Vlč. Vinko Halovanić pozvan je u vječnost u subotu, 18. siječnja 2025. godine nakon teške bolesti okrijepljen svetim sakramentima u 83. godini života i 53. godini svećeništva. Sveta misa zadušnica bila je u Belici, u župnoj crkvi uznesenja Blažene Djevice Marije, na spomendan sv. Vinka đakona i mučenika, u srijedu 22. siječnja 2025. Misu je predslavio mons. Bože Radoš, varaždinski biskup, uz koncelebraciju još tridesetak svećenika, a na posljednji ispraćaj vlč. Halovanića okupila se rodbina, župljani, prijatelji i poznanici među kojima i nekoliko časnih sestara karmelićanki Božansog Srca Isusova.

Uvodeći u misno slavlje, biskup Radoš najprije je izrazio sućut svima koje je pogodila smrt vlč. Halovanića. Govorio je potom o značenju imena Vinko – pobjeda, pobjednik te podsjetio na to kako Isus, nakon uskrsnuća, nakon što je pobijedio smrt, velikog neprijatelja Sotonu, dolazi među učenike i njih poziva da i oni budu u Njegovome društvu, na strani pobjednika.

„Mi danas molimo Gospodina da na toj strani trajno bude naš pokojni Vinko, jer to ime i nosi. Danas je poseban dan za njega. Na današnji dan mnogi su se oko njega skupljali i željeli mu sreću. Danas je njegov imendan. Ovo je posljednji puta da se oko njega skupljamo, ali vjerujemo da više ne trebamo kazati ‘sretno’, nego vjerujemo da je sretno već doputovao u krilo Očevo“, rekao je biskup Radoš te okupljene potaknuo na molitvu „da pokojnom bratu, Vinku, Gospodin da nagradu pobjednika“.

Homilija mons. Bože Radoša

U homiliji je biskup najprije rekao da, premda se može činiti da je život svećenika lišen svega, osobito u nekim trenutcima, a najčešće pred kraj života i može se činiti da je usamljen, siromašan, no tek smrt otkriva stvarnost života s Bogom na koju On poziva određene ljude te bogatstvo poruke života izriče u smrti.

Nadovezujući se na naviješteno evanđelje u kojem Isus pozove mladića da ga slijedi, a ovaj ne prihvati poziv jer imaše veliki imetak, biskup je protumačio kako onaj koji je slobodan, odrekne se samog sebe, svog egoizma i ne stavlja sebe na prvo mjesto, nego je spreman ići Isusovim putem, „taj je onda spreman i pronaći i imati braću i sestre te u njima vidjeti bogatstvo koje Bog pohranjuje u zajednici apostola, redovničkoj zajednici, zajednici vjernika, župnoj zajednici i drugim zajednicama koje pripadaju Isusu.“

Rekao je nadalje biskup kako se može činiti da život svećenika u sebi nema bogatstva nego je siromašan, no napomenuo je i kako „nemamo baš uvijek dobro oko da vidimo što je to bogatstvo koje je Gospodin stavio u život jednog svećenika koji kroz život ide Isusovim putem.“
Svakome tko pođe za Isusom, On obećava da će dobiti stostruko već na ovome svijetu, iako s progonstvima, ali i u budućem svijetu  život vječni. Tako je Gospodin obećao i svećeniku Vinku – stostruko, to će reći i više nego ljudi mogu vidjeti, iako se njegovo bogatstvo ovdje na Zemlji možda ne može vidjeti. Osim toga, ništa se ne može mjeriti s nagradom dolaska u kuću Očevu.

„Danas smo ovdje i molimo da kuća nebeskog Oca bude i njegova kuća, da u konačnici bude s Onim koji je uskrsnuo, koji je pobjednik, koji je Vinko na pravi način, te da Gospodin i njega upiše među pobjednike, spašene“, zaključio je svoju homiliju biskup Radoš.
Nakon svete mise uime svih mještana od pokojnika se oprostio načelnik općine Belica Zvonimir Taradi koji je o vlč. Halovaniću govorio kao običnom skromnom čovjeku. Prisjetio se crtice iz života, odnosno njihove suradnje na monografiji uz 750. obljetnicu Župe Belica te poručio: „Vinko i nama je drago kaj smo bili s Vama! Pokoj mu vječni.“

Potom je mons. Antun Perčić, generalni vikar Varaždinske biskupije te ravnatelj Svećeničkog doma u Varaždinu, pročitao životopis pokojnog vlč. Halovanića rekavši da je on radosno svima navješćivao istinu vjere kako Nada nikad ne postiđuje, jer je ljubav Božja razlivena u srcima našim. (Usp. Rim 5, 5)

Životopis pokojnog svećenika Vinka Halovanića

Pokojni Vinko Halovanić rođen je 17. prosinca 1942. u Zagradcima, župa Novigrad na Dobri od oca Tome i majke Barbare. Završivši srednju školu u Karlovcu za stolara, dvije je godine radio. Osjetivši poziv, u 23. godini života ulazi u karmelićanski red te nastavlja školovanje. nakon završene Gimnazije, polazi 1967 na studij u Italiju i kasnije nastavlja studij u Zagrebu. Zaređen je za svećenika 25. lipnja 1972. godine u Zagrebu. Svećeničku službu vršio je u župama: Remete, kao kapelan i magistar karmelićanskih bogoslova. Godine 1976. odlazi u Split za samostanskog poglavara i župnika župe Kamen pokraj Stobreča. 1984. godine dolazi u Zagrebačku nadbiskupiju i župnik je u Gornjem Dragancu. 1994. godine imenovan je župnikom župe Belica, gdje ostaje do 2009. godine, kada zbog zdravstvenih razloga odlazi u mirovinu i boravi u Svećeničkom domu u Varaždinu. Svećenik Vinko radosno je i zauzeto živio svoj svećenički život prvo kao svećenik redovnik u svojoj redovničkoj zajednici karmelićana. Zbog brige za majku inkardinira se u zagrebačku nadbiskupiju 1984. godine i duhovno i pastoralno djeluje u župama koje su mu povjerene. U duši i dalje ostaje karmelićanin, veliki štovatelj Božanskoga Srca Isusova i Blažene Djevice Marije te potiče i vjerni puk, koji mu je bio povjeren, na istu pobožnost te gradi filijalnu kapelicu Srca Isusova i Marijina. Pobožnosti Srcu Isusovu i Marijinu ostaje vjeran do kraja ovozemaljskog života iz kojega je 18. siječnja ove godine pozvan od Gospodina.

„Vinko, danas ti je imendan. Želimo ti da ga u vječnosti slaviš s Blaženom Djevicom Marijom, sa sv. Vinkom i svima svetima“, poručio je zaključno mons. Perčić.

Govor vlč. Ivana Dodleka, domaćeg sina

Vlč. Ivan Dodlek održao je govor uime svećenika te kao domaći sin uime župljana Župe Belica. Istaknuo je njegovu karakteristiku da se sa svima šalio, a vrlo rijetko srdio.

„Mislim da gotovo nitko nije otišao od njega, a da nije sa sobom ponio barem zrno svjetlijeg pogleda u kojemu se uvijek krila mogućnost klijanja nade u boljitak“, rekao je vlč. Dodlek.

Podsjećajući kako papa Franjo kršćane diljem svijeta poziva da tijekom ove jubilejske svete 2025. godine sve više postaju i da nakon toga trajno ostanu hodočasnici nade, rekao je da se za vlč. Vinka može reći da je svojom ljudskom i svećeničkom vedrinom i radošću bio cjeloživotni hodočasnik nade i to kroz krepost strpljivosti. U toj kreposti zasigurno su ga oblikovale i poteškoće koje je imao zbog visokog stupnja slabovidnosti tijekom gotovo cijelog života. No bio je to i poticaj da je inicirao tradiciju proslave spomendana sv. Lucije, zaštitnice slijepih i slabovidnih, u katedrali Uznesenja BDM u Varaždinu za članove udruga slijepih i slabovidnih osoba iz Međimurske, Varaždinske i Koprivničko-križevačke županije. Ovi su se susreti održali sve do danas.

Naposljetku, vlč. Dodlek je istaknuo i kako je pokojni svećenik Halovanić uvijek imao vremena i strpljenja za svakoga.

„U darovanom vremenu na svim je spomenutim razinama susreta bio strpljiv u osluškivanju sugovornika kako bi mu, nerijetko kroz šalu, darovao onu razinu vedrine i radosti koja mu je u tom trenutku bila potrebna“, rekao je vlč. Dodlek te svoj govor zaključio: „Danas, na spomendan vašeg nebeskog zaštitnika sv. Vinka, đakona i mučenika, smo mi našli malo vremena za vas. Ne da bismo vam čestitali imendan, već da bismo u ovom slavlju proslavili dan vašeg rođenja za nebo… Našli smo malo vremena da bismo u našoj beličkoj župnoj crkvi – gdje ste Vi toliko puta molili za nas – mi danas molili za Vas da Bog postojanosti i utjehe bude ponajprije strpljiv s Vašim slabostima, a onda da nagradi Vašu svećeničku postojanost i strpljivost koju ste svjedočili Vašim životom.„

Oproštajni govor župnika Župe Belica vlč. Karla Kruljca

Prigodni govor održao je i župnik Župe Belica vlč. Karlo Kruljac koji je, između ostalog rekao kako je oporučna želja pokojnog svećenika Vinka Halovanića bila da „i svoju smrt daruje onima kojima je darovao svoj život – ovoj našoj beličkoj župnoj zajednici.“

Također, župnik Kruljac izrekao je i zahvale Bogu što je ovoj župi darovao vlč. Halovanića te svakom sjećanju na njega koja toliki čuvaju u sebi kao dio sebe, a koja ih vode bliže Bogu.

Vlč. Halovaniću je pak između ostalog poručio da jest i da će biti „korijen koji napaja krošnju ove župne zajednice.“

Nakon svete mise i izrečenih oproštajnih govora, uslijedili su i sprovodni obredi pokojnog vlč. Vinka Halovanića koje je, na mjesnom groblju u Belici, predvodio također mons. Bože Radoš.