Jadranka Cvek (51) s adresom u Donjem Kraljevcu, gdje se prije 25 godina doselila zbog ljubavi, dugogodišnja je darivateljica krvi, volonterka Crvenog križa te gerontodomaćica, čiji je moto: „Bolje pomoći, nego tražiti pomoć! Prvo je daleko jednostavnije“. Kakvu prošlost i privatni život krije ta žena, koja toliko svog vremena posvećuje pomoći drugima? Saznajte!

– Došla sam u Međimurje zbog ljubavi. Po struci sam cvjećarka, završila sam i ekonomsku školu i tečaj za gerontodomaćicu. Imam dvije kćeri, blizanke Enu i Dianu, imaju 24 godine, a dugo nisam radila jer mi je Diana bila dijete s teškoćama u razvoju, za koju sam se morala brinuti.

ODRASLA JE SA STARIJIM OSOBAMA

Od 2019. godine Jadranka je i jedna od žena u projektu „Snažno zaželi“ općine Donji Kraljevec, te trenutno kao gerontodomaćica brine o devet korisnika, starijih i nemoćnih osoba na području općine. Njezina najmlađa štićenica ima 76, a najstarija 95. Među ostalim, Jadranka posjećuje i nekadašnju medicinsku sestru Ružicu Besednik.

– Cijeli život provela sam u kućanstvu sa starijim osobama, bakama i dedama, pa mi je ovaj posao gerontodomaćice blizak. Moje bake doživjele su 96 i 99 godina. A tu je i moja mlađa sestra Ivana, kojoj je sa 17 godina dijagnosticirana akutna mijelocitna leukemija (AML) – ispričala nam je Jadranka, koja je cijeli život dakle među starima, nemoćnima i bolesnima.

– Mislim da nema pravila ni kod mlađih ni kod starijih osoba koliko će poživjeti, primjer mi je i moja sestra. Njoj su liječnici predvidjeli još tri mjeseca života, no ona je živa i danas, nakon 27 godina, s time da nikad više nije popila ni jednu tabletu. To što je odradila tada s kemoterapijama i svojom voljom, to je to, danas je ona majka dvoje djece i baka, živi u Njemačkoj – kaže Jadranka, koja ima i brata Ivana, koji pak živi u Švedskoj, te se prisjeća dirljive priče svoje sestre:

– Jedan mi je liječnik rekao da je kod ozdravljenja 70 posto psiha, a 30 posto utjecaj lijekova. Jer, ako netko psihički padne, džaba mu lijekovi i to je istina. To je funkcioniralo i kod moje sestre. Bila je u bolnici u Zagrebu, a ja sam svaki dan putovala na relaciji Rijeka – Zagreb kako bih ju posjećivala u bolnici. Kad mi je rekla, ležeći nemoćna u krevetu, da više ne može, rekla sam joj: ‘E pa, ne može! Da si se makla s kisika i oporavila se!’. Za dva dana se makla s kisika i, eto, ozdravila je!

Isto je, kaže, sa starijim ljudima. Najgore je, kaže, onima koji su se u vrijeme pandemije korone zatvorili u svoje kuće i pratili isključivo vijesti na televiziji – korona, politika, ratovi i potresi. Neki od njih počeli su jednostavno kopniti, psihički su propali, ističe Jadranka.

VOLONTERKA JE CRVENOG KRIŽA OD MALIH NOGU, KRV DAJE OD SVOJE 18.

Jadranka je od osnovne škole volonterka je Crvenog križa, a za vrijeme Domovinskog rata pet godina svaki je dan dolazila u Crveni križ u svojoj rodnoj Opatiji, gdje je radila na zbrinjavanju prognanika i izbjeglica i u službi traganja. Zajedno s drugim volonterima nosila je i potrepštine, vreće za spavanje našim ljudima na bojišta.

– I moje baka i mama bile su aktivne u Crvenom križu, svi smo se u obitelji bavili humanitarnim radom, pa sam i ja počela – priča Jadranka, koja danas djeluje u Crvenom križu u Prelogu, Čakovcu i Donjem Kraljevcu i gdje god treba. Dežura i na akcijama dobrovoljnog darivanja krvi, akcijama solidarnosti na djelu, mjeri ljudima tlak i šećer na raznim manifestacijama (primjerice, Porcijunkulovo), skrbi o izbjeglicama iz Ukrajine itd. Sve to Jadranka radi volonterski, a volontirala je i na cijepljenjima za Covid (ulaz, evidencije, pomagala starijima, pazila da cijepljeni odsjede 15 minuta).

