Nagađalo se, šuškalo se, oni koji sve znaju kažu da su, naravno, to već odavno znali, a mi ostali smo u petak navečer saznali da je Boška Ban pristupila HDZ-u. Objavio je to predsjednik stranke i premijer Andrej Plenković na proslavi obljetnice međimurskog HDZ-a u petak navečer u Murskom Središću, a glavni tajnik Katičić odmah joj spakirao stranačku iskaznicu. Tako je nekadašnja SDP-ova zastupnica, pa kasnije nezavisna zastupnica, sada i formalno postala zastupnica vladajuće stranke, nakon što se nedavno u Saboru pridružila vladajućoj većini. Time je, kao bivša SDP-ovka, a sada novopečena HDZ-ovka, u nepunih deset godina političke karijere prešla s jedne na drugu stranu političkog pola putem kojim rijetki prolaze.
Naime, Boška Ban je, nedugo nakon pristupanja SDP-u 2017. godine, već bila zamjenica Mladenu Novaku u njegovoj kandidaturi za međimurskog župana. Nakon toga, ponajviše zahvaljujući utjecaju Peđe Grbina, a potom i Siniše Hajdaš Dončića prvo je dobila, a potom i zadržala saborski mandat. Ljubav sa SDP-om pukla je prošle godine uoči lokalnih izbora. Tada je to javnosti obrazložila padom političkog utjecaja SDP-a u Međimurju i sve izraženijim gubitkom povjerenja građana prema stranci. Međutim, svima koji su iole upućeniji u politiku bilo je poznato da je tu odluku donijela zbog izostanka potpore ovdašnjeg SDP-a njenoj kandidaturi za čakovečku gradonačelnicu. To se potvrdilo odmah potom kada se pridružila kampanji Stjepana Kovača i istaknula kandidaturu za zamjenicu gradonačelnika. Iako su se mnogi kleli u to da se radi o dobitnoj kombinaciji, lista HSS-a koju je Ban predvodila dobila je 625 glasova, odnosno 6,84 posto. Izborni fijasko brzo je zaboravljen i Ban je krajem veljače ove godine postala 77. ruka vladajuće većine u Saboru RH, nakon što je u glasovanju podržala prijedlog imenovanja Alena Ružića za ministra u Vladi RH. Svima koji su je tada prozvali „žetončićem“ odgovorila je da takvom odlukom daje glas najranjivijim skupinama u našem društvu i želi osigurati realizaciju konkretnih projekata, posebno u Međimurju te da nije prebjegla HDZ-u nego ostaje nezavisna. Nikakvih dogovora, obećanja, niti trgovine nije bilo, tvrdila je tada Ban. Razgovori, međutim, očito nisu ostali tek na jednoj kavi, jer samo mjeseci i pol dana kasnije premijer je osobno objavio njezino pristupanje HDZ-u. Obraćajući se prisutnima sama je Ban rekla da je ovime donijela svoju konačnu odluku i odabrala svoj konačni politički pravac.
Nakon svega neki su se pitali jesu li članovi međimurskog HDZ-a znali i bili konzultirani oko ovog političkog transfera, no mnogo važnije pitanje je što to znači za županijsku organizaciju stranke? Iako se u izvješćima s obljetnice stranke navodi da je njezin prijelaz dočekan ovacijama, stvarno stanje je, ipak, malo drugačije. Neki od “običnih” članova stranke prigovaraju da se Ban u ovakvoj odluci vodila isključivo osobnim interesom i da, s obzirom na svoju biografiju, posve sigurno ne zastupa izvorne HDZ-ove vrijednosti iliti, po domaće rečeno, nije baš “njihova”. Drugi ukazuju na njezinu ulogu u rastakanju čakovečke i međimurske organizacije SDP-a te brinu neće li se nešto slično dogoditi i kod njih. HDZ je, međutim, previše monolitna stranka da bi “jamranje”, posebice onih manje utjecajnih, moglo nešto bitno promijeniti u stranačkoj strategiji. O njoj odlučuje šef stranke Andrej Plenković i njegova je zadnja kada se bira momčad koja će istrčati na teren. Zato ne čudi “zavjet šutnje” koji vlada među vodećim članovima međimurske organizacije. Svi su oni vidjeli način na koji je Ban predstavljena i jasna je poruka koju je Plenković time želio poslati. Iako je Ban u prvim izjavama rekla da nije bilo razgovora o mogućnosti njenog budućeg kandidiranja na HDZ-ovoj listi za Sabor te da o tome nije razmišljala, niti je to trenutačno tema, pitanje je koliko njeni novi stranački kolege u to vjeruju. Dobro pamte njezine ranije izjave i svjesni su da će netko morati preseliti na klupu ako izbornik Plenković odluči poslati Ban u igru. Pitanje je samo na koju poziciju?
