pogled je nešto nevjerojatno, jer nema nikakvog svjetlosnog zagađenja. Nakon toga skrenuo sam pogled i vidio mjesec ispod nas. Bili smo toliko visoko da je izgledalo kao da je mjesec ispod nas i to je nestvaran osjećaj kakav doživiš samo jednom.
Bilo je i mnogo drugih opasnih dijelova?
-Na toj visini svaki korak se može pokazati smrtonosnom zamkom. Odmah iznad baznog kampa nalazi se jedan od najopasnijih ledenih slapova na svijetu koji se zove Khumbu Icefall i ekstremno je opasan. Tijekom procesa aklimatizacije preko njega se prelazi više puta. Svoju ćud pokazao je već na prvoj rotaciji kada se odlomio ogroman komad leda i prignječio nekoliko ljudi zdrobivši im noge i nanijevši druge teške ozljede, pa smo ih svi zajedno izvlačili. Tamo je strašan pritisak, jer sa svih strana vise ogromni komadi leda veličine zgrade i nikada ne znaš kada će se odlomiti. Penješ se po toj ledenoj stijeni i čuješ kako pucketa iznutra. Stalno se miče i proizvodi zvukove koje najbliže mogu usporediti s onim što se čulo kada je Zagreb pogodio potres. Poput tutnjave iz dubine, jednostavno se naježiš kako strašno zvuči. S druge strane to je najizazovniji dio za penjanje i obožavao sam uspon na toj dionici.
Mnogo je komentara o komercijalizaciji uspona na Mount Everest, kakvo je tvoje mišljenje?
-Sigurno da je danas taj uspon jako komercijalan, čak i previše. Postao je veliki izvor prihoda za državu i agencije koje organiziraju uspone. Previše je penjača koji su apsolutno neiskusni i šerpe ih doslovno vuku gore što je, ponekad, teško gledati. Definitivno sam protiv toga i mislim da bi to trebalo mnogo bolje regulirati. S druge strane jednako se teško popeti na Everest kao i nekada. Možda ne kao prije 50 ili 60 godina, jer su oprema i tehnologija bolje, ali sam uspon je uvijek jednako mentalno i fizički težak. Suočavaš se s prirodom i njenim izazovima na isti način kao i mnogi prije tebe. Rizik je jednako velik, a gužve koje se stvaraju sve to dodatno otežavaju na druge načine. Mojem šerpi Rinjiju, čija su mi pomoć i iskustvo bili od ogromnog značaja i meni upravo je radi toga od kampa 3 do kampa 4 trebalo 13 sati, iako se ta dionica inače prolazi u duplo kraćem vremenu. To znači da smo 6 sati duže nosili sav taj teret na leđima, trošili se, bili izloženi suncu i to definitivno otežava uspon, a zasigurno je i uzrok nekih smrtnih slučajeva.
Ne samo tvoji najbliži, nego svi mi u Međimurju i šire smo tvoj uspon pratili kao da je djelić sviju nas tamo sa tobom.
-Nikada neću moći potpuno izraziti zahvalnost na podršci koju sam imao. Kako od svojih najbližih, prijatelja, kolega iz struke, tako i mnogih drugih. I ta me podrška nosila do vrha. Kada sam se spustio trebalo mi je 7-8 dana da odgovorim na sve poruke, pogotovo iz Međimurja. Ne samo od ljudi koje poznajem, nego i od onih koje nikada nisam sreo. Mislim da sam primio više od 3.000 poruka. Nisu to bile samo kurtoazne čestitke, već i prekrasni tekstovi potpore i ponosa što sam kao prvi Međimurec uspio u tome. Toliko pozitivne energije i taj duh zajedništva nikada nisam osjetio tako snažno kao sada.
Koliko te ovakav poduhvat promijenio kao osobu i što ti znači u profesionalnom smislu?
-Svaka planina, a posebno najviša na svijetu te definitivno promijeni. I to na vrlo pozitivan način zato jer te prizemlji i čvrsto te spusti na zemlju. To nam svima treba, a priznajem da je i meni to često potrebno. U takvim trenucima shvatiš koliko si malen, naučiš kontrolirati svoj ego, jer ako ga imaš previše na planini to neće najbolje završiti i tamo to najbolje naučiš. Uspon, ostvarenje cilja, ti naravno podigne samopouzdanje, što je u mom poslu ekstremno važno. Pomakneš svoje granice fizičke i mentalne izdržljivosti i shvatiš da ih možeš pomaknuti još i više u onome što radiš, čime se baviš. Sve je to povezano, isprepleteno i mnogo znači u građenju karaktera, osobnom rastu i razvoju na svim područjima.
