Marko Rac, župnik Župe svetog Florijana u Pribislavcu uputio je uskrsnu čestitku svim čitateljima portala Medjimurski.hr.
– U vremenu kada smo često okruženi brigama, nesigurnostima i vijestima koje bude strah, Uskrs dolazi kao tiha, ali snažna poruka: Život ima posljednju riječ! Ne zato što je sve savršeno, nego zato što je Krist pobijedio smrt. Isus je uskrsnuo! Isus je živ! Kako bi bilo lijepo kad ta uskrsna radost ne bi ostala samo u riječima i čestitkama, nego da se doista prelije u naš svakodnevni život — u naše domove, u naše razgovore, u poglede koje jedni drugima upućujemo. Kako bi bilo lijepo kad bi se osjetila u našim obiteljima, u malim gestama pažnje, u strpljenju koje često nedostaje, u spremnosti da nekome oprostimo ili da ponovno započnemo. Kako bi bilo lijepo kad bi ta radost dotaknula i ove naše dane koje često živimo u neizvjesnosti, brigama i umoru — ne tako da ih ukloni, nego da ih iznutra obasja i promijeni. Pred Uskrslim ne smijemo zaboraviti na Utjelovljenje i Križ, jer nam upravo oni otkrivaju dubinu i snagu Uskrsa. Radosna vijest Uskrsa nije samo navještaj da se netko vratio u život, nego da je Sin Božji, koji je postao čovjekom i sav svoj život darovao iz ljubavi, pobijedio smrt! Isusovo uskrsnuće objavljuje da je samo život darovan iz ljubavi jači od smrti, da je samo život predan u Božje ruke istrgnut od prolaznosti.
Uskrsnuo je za vas koji se osjećate napušteno. Uskrsnuo je za vas koji ste ponovno skupili snagu i uzeli svoj život u svoje ruke. Uskrsnuo je za vas koji se godinama brinete za bolesne i nemoćne. Uskrsnuo je za vas koji ste nakon dugog oklijevanja učinili važan korak. Uskrsnuo je za vas koji ste nakon tame ponovno uspjeli darovati osmijeh. Uskrsnuo je za vas koji Uskrs provodite daleko od svojih, ali i za vas koji ste ostali sami. Najljepša uskrsna čestitka nije samo u riječima, nego u želji da se svi jednom nađemo u punini života s Kristom.
Zato neka vam je sretan ovogodišnji Uskrs — ali još više onaj koji nas tek čeka, u punini života s Njime.
Neka nas Isus Nazarećanin, Raspeti i Uskrsnuli, trajno obasjava svojom radošću i nadom. Sretan i blagoslovljen Uskrs! – poručio je župnik Marko Rac.
Fotografije govore sve. Više stotina mještana Strahoninca kao i njihovih gostiju i prijatelja, bilo je nazočno paljenju trdicionalne uskrsne vuzmenke, svjetla koje najavljuje najveći kršćanski blagdan – Uskrs.
Kao i svake godine, tako je i ove na Veliku subotu u Strahonincu održano uobičajeno okupljanje stanovnika uz vuzmenku.
Organizator i osoba za sve bio je Dragan Zdolec, predsjednik KUD-a Strahoninec, a druženje je proteklo u najboljem redu uz nadzor ekipe vrsnih domaćih vatrogasaca i načelnika Franje Lehkeca.
Mještani su već prije granje, nakon orezivanja voćaka i vinove loze, da ne spaljuju na svojim okućnicama, dovezili na mjesto vuzmenke. Ona je izgrađena na novoj lokaciji: na livadi uz stazu (odvojak) od Poljske ulice prema Savskoj Vesi. Osim granja, mogli su dovesti i sijeno, slamu, papir, ostatke drvene građe, suho lišće i sve drugo pogodno za gradnju vuzmenke. Naravno, nije smijelo biti plastike, guma, najlona, zapaljive tekućine, eksplozivnih i drugih opasnih tvari!
Već od popodnevnih sati mještani su se okupili i napravili pravu veselicu uz pjesmu, prigodno jelo i piće, koje su pripremili članice i članovi udruge umirovljenika i dragovoljaca Domovinskog rata.
Posebno sretna bila su djeca, koja su uživala u igri u prirodi, bez mobitela u rukama.