DAT ĆE I BUBREG AKO TREBA – SVOJOJ KĆI

– Sa 18 sam počela darivati krv i darujem je svaka četiri mjeseca. Bila sam i potencijalni donor koštane srži sestri, registrirana sam i na Zakladi Ana Rukavina kao potencijalni donor koštane srži, od njezinog osnivanja, a sad ću biti i donor bubrega svojoj kći Diani, koja od rođenja ima višestruka oštećenja urinarnog trakta i kronično zatajenje bubrega. U slučaju potrebe ona će dobiti bubreg od živog donora, mene, a odlično je što se poklapamo i mogu joj donirati – kaže Jadranka.

MOŽE BITI I OBRNUTO: IZA SVAKE USPJEŠNE ŽENE – USPJEŠAN MUŽ!

– Ne mogu zamisliti da se ne bavim humanitarnim radom, to mi je sasvim normalno, to je kao droga – kad ti jednom uđe u krvi, ne možeš se toga riješiti! Kad nešto voliš, uvijek nađeš vremena za to, samo se treba spremiti i otići – kaže Jadranka, te dodaje kako je, da bi uskladila volontiranje i obiteljske obveze, uvijek uključivala cijelu obitelj.

– Kći Ena mi je isto postala darivateljica krvi. Suprug Emil me je uvijek shvaćao jer je isto odrastao s bakom i dedom. Dok me nema, on preuzme kuhinju i sve napravi. On mi je velika podrška u životu, bez njega ne bih mogla to sve ishendlati – priznaje.

LJUDI MI ZNAJU REĆI – ŠTO IMAŠ OD VOLONTIRANJA?!

Za posao volontiranja Jadranka ne prima nikakvu naknadu, ne dobiva ni novac za putne troškove. Za posao gerontodomaćice u Donjem Kraljevcu u sklopu projekta „Snažno zaželi“ dobiva naknadu, no žene su, kaže, dobile bicikle za prijevoz.

– Kako će neku bakicu, posebno iz Palinovca, na biciklu žena dovesti do liječnika u Donjem Kraljevcu?! U korpici na biciklu? Ili, kako će obaviti kupnju hrane biciklom, posebno ljeti, kad je vani vruće i namirnice se brzo kvare? – ukazala je.

– Ljudi su mi znali reći: Što imaš od toga?! No, kroz volontiranje upoznajete hrpu ljudi, a ujedno učite i kako biti dobar psiholog, jer treba znati kako i s kime komunicirati, biti empatičan… Na koncu, radite dobre stvari i dobro se osjećate radi toga. Isto tako, od starijih osoba možemo puno naučiti, saznati zanimljive stvari i njihova životna iskustva. Starci isto mogu imati žutu minutu i loš dan, ali nekako pređeš preko toga.

Na upit kako joj se čini Međimurje spram rodne Opatije, kaže:

– Život u gradu je drukčiji nego na selu, ovdje je mirnije. Sviđa mi se raznolikost Međimurja, imaš gdje otići i imaš što vidjeti. Međimurci bi trebali biti bolje turistički osviješteni – rekla je.

SA 16 JE INTERVJUIRALA DRAGUTINA TADIJANOVIĆA

Jadranka Cvek u životu voli i čitati i pisati. Pisala je intervjue i članke za mjesečnik „Opatijska komuna“.

– Sa 16 godina intervjuirala sam pjesnika Dragutina Tadijanovića. Prvi članak koji sam napisala bi je o sjeći šuma i zbog njega je časopis umalo završio na sudu s Hrvatskim šumama – prisjeća se Jadranka i dodaje:

– Opuštam se uz vodu – volim more, rijeke, jezera… Pišem pjesme, volim ići na kazališne predstave i slušati glazbu, posebno Balaševića. Ovdje mi nedostaje kazalište.

Dodala je i kako svatko mora ugoditi sebi i voljeti se, jer jedino tako može voljeti i druge. Jadranka je dokaz da je veliko srce i pomaganje drugima nagrada i temelj i za lijep život.

Želimo joj sve najbolje i sretan joj Dan darivatelja krvi (25. listopada)!