U najavi ovog poduhvata rekao si da će biti posljednji, je li se nešto promijenilo?
-Sada ću se posve sigurno nešto više posvetiti profesiji koja je bila malo „na čekanju“ zbog svega ovoga. U planu su dva projekta kojima se jako veselim, a već razvijam i neke druge ideje. Iako je Mount Everest najviši, vjerojatno ipak neće biti moj posljednji vrh. Već sada razmišljam o dvije nove ekspedicije, ali njima ću se više baviti kada za to dođe vrijeme. Nadam se da će moj uspjeh biti poticaj mladima da idu, probaju, usude se, jer to jedino ima smisla u ovom životu, poručio je Matija Bogdan.
Na jučerašnjoj “Orehijadi” u Orehovici ponovo su zablistali kuhari Lovačkog društva “Prepelica” sa sjedištem u Maloj Subotici. Po ocjeni onih koji su ga kušali, skuhali su najbolji lovački gulaš do sada. Glavni kuhar bio je DejanBratuša, a prvi pomoćnik Božidar Lovrenčić.
Dejan Bratuša i Božidar Lovrenčić
Lovci, na čelu s predsjednikom Josipom Katanovićem, bili su i odlični domaćini na svom štandu. Gulašom su nahranili više stotina posjetitelja i počastili ih gemištima. Među prvima koji su ga kušali bio je agilan načelnik Općine Orehovica Ladislav Požgaj i predsjednik Općinskog vijeća, neumoran Zlatko Orsag.
Dejan Bratuša
Kod kotla smo zajedno snimili ponosne lovce i domaćine. S lijeva na desno su: Ladislav Požgaj, Josip Katanović, Božidar Lovrenčić, Drago Vurušić, Dejan Bratuša, Marko Vuk i Zlatko Orsag.
Inače, članovi LD “Prepelica” na “Orehijadi” su postavili i svoj izložbeni pano sa atraktivnim lovačkim trofejima, koji je cijeli dan privlačio pozornost posjetitelja.
Nedjeljni program 22. manifestacije „Dani šibe i ribe“ u Kotoribi privukao je posjetitelje koji su uživali u spoju tradicije, kulture, gastronomije i zabave. Nakon prijepodnevne svete mise u župnoj crkvi, središte događanja preselilo se na prostor kod Osnovne škole Jože Horvata gdje je posebnu pozornost privuklo „Korpaško selo“.
Od 14 sati posjetitelji su imali priliku upoznati bogatu korparsku tradiciju po kojoj je Kotoriba poznata diljem Hrvatske. Općina Kotoriba od prošle je godine posebno ponosna na proglašenje nematerijalnog kulturnog dobra Republike Hrvatske pod nazivom „Umijeće izrade predmeta od vrbove šibe u Kotoribi i okolici“, a upravo je kroz Korpaško selo prikazan cijeli proces nastanka košare – od pripreme vrbove šibe do završnog proizvoda.
Brojni znatiželjnici nisu ostali samo promatrači. Mnogi su se uključili u rad korpaša, okušali svoje vještine u pletenju šibe i iz prve ruke doživjeli koliko je strpljenja, znanja i preciznosti potrebno za izradu jedne košare. Posebnu pažnju privukla je izrada najveće košare koja će krasiti centar Kotoribe kod ambulante.
U sklopu Korpaškog sela postavljene su i izložbe starih fotografija „Kotoriba negda“ te „Kotoripske korpe i korpaši“, koje su posjetitelje vratile desetljećima unatrag i pokazale kako je korparstvo oblikovalo život brojnih generacija Kotoripčana. Bilo je lijepo vidjetti sve korpaše na jednom mjestu koji su pričali o prošlim vremenima.
Posjetitelji su mogli razgledati i kupiti proizvode izrađene od vrbove šibe, obići štandove lokalnih obiteljskih gospodarstava i udruga te uživati u bogatoj gastronomskoj ponudi. Posebno zanimanje izazvao je tradicionalni šaran na rašljama, specijalitet koji je i ove godine mamio mirisima i okusima.
Ispod velikog šatora od 15 sati nastupile su Mažoretkinje Kotoribe, mali članovi KUD-a Kotoriba te gosti iz KUD-a Donji Vidovec. Plesovi, pjesme i narodne nošnje dodatno su obogatili program i podsjetili na bogatstvo međimurske kulturne baštine.
Nakon kulturnog dijela atmosferu je preuzela grupa Popcorn koja je domaćim i stranim hitovima rasplesala okupljene posjetitelje.