Sve u svemu, odlična organizacija, ljudi dobrog raspoloženja i idealno vrijeme. Krasna uvertira u uskrsnu pobožnost. Bravo.
Varaždinski biskup Bože Radoš uputio je vjernicima Varaždinske biskupije uskrsnu čestitku naslovljenu: “Susret sa Živim. Dotaknimo Onoga čije nas rane liječe.“
“Koliko puta i mi pokušavamo sakriti svoje rane. Koliko puta mislimo da moramo biti neokrznuti, sabrani i jaki da bismo stajali pred Bogom i pred drugima. A Uskrsli pokazuje nešto sasvim drukčije. On ne skriva ono što je bilo probodeno. On ne prekriva ono što je boljelo. On preobražava ranu u mjesto susreta. Njegove nas rane liječe jer govore da ljubav nije odustala. Govore da nas Bog ljubi i ondje gdje smo slomljeni. Govore da ni jedna naša noć nije izvan dosega njegova svjetla. Tko gleda njegove rane, ne vidi poraz. Vidi vrata. Vidi otvor. Vidi mjesto kroz koje u svijet ulazi milosrđe. I možda baš zato čovjek počinje ozdravljati onda kad više ne bježi od istine svoga srca, kad dopusti da ga dotakne ljubav koja zna za bol, kad povjeruje da rana ne mora biti kraj, nego početak novoga života”, poručuje biskup Radoš.
Čestitku prenosimo u cijelosti.
Susret sa Živim
Dotaknimo Onoga čije nas rane liječe
Svatko ima svoj Emaus, svoj put udaljavanja, svoje tiho mjesto na kojem, umorni, razočarani ili ranjeni, poželimo otići od onoga što nas boli, zbunjuje ili nadilazi. I nama se događa da se odmaknemo od Jeruzalema — od mjesta križa, od mjesta šutnje, od mjesta na kojem ljubav izgleda poraženo. Kad se srce umori od čekanja, lako se vraćamo starome, poznatome, onome što možemo držati pod kontrolom. Lakše je vratiti se svojim navikama nego ostati ondje gdje još ne razumijemo što se događa, što to možda Bog čini. Ali upravo tada, na putu našega odmicanja, događa se ono najvažnije: Živi nas ne prestaje tražiti. Ne čeka da se najprije saberemo, ne traži da budemo bez sumnje i ne dolazi tek kad budemo jaki. Dolazi baš tamo i tada kada smo umorni. Dolazi u društvo razočaranih koji ne štede kritike i osude na Učitelja iz Nazareta. Međutim, Nazarećanin dolazi u zatvorene prostore naših strahova, među svoje — i među one koji misle da više ne znaju, pa čak i ne žele više biti njegovi.
Snaga i vjerodostojnost Uskrsloga je u tome da čini prvi korak i ne prestaje hodati ovom zemljom čineći dobro. Približava se dok još razgovaramo o svojim slomljenim nadama. Ulazi u naš hod dok još mislimo da smo sami. Sluša riječi koje izgovaramo i one koje ne znamo izreći. Ponekad nam se čini da je Bog odsutan, a onda, i ne baš onda, nego tek kasnije, shvatimo da je hodao uz nas cijelim putem. Tako je sa Živim. On dolazi kao suputnik, a otkriva se kao Gospodin. Dolazi kao stranac, a pokazuje da poznaje dubinu našega srca. Dolazi tiho, ali mijenja sve. Jer njegov dolazak nije samo utjeha. Njegov dolazak je otvaranje: otvara Pisma, otvara smisao, otvara srce, otvara oči, otvara put. I kad se to dogodi, čovjek više ne ostaje isti.
Kad Uskrsli stane među svoje, on ne donosi tek riječ utjehe. On donosi mir. Ali ne bilo kakav mir — nego svoj mir. Mir koji nije bijeg od patnje, nego pobjeda ljubavi koja je prošla kroz patnju te ostala vjerna i ustrajna. Zato odmah pokazuje ruke i bok. Ne skriva rane. Ne briše tragove križa. Ne vraća se kao netko tko želi da se zaboravi što se dogodilo. Dolazi sa svojim ranama jer su one znak ljubavi koja nije uzmaknula. To su ruke koje su doticale ljudsku slabost, ruke koje su podizale, blagoslivljale, liječile, lomile kruh i darivale blizinu. To su ruke koje su dopustile da budu probodene, ali nisu prestale ljubiti. To je bok otvoren do kraja, otvoreno srce Boga koji nije ostao dalek ljudskoj boli. Srce koje je primilo udarac svijeta, a iz njega je ipak potekao život. Zato mir koji Uskrsli donosi izvire upravo iz njegovih rana. Ne iz moći ni iz prisile kao niti iz zaborava, nego iz ljubavi koja je sve podnijela i ostala otvorena. I upravo tu leži naša nada: nismo spašeni zato što rana nema, nego zato što su njegove rane postale izvor života.