Međimurski HDZ je na proteklim lokalnim izborima bio bez vlastitog kandidata za župana, podržavajući kandidaturu Karoline Juzbašić. Mladi Lovro Horvat kandidirao se za čakovečkog gradonačelnika i osvojio 7,5 posto, vjerojatno i sam svjestan da je to tek priprema za neki sljedeći put. Na prvi pogled, Ban bi mogla ući u bilo koju od tih kombinacija. Međutim, prve reakcije međimurske javnosti na njezin prijelaz jasno govore da bi to bila unaprijed izgubljena bitka, koliko god pamćenje danas kratko trajalo. Osim toga, međimurski župan Matija Posavec svoju je poziciju, osim ne bude li spriječen kandidirati se, zacementirao tako dugo dok on to želi, a ni rezultati koje HDZ u nekoliko posljednjih ciklusa postiže u Gradu Čakovcu nisu baš obećavajući. U politici ne vrijedi olimpijsko geslo da je važno sudjelovati, već je važno pobijediti. I baš nitko u tom sportu ne voli gubiti. Pa ni Boška Ban. Zato se kandidatura za Sabor na ulazno „međimursko mjesto“ čini najizglednijom, iako je dobro poznato da je na toj poziciji sada aktualni predsjednik međimurskog HDZ-a Ljubomir Kolarek. U svemu tome treba uzeti u obzir da je HDZ najveća hrvatska stranka i kada želi može pronaći prostor za sve. Ima i malobrojnih koji najavljuju da se ovime otvara prostor za ministricu iz našeg kraja, ali to zvuči prilično pretenciozno, jer u HDZ-u na toj razini postoji jasna hijerarhija u kojoj se stepenice ne preskaču samo tako.
Prijelaz Boške Ban otvara pitanje i kako će se postaviti njezin politički intimus Ivica Baksa. Iako su, nominalno, u različitim političkim opcijama, njihova su razmišljanja o političkom djelovanju prilično slična, da ne kažemo identična. Kada se Ban pridružila vladajućoj većini, Baksa se putem društvenih mreža oglasio uzimajući je u zaštitu od brojnih napada. Ovoga puta naglašeno šuti, iako je reakcija javnosti slična ili još gora nego ranije. Osim što zastupnik Baksa očito važe svoju poziciju, postavlja se pitanje koliko uopće ima prostora i potrebe za nove transfere, jer u njima HDZ neće više samo tako nuditi sve što bi pojedini interesenti htjeli, osim ako se uistinu ne miješaju karte za vladajuću većinu bez Domovinskog pokreta.
Vrijeme će kao i uvijek biti najbolja mjera i sudac svim ovim pitanjima i dilemama. Nastavimo li se služiti sportskim žargonom možemo reći da ni u politici uigravanje nije lagan proces, jer se svaka momčad mora priviknuti na novog igrača, a on, odnosno u ovom slučaju ona, na pravila koja vladaju u kolektivu. Tek kada taj proces završi može se ocijeniti radi li se o pojačanju ili promašenom transferu. Utakmica je započela, a mi ćemo sa zanimanjem pratiti njezin tijek.