Velik interes izazvala je i etno zbirka na Starom farofu koju je organiziralo Društvo žena Kotoriba. Posjetitelji su od 16 do 19 sati razgledavali vrijedne predmete iz prošlosti te upoznavali način života nekadašnjih generacija.
Poseban doživljaj bila je vožnja turističkim vlakićem koji je tijekom dana vozio kroz Kotoribu i njezine znamenitosti, dok su najmlađi uživali u zabavnom parku te atraktivnom lovu ribe u bazenu.
Gosti su stigli i posebnim vlakom koji je Općina Kotoriba organizirala iz Varaždina.
Marina Prelog još jednog poslijepodneva bila je puna građana. Šetači, mladi i stari odlučili su i ovaj vikend završiti uz prekrasnu međimursku prirodu.
Prolistajte našu fotogaleriju i provjerite ko je sve ove nedjelje bio na preloškoj Marini.
Čakovečka profesorica budućim nastavnicima šalje nedvosmislenu poruku: Ako volite djecu i znanje, škola je prekrasan posao. Ako ne, onda nemojte ostati u tome – djeca osjećaju kada netko radi srcem
Sve više djece dolazi pod ogromnim pritiskom roditelja. Ima učenika koji pucaju pod pritiskom očekivanja, dolaze u kabinet i plaču
Nakon 35 godina karijere u prosvjeti, brojnih generacija učenika kojima je prenosila znanje i vodila ih do uspjeha na natjecanjima, profesorica biologije Žaklin Lukša odlazi u prijevremenu mirovinu. Riječ je o nastavnici koja je mentorirala mnoge uspješne učenike, pa će tako Gimnazija Josipa Slavenskog u Čakovcu ostati bez iznimnog člana kolektiva. No, za profesoricu Lukšu to je željena životna promjena. Kaže kako odluku o odlasku iz škole donosi mirna i zadovoljna. U mirovinu odlazi 1. rujna, a priznaje da se tom trenutku iskreno veseli.
– Kažu mi kolegice da dugo nisu vidjele nekoga tko se tako veseli mirovini. I stvarno je tako. Osjećaj je jako dobar – govori uz osmijeh.
Pred njom su novi planovi i novi ritam života. Najviše se raduje putovanjima.
– Volim putovati. Proputovala sam dosad više od 70 zemalja i sada ću napokon imati vremena planirati putovanja kad je povoljno, a ne samo tijekom školskih praznika – kaže.
Emocija i interes
No, unatoč veselju zbog novog životnog razdoblja, priznaje da će joj škola ipak nedostajati.
– Falit će mi djeca, to sigurno. Ali to se kad-tad treba dogoditi – kaže, objašnjavajući pritom da su odluci o ranijem odlasku u mirovinu kumovali i osobni zdravstveni razlozi.
Njezini su učenici redovito osvajali najviša mjesta na natjecanjima iz biologije. Ove su godine dva učenika postala državni prvaci, što smatra posebnim završetkom svoje nastavničke priče.
– To je stvarno prekrasan kraj karijere. Moje posljednje natjecanje i dva državna prvaka – mislim da mentor teško može poželjeti ljepši završetak – veli.
Na pitanje što je ključno za uspješan mentorski rad, odgovara vrlo jednostavno – emocija i iskreni interes.
– Važno je da djeca osjete imate li žar prema njima i biologiji, ali i oni moraju biti motivirani, iako ste katkad zadnji kotačić koji ih gurne u tom smjeru. I to je lijepo osjetiti – kaže.
Ističe kako nastavnik može imati vrhunsko znanje i savršeno pripremljena predavanja, ali bez stvarne energije i povezanosti s učenicima rezultat često izostane.
O svom odabiru nastavničke profesije nimalo ne dvoji: iako je dio profesionalnog puta provela izvan obrazovnog sustava, vrlo je brzo shvatila da je njezino mjesto ipak u učionici.
– Nakon nekoliko godina rada u školi otišla sam u privatni sektor, radila sam u komercijali u dvije tvrtke. Ali nakon tri godine rekla sam sama sebi – dosta, prodala sam sve što sam trebala prodati u životu i vraćam se u školu. I nikad nisam požalila zbog toga, dapače. Mislim da je ovo jednostavno bilo zanimanje za menUtjecaj promjena
Za sebe kaže da je još od djetinjstva željela postati profesorica biologije.
– Često se šalim kad me netko pita kako sam, pa kažem: ‘Super, gnjavim djecu i još dobivam plaću za to’ – smije se i dodaje: – Zapravo volim svoj posao i mislim da klinci to osjete.
