Inga Bilokurova (47) i njezin sin Sergij (12) iz grada Odese na jugozapadu Ukrajine, uz obalu Crnog mora, nakon što je Rusija napala Ukrajinu, nisu dvojili – nakon nekoliko dana straha i užasa brzo su se spakirali i krenuli na put, da bi, još 28. veljače ove godine, po njih na ukrajinsko-rumunjsku granicu došla rodbina iz Hrvatske i odvela ih u svoj dom u mirni međimurski gradić Prelog, gdje je Sergij već krenuo u školu, a Inga traži posao.
Po njih se, na jednodnevan put dug 2600 kilometara (1300 km u svakom smjeru), uputila obitelj Horvat iz Preloga, Ingina sestrična Natalija Horvat, inače tajnica udruge Kalinka, te njezina dva sina, Patrik (23) i Erik (20), bez kojih, kaže, ne bi mogla izvesti ovakav pothvat.
– U Prelog smo se vratili s Ingom i Sergijom već drugi dan, 29. veljače do podneva, stalno smo vozili i izmjenjivali smo se tri vozača… Inga mi je više puta rekla da strahuju od napada, no nisam vjerovala da se ovako nešto može dogoditi u 21. stoljeću. Dana 26. veljače u 6 ujutro Inga me nazvala da se to ipak dogodilo – opisuje Natalija Horvat.
Škola je prihvatila Sergija širom raširenih ruku
S obzirom na neizvjesnost situacije, Natalija je dala sve od sebe da se ova majka i dijete što brže prilagode životu u Prelogu:
– Otišla sam kod ravnateljice Osnovne škole Prelog i odmah su primili Sergija u 5. razred. On sada uči hrvatski jezik u školi i redovno pohađa školu, ali zasad bez ocjenjivanja. Inga trenutno čeka radnu dozvolu, pa će se negdje zaposliti, bilo gdje.
– U OŠ Prelog postoje dvije učiteljice ruskog i hrvatskog jezika, Elena Daraboš i Tatjana Mikulaj. No, htjela bih zahvaliti svim učiteljicama te škole, kao i razrednici Snježani Zebec, ravnateljici Meliti Trupković te svim djelatnicima policije, Gradu Prelogu i gradonačelniku Ljubomiru Kolareku te svim ljudima dobre volje, koje ne mogu sve niti zapisati niti prebrojiti – istaknula je Natalija, Ukrajinka koja je u Hrvatsku stigla prije 24 godine zbog ljubavi.
– Svog supruga Miroslava Horvata (57) upoznala sam dok je radio je radio u Odesi građevinske poslove, kao monter centralnog grijanja. Zbog njega sam došla u Hrvatsku.
Njezino ukrajinsko srce tada je svakako zagrijao, a sada je njihova kuća postala dom i njezinoj sestrični, samohranoj majci Ingi Bilokurovoj, koja nam opisuje kako se ovdje osjeća.
Međimurci su srdačni i žele pomoći
– Odesa je mnogo veći grad od Preloga, luka i povijesno i kulturno središte, no ovdje je lijepo i mirno, a sigurnost mi je najvažnija, posebno zbog djeteta. Ovdje sam već jednom bila, u posjeti kod Natalije. Ljudi su ovdje srdačni, svi žele pomoći, svi nas grle i iskazuju žaljenje zbog situacije u kojoj smo se našli. Sergij je dobio od škole i knjige i bilježnice, donirana mu je i odjeća i obuća. I ovdje i u Rumunjskoj se lijepo brinu za izbjegle osobe. Na Rumunjskoj granici smo dobili čaj, voće, hranu, kartice za mobitele… Za pomoć su bili dostupni psiholozi, volonteri, prevoditeljice – opisuje Natalija.
Istaknula je kako su tri djevojčice iz razreda, potaknute Sergijevim dolaskom, krenule učiti ruski jezik, a Sergij trenutno može komunicirati s jednom djevojčicom, koja ruski uči već otprije. Dodala je i kako su u Ukrajini škole zatvorene, ali učitelji nastoje raditi s djecom online.
No, unatoč pozitivnim događajima ovdje, u Ukrajini još bijesni rat, a Ingina 5 godina starija sestra nije željela otići i ostaviti svoja tri sina, starija od 18 godina, a tamo je ostala i njezina mama.
– Čujem se s njima dva puta dnevno telefonski, zasad su svi u redu, a nadamo se da će rat brzo završiti. Ipak, tužna sam i u stalnoj brizi zbog njih, kao i zbog mojih prijatelja. Neki od njih su otišli su u Rumunjsku, Mađarsku, Poljsku i Moldaviju – kaže Inga, kojoj najteže pada večer, kad krenu suze za domovinom.
