Vladymyr (17), odnosno Vova, kako želi da ga zovemo, odrastao je u gradiću Lugansk u istočnoj Ukrajini na samoj granici s Rusijom. Sa samo 17 godina, u vrijeme prvih napada na Ukrajinu, mladić Vova krenuo je sa svojom obitelji u Kijev. Kako se situacija pogoršavala, krenuo je putem Hrvatske. Vovi je upravo njegova nogometna talentiranost omogućila normalniji život izvan Ukrajine.
– U Čakovcu sam od veljače. U Ukrajini sam igrao nogomet za prestižni klub Shakhtar Donetsk. Nakon što sam napustio državu, došao sam s kolegama u Zagreb gdje smo bili smješteni u sobama kluba stadiona Maksimir. Nešto kasnije, otišli smo u Split gdje moji bivši suigrači žive i sada, no ja sam premješten u Čakovec. Kupio me čakovečki klub za koji sam počeo igrati, govori nam.

Budući da je Vova i dalje maloljetan, smješten je u učenički dom Graditeljske škole Čakovec. Iako je u odnosu na mnoge druge Ukrajince Vova imao sreće, prilagodba nije laka.
– Veliki mi problem stvaraju novi okusi hrane koja se razlikuje od one u mojoj državi. Primijetio sam da se ovdje mnogo jede tjestenina, rajčice i da grah, govori nam kroz smijeh Vova.

No hrani će se prilagoditi, govori nam, već mu veći problem stvara samoća. U novom gradu još nije stekao prijatelje. Vrijeme zasad provodi isključivo sa svojim kolegama iz kluba.
Nedjeljno popodne tako je provodio vježbajući na uličnoj teretani kad su mu se pridružila još dva rekreativca, Mihael Borak (22) iz Šenkovca i Lovro Habjan (19) iz Čakovca. Vova je tako dobio priliku za druženje s Međimurcima, a Mihael i Lovro još jednom su pokazali sportski duh i otvoreno srce Međimuraca prema svim ljudima, bili oni potpuni stranci ili domaći ljudi.