Govoreći o promjenama tijekom desetljeća rada, kaže kako se možda više promijenilo društvo nego sama djeca.
– Djeca jako osjete koliko smo mi posvećeni tome i koliko imamo volje i želje prenijeti im. Naravno da svi imamo loše dane i da nismo uvijek dobre volje, ali kad uđete u razred klinci vas dignu iz pepela. Nekad vas i razljute, naravno, ali to vas drži u razredu ako to volite. To je kao kad slušate nečije predavanje. Može biti divno, ali ako ne osjetite žar i emociju, to nije to – objašnjava.
Nju je za biologiju zainteresirala kolegica Tea Dragić Runjak. Profesorica Lukša radila je u Graditeljskoj školi, u dvije osnovne škole, Gospodarskoj školi, a kad je profesorica Dragić Runjak postala ravnateljica Gimnazije u Čakovcu, ponudila joj je njezino mjesto nastavnika biologije u toj školi. – Na njezinom sam mjestu, mogu reći, procvala. Dala mi je iskru, temelj, a poslije sami gurate, morate imati ‘propeler v riti’ – ilustrira čakovečka biologinja i uspoređuje današnje školsko okruženje s onim kad je počinjala raditi:
– Djeca su uvijek djeca, isprobavaju, ali ako im nešto date, oni će to i vratiti.
Ipak, smatra da današnje društvene okolnosti stvaraju dodatne pritiske na školu i nastavnike. Promijenila se okolina, promijenili su se roditelji, očekivanja, pritisci. Sve to utječe na školu, kaže LukMladi nastavnici
Posebno je zabrinjava što dio mladih nastavnika već na početku karijere djeluje nezainteresirano i bez motivacije.
– To mi je možda najtužnije, vidjeti mlade koji tek počinju raditi, a već nemaju volje za to – kaže i dodaje kako nitko ne bi trebao ostajati u poslu koji ne voli jer to je u ovom slučaju kazna i za vas i za djecu, smatra. Njoj pak najveća nagrada dolazi od bivših učenika.
– Nedavno sam se susrela s jednom učenicom koja se sjetila da sam uvijek bila nasmijana. Možda se neće sjetiti svih detalja mitoze, ali sjećat će se emocije – ističe.
Govoreći o reformama obrazovanja u kojima je u jednom trenutku i sama sudjelovala, profesorica Lukša ne krije razočaranje načinom na koji se promjene (ne) provode:
– Kod nas se stalno kreće u neke velike reforme, puno se priprema, a onda sve stane, godinama se više time nitko ne bavi. Nema kontinuiteta. Zapravo su u pitanju političke igre, a to sa školom i kvalitetom ljudi u njoj nema nikakve veze.
Kad je riječ o današnjim okolnostima rada u školi, velik problem vidi i u pritiscima kojima su učenici izloženi.
– Sve više djece dolazi pod ogromnim pritiskom roditelja. Ima učenika koji pucaju pod pritiskom očekivanja, dolaze u kabinet i plaču – navodi.
Dodaje kako roditelji često, i nesvjesno, djeci postavljaju ciljeve koje ona ne mogu dosegnuti, nesvjesni da time rade najveću štetu upravo vlastitoj djeci. Smatra i da hrvatski obrazovni sustav u nekim područjima još uvijek ima previše tolerantan odnos, posebno prema izostancima i prepisivanju. Vani su takve stvari puno strože regulirane, a kod nas se često gleda kroz prste, ističe.
Čakovečka profesorica budućim nastavnicima šalje nedvosmislenu poruku: „Ako volite djecu i znanje, škola je prekrasan posao. Ako ne volite, onda nemojte ostati u tome. Djeca osjećaju kada netko radi srcem”, poručuje. S osmijehom dodaje kako danas među njezinim bivšim učenicima ima liječnika, znanstvenika, ali i mesara koji joj, kaže u šali, uvijek donesu najljepše šnicle.
– Imam čak i ‘privatnog’ liječnika – bivšeg učenika – koji me i odveze u bolnicu kada treba – smije se.
Nagrada „Srećko Jelenić”
Među brojnim priznanjima posebno mjesto zauzima nagrada „Srećko Jelenić” za najboljeg predavača biologije u osnovnim i srednjim školama, koju je primila 2017. godine, a dodjeljuje je Prirodoslovno-matematički fakultet.
– Ta nagrada za mene ima veliku emotivnu vrijednost jer je Srećko bio moj jako dobar kolega sa studija. Studirali smo skupa, zajedno pripremali ispite, zajedno diplomirali i ostali bliski – ističe. Dolazio je, kaže, njezinim učenicima na kraju četvrtog razreda držati predavanje iz genetike. Uvijek ih je fascinirao svojim predavanjima – kaže profesorica Lukša.
U Orehovici, kod igrališta NK Croatia Orehovica, 30. svibnja 2026. godine održana je još jedna Orehijada koja je privukla velik broj posjetitelja željnih dobre zabave, druženja i domaćih okusa. Manifestacija je i ove godine ponudila bogat program, ali i ono zbog čega se najviše dolazi – raznovrsne domaće delicije koje su pripremile vrijedne ruke lokalnih udruga i pojedinaca.
Posebnu pažnju posjetitelja ponovno su privukli kolačići članica Udruga žena ‘Brest’ iz Podbresta, koji su se brzo razgrabili s bogato složenih stolova. Njihova tradicija pripreme slastica već je dobro poznata na manifestacijama u Međimurju, a ni ovoga puta nisu razočarale.
Ipak, jedan je detalj posebno osvojio posjetitelje – mali kukuruzni kolačići Đurđe Jovanović, aktivne članice Udruge žena Brest koja, iako živi u Austriji, redovito sudjeluje u aktivnostima udruge kad god joj to prilike dopuštaju.
– Pekla sam kolačiće po maminoj recepturi koji su se nekada pekli jako veliki, a ja sam ih posebno za Orehijadu smanjila – ispričala je Đurđa Jovanović, dodajući kako je riječ o starinskom receptu koji se prenosi generacijama.
Ono što ove kolačiće čini posebnima jest činjenica da se pripremaju ‘od oka’, bez točnih mjera, ali s puno iskustva i osjećaja za okus. Kako nam je otkrila, u smjesu ide prepečena kosana mast, kukuruzno brašno, šećer, sol i vrhnje.
– Radila sam od kilograma brašna i od toga dobijem dva do tri protvana. Ide oko 250 grama masti, mora biti masno – naglasila je uz smijeh. Šećera ide oko 300 grama, a količina se prilagođava kušanjem. Dodaje se i žličica soli te orasi ‘koliko ih ima – što više, to bolje’, iako je u njezinoj verziji završilo oko 150 grama.
U smjesu se stavlja i oko 4 dcl vrhnja, a kolačići se peku na 180 stupnjeva, otprilike 30 minuta. – Po starinskom to su bile velike porcije jer su sočnije, ali ove male su praktičnije za Orehijadu – istaknula je Đurđa.
Bivša učenica Gimnazije Josipa Slavenskog Čakovec, Paula Horvat, ostvarila je još jedan izniman akademski uspjeh. Na Matematičkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu primila je priznanje kao jedna od najboljih studentica diplomskog studija Matematičke statistike.
Ovo vrijedno priznanje potvrda je njezina predanog rada, izvrsnih rezultata i kontinuirane izvrsnosti tijekom studiranja. Paula je i tijekom srednjoškolskog obrazovanja pokazivala izniman talent za matematiku, a njezini profesori i kolege još je pamte po vrhunskim postignućima.
Posebno se istaknula kao maturantica kada je na državnoj maturi iz Matematike na višoj razini ostvarila maksimalnih 100 posto riješenosti, što je već tada bilo jasan pokazatelj njezinih sposobnosti i potencijala.
Priznanje koje je primila na jednom od najuglednijih fakulteta u Hrvatskoj nastavak je uspješnog akademskog puta koji služi kao inspiracija sadašnjim i budućim generacijama učenika.
Zlata Tomašić iz Nedelišća, koja ima 90 godina, svojim primjerom pokazuje kako godine nisu prepreka za aktivan i ispunjen život. Uz veliku podršku kćeri Dušanke, Zlata i dalje s veseljem prati sportska događanja te je velika ljubiteljica sporta i navijanja.
Osim što rado bodri sportaše, uključila se i u humanitarnu utrku Grada Čakovca, gdje je svojim sudjelovanjem privukla pažnju i oduševila mnoge. Njezina volja, pozitivna energija i želja za sudjelovanjem dokaz su kako se aktivan duh i ljubav prema životu mogu zadržati u svakoj dobi.
Zlata je tako postala inspiracija mnogima te primjer da humanost, zajedništvo i ljubav prema sportu ne poznaju godine.
Plesna predstava „Na dlanu jezera“, Studija suvremenog plesa „Teuta“ iz Čakovca, koja se trebala održati večeras u Perivoju Zrinskih, zbog najavljenog grmljavinskog nevremena neće se održati.
Predstava će se održati iduće nedjelje, 7. lipnja 2026. godine, na istom mjestu, također u 20.00 sati.