Koliko puta i mi pokušavamo sakriti svoje rane. Koliko puta mislimo da moramo biti neokrznuti, sabrani i jaki da bismo stajali pred Bogom i pred drugima. A Uskrsli pokazuje nešto sasvim drukčije. On ne skriva ono što je bilo probodeno. On ne prekriva ono što je boljelo. On preobražava ranu u mjesto susreta. Njegove nas rane liječe jer govore da ljubav nije odustala. Govore da nas Bog ljubi i ondje gdje smo slomljeni. Govore da ni jedna naša noć nije izvan dosega njegova svjetla. Tko gleda njegove rane, ne vidi poraz. Vidi vrata. Vidi otvor. Vidi mjesto kroz koje u svijet ulazi milosrđe. I možda baš zato čovjek počinje ozdravljati onda kad više ne bježi od istine svoga srca, kad dopusti da ga dotakne ljubav koja zna za bol, kad povjeruje da rana ne mora biti kraj, nego početak novoga života.
Među onima koji susreću Uskrsloga posebno mjesto ima Toma. I to s razlogom. Jer on nosi ono što nosimo i mi: potrebu da ne ostanemo samo na tuđem svjedočanstvu. Toma ne odbacuje Gospodina iz oholosti. Ne bježi iz ravnodušnosti. Njegova je čežnja ozbiljna. On želi istinu koju može pred sobom nositi cijelim bićem. I baš zato njegova sumnja nije kraj vjere, nego njezin teški, ali pošteni put. Postoje trenuci kada nije dovoljno da drugi kažu: „Vidjeli smo Gospodina.“ Srce i pamet tada šapću, zreo i odgovoran čovjek donosi odluku: moram ga i sâm susresti, znati da je živ upravo za mene, dotaknuti ono što će moći nositi moj život. U tome je Toma blizak svakome od nas, svima koji su barem jednom ostali po strani, svima koji su bili dio zajednice, a ipak se iznutra osjećali daleko, svima koji nisu htjeli živjeti od gotovih rečenica, nego od stvarnoga susreta. I Isus se ne povlači pred takvom vjerom. Ne kori čežnju koja traži dubinu. Ne zatvara vrata onome tko još ne može vjerovati samo iz riječi. Naprotiv, približava se još više.
Uskrsli poziva Tomu da priđe, da pogleda, da dotakne, da ne ostane izvan otajstva, nego da uđe u njega. Kao da mu govori: ne boj se mojih rana; u njima ćeš me prepoznati. Ne boj se svoga pitanja; dovedi ga do mene. Ne boj se svoje gladi za istinom; ona te može dovesti ravno u srce vjere. Toma tako postaje učenik svih koji žele osobnu vjeru. Ne naslijeđenu samo izvana. Ne izrečenu samo jezikom, nego vjeru koja je prošla kroz tamu, kroz traženje, kroz čežnju i napokon dotaknula Živoga. I možda je baš to jedna od najljepših uskrsnih poruka: Bog se daje susresti. Ne ostaje ideja ni neki daleki spomen. Ne ostaje zatvoren u prošlosti, nego je Živ i daje se dotaknuti vjerom.
Ovo je riječ utjehe za svakoga tko se ponekad osjeća kao učenik na putu u Emaus ili kao Toma iza zatvorenih vrata. Nisi manje njegov ako ne razumiješ odmah. Nisi manje njegov ako ti je srce sporo. Nisi manje njegov ako nosiš pitanja. Nisi manje njegov ako si umoran od svega što si očekivao, a nije se dogodilo. Živi dolazi upravo takvima: onima na putu, onima u strahu, onima koji kasne, koji traže dodir, smisao i znak. I ne dolazi da ih posrami, nego da ih vrati životu.
Nakon susreta s njim ne ostaje se zauvijek u bijegu. Ne ostaje se zatvoren u sobi ni u vlastitoj rani kao u posljednjoj riječi. Čovjek se vraća zajednici, braći i sestrama, životu, poslanju. Jer onaj tko susretne Živoga počinje nositi nešto novo: mir koji nije od ovoga svijeta, blagost koja ne bježi od istine, oproštenje koje prekida krug tvrdoće, nadu koja se više ne temelji na dojmu, nego na susretu. To je razlog zbog kojega Uskrs nije samo blagdan sjećanja. To je početak novoga hoda, nova mogućnost srca, nova snaga za ljubav, nova riječ za čovjeka koji je mislio da je sve završilo.
Braćo i sestre! Ova je čestitka molitva Živome: kad i mi krenemo prema svom Emausu, dođi i hodaj s nama. Kad zatvorimo vrata od straha, stani među nas sa svojim mirom. Kad više ne znamo što i kako vjerovati, pokaži nam svoje ruke i svoj bok. Kad nas pritisnu vlastite rane, podsjeti nas da tvoje rane liječe. Kad nam se srce ohladi, rasplamsaj ga svojom blizinom. Kad ostanemo na tuđim riječima, dovedi nas do osobnoga susreta. Kad posustanemo pred životom, vrati nas zajedništvu, kruhu, nadi i putu.
Jer doista, nije dovoljno samo čuti da si živ. Srce traži da te susretne. Duša traži da te prepozna. Razum te želi trajno promišljati i ulaziti u dubinu tvoje riječi i tvoga darovanoga života. Vjera traži da te dotakne. A kad te jednom dotakne, ništa više nije isto.
Sretan i blagoslovljen Uskrs vama, vašim obiteljima i svima koje nosite u molitvi.
Večeras je u Šenkovcu ponovno oživjela jedna od najdražih uskrsnih tradicija – paljenje vuzmenke, koje je okupilo velik broj mještana svih generacija. Nakon nekoliko dana zajedničkog truda, prikupljanja suhog granja i pripreme, velika vatra zapaljena je uz veselje, smijeh i druženje koje podsjeća na neka davna vremena.
Mještani Općine Šenkovec i brojni posjetitelji s nostalgijom se prisjećaju kako su nekadašnje vuzmenke bile središnji događaj u selu, mjesto okupljanja gdje su se stvarala prijateljstva i čuvala tradicija. Upravo s tim ciljem, i ove godine organizirano je paljenje vuzmenke – kako bi se običaj prenio na mlađe generacije i ponovno oživio duh zajedništva.
Posebno je važno istaknuti kako su u pripremama sudjelovali brojni mještani. Danima su se prikupljale grane i drva, a mnogi su ih ostavljali ispred svojih kuća kako bi organizatori lakše prikupili materijal za veliku lomaču. Takva suradnja još jednom je pokazala koliko ljudima znači očuvanje običaja koji su obilježili njihovo djetinjstvo.
Večer je protekla u opuštenoj atmosferi, uz razgovor, smijeh i neizostavno pečenje jegera na otvorenoj vatri. Načelnik Općine Šenkovec Zoran Kolar nije krio zadovoljstvo odličnim odazivom mještana, ali i vrhunskom atmosferom.
Organizatori su osigurali određene količine jegera i pića, no mnogi su se pobrinuli sami ponijeti vlastite zalihe, kao i štapove za pečenje, što je dodatno doprinijelo osjećaju zajedništva i neformalnog druženja.
Lijepa vijest stigla je u subotu poslijepodne s Basket Cupa, velikog međunarodnog turnira za mlađe uzraste koji se po 14. put održava u Sarajevu.
Ekipa U13 Košarkaškog kluba Međimurje Čakovec, koja ove sezone ostvaruje odlične rezultate u ligi, izborila je plasman u polufinale u jakoj međunarodnoj konkurenciji.
Do polufinala su stigli uvjerljivom pobjedom protiv KK Zemuna rezultatom 75:13, a kao najbolja drugoplasirana ekipa svih skupina osigurali su mjesto među četiri najbolje ekipe turnira. U polufinalu ih očekuje susret sa snažnom slovenskom ekipom KK Orli Postojna, koja je uvjerljivo osvojila skupinu A, a utakmica je na rasporedu u nedjelju u 9 sati.
Ove utakmice ujedno će biti važna provjera i dodatni poticaj za mlade košarkaše Međimurja uoči predstojeće Poluzavršnice Prvenstva Hrvatske, a u klubu vjeruju kako mogu izboriti i medalju.
Za Međimurje U13 na turniru nastupaju: Filip Pleh, Matej Novaković, Aleksandar Križnar, Ian Glavina, Endi Hatlak, Lukas Mesarić, Marko Jančec, Sven Novak, Abel Haramija i Roko Vabec, a ekipu vodi trener Bojan Hrkač.
U subotu je mjesni park u Gardinovcu bio ispunjen smijehom, uzbuđenjem i pravim uskršnjim duhom. U parku je održano traženje uskršnjih jaja, a prije kojeg su članovi udruge po cijelom parku sakrili brojne slatkiše. Koliko ih je točno bilo – teško je i prebrojati, ali jedno je sigurno – nitko nije ostao praznih ruku.
Velik broj djece i roditelja sudjelovao je u potrazi, a posebnu radost donijele su i glavne nagrade – plišani zečevi, koje su osvojili Roko Prekupec i Greta De Angelis.
-Hvala svima na dolasku i zajedničkom stvaranju još jedne lijepe Uskrsne priče!- poručuju iz Gardruže.
U Vratišincu je održana uskrsna potraga za jajima koja je razveselila brojne mališane i njihove roditelje te protekla u odličnom ozračju.
Događaj su zajednički organizirali članovi Savjeta mladih Općine Vratišinec – Samuel, Marin i Gabriel, zajedno s članovima Udruge mladih Vratišinec – Erikom, Anjom i Denijem, koji su svojim trudom i angažmanom osigurali uspješnu provedbu programa.
Veliku podršku pružila je Općina Vratišinec i načelnik Mihael Grbavec, čija je financijska potpora bila ključna za realizaciju događaja.
Velik odaziv sudionika i brojni dječji osmijesi pokazali su da je uskrsna potraga u potpunosti ispunila očekivanja, a organizatori su zahvalili svima koji su sudjelovali i podržali inicijativu te najavili nova zajednička događanja.
U 22.kolu Treće NL Sjever gledali smo dva dvoboja međimurskih predstavnika. Nedelišće i Međimurje ponovno su, kao i jesenas, podijelili bodove ovog puta bez pogodaka, s konačnih 0:0. Remijem je završen i susret u Svetom Martinu na Muri između Poleta i Dinama Domašinec. Gosti su poveli u ranoj fazi utakmice, domaćin izjednačio na 1:1 početkom nastavka i tako je ostalo do kraja. Graničar je u Kotoribi poražen s 0:3 od lidera prvenstva Koprivnice. Rudar se s neugodnog gostovanja kod Dinama iz Predavca vraća s bodom. Iako su gosti iz Murskog Središća vodili 0:2, domaćin je do kraja susreta izjednačio na 2:2. Jedinu pobjedu od naših predstavnika upisao je Međimurec Dunjkovec Pretetinec s uvjerljivih 4:1 kod kuće protiv Slatine.
U Oporovcu je danas započelo tradicionalno paljenje vuzmenke, događaj koji okuplja mještane i njihove goste u ozračju dolaska Uskrsa i dobrog raspoloženja.
Granje koje su mještani dovozili je zapaljeno, a već od samog početka bilo je jasno da će i ovogodišnje druženje proteći u veselom i opuštenom tonu. U blizini vuzmenke okupili su se brojni posjetitelji koji su uživali u toplini plamena, razgovoru i druženju.
Uz vatru, organizatori su se pobrinuli i za okrjepu pa su za sve prisutne osigurani piće i pečeni jeger.
– Mještani su na ovu lokaciju dovozili granje koje smo na kraju zapalili. Da sve protekne u najboljem redu pobrinut ću se naši vatrogasci koji će ostati dežurati do samog kraja – rekla je Lana Berljak, predsjednica Mjesnog odbora Oporovec.
Za organizaciju su i ove godine zaslužni Mjesni odbor Oporovec, NK Galeb i DVD Oporovec, koji su još jednom uspješno okupili mjesto oko vatre koja simbolizira toplinu, svjetlo i novi početak.