Pedesetak učenika Osnovne škole Draškovec danas je ispunilo županijsku zgradu svojim dječjim smijehom, a na njihova radoznala pitanja odgovarali su župan Međimurske županije Matija Posavec i pročelnica Službe za poslove župana Petra Vadlja koji su ih dočekali i upoznali sa funkcioniranjem Međimurske županije.

Učenici nižih razreda stigli su u pratnji svojih učitelja razredne nastave Nine Lesinger, Ljubice Kovač, Ksenije Dukarić i Filipa Židova. Nakon posjeta Međimurskoj županiji razgledali su Muzej Međimurja Čakovec i Riznicu Međimurja gdje su istražili i doživjeli međimursku povijest i bogatstvo naše materijalne i nematerijalne baštine.

Na nedavnom obilježavanju Svjetskog dana jabuke u Brezovcu u Voćnjaku starinskih sorti jabuka svoj izložbeni prostor ii štand imao je Petar Vuković iz Jurovčaka i nije to neka novost jer Vuković je do sada redovito nazočan na ovoj priredbi od samih početaka.

Novost je kako je njegov štand bio najposjećeniji, kako mu je postavljeno najviše pitanja, zatraženo mnogo savjeta i kako je za uzgoj autohtonih sorti zaintrigirao mnoge od nazočnih, poglavito mladih, te se s pravom očekuje kako će uskoro biti novih njemu sličnih voćara. Takvog kao što je on teško da će biti u ovo vrijeme kada je svugdje na prvom mjestu zarada, a ovaj dio Europe još ne prepoznaje prednosti jabuka, krušaka, šljiva, trešanja i drugog voća uzgojnog bez uporabe mineralnih gnojiva i zaštitnih kemijskih sredstava.

– Nikada u moje voćnjake nije došlo nikakvo kemijsko sredstvo niti će se to dogoditi dok sam ja živ. Ima u prirodni i umijeću mnogo toga što omaže ratu i zdravlju voćaka i stoga ja bez problema uzgajam jabuke, kruške, oskoruše, orahe, breskve. Šljive i mnogo drugog voća koji imaju sto i više godina tradicije. Moderne sorte traju dvadesetak, tridesetak godina i gotovo je nemoguće kako će za sto i više godina postojati jer im je vijek određen već u nastanku. Istina, moj način uzgoja i bavljenja voćarstvom ne donosi desetke tone prinosa niti stotine tisuća kuna, ali donosi sto posto sigurnu, ukusnu i zdravu hranu-voće.

Kada bih u svojim voćnjacima se bavio modernim voćarstvom sigurno bih imao veće prinose i veću zaradu, no ne bih imao mir u srcu i duši, kada bih znao kako sve prirodno nije. Stoga je malo ili ih uopće nema onih koji bi se bavili ovakvim načinom uzgoja i proizvodnje jer nema odmah i velikog novca, te je ovo više za one koji osjećaju ljubav prema starinama, dakle, ne samo načinu i vrsti nego i tradiciji uzgoja, skupljanja i spremanja ovakve vrste voća. No, raduje me što mladi pitaju i obećavaju da će zasaditi starinske sorte voćaka, ne možda stotine ali barem nekoliko. I zbog tradicije i zbog bogatstva sastojaka u ovako uzgojenom voću, gotovo u dahu nam je izgovorio Petar Vuković i potom se dao u obrazlaganje svega i svačega što su posjetitelji htjeli od njega doznati.

Pohvalio se Vuković uspjesima koje postiže i koji se čine nevjerojatnim, a to je da moderne sorte voćaka prirodnim ili starinskim načinom učini rodnima, istina ne količinski uspješnim, ali svakako bez ikakvih kemijskih primjesa. U tu vrstu spada kruška Abata koja nije međimurska autohtona sorta i drugdje se uzgaja i proizvodi u intenzivnom nasadu, a Vuković ju održava tradicijskim načinom i postigao je savršenu ukusnu krušku, pučki rečeno nešpricanu.

Isto tako Vuković kaže kako bi i on sam teško uspijevao u svojem poslu i kako voćarstvo u sveto martinskom kraju ne bi bilo tako uspješno bez Mladena Dobranića, predsjednika udruge voćara, vinogradara i povrćara Općine Sveti Martin na Muri koji je prepoznao prednost starinskih sorti jabuka, pa je tako podigao u Kotiču voćnjak starinskih sorti voća i pomogao Osnovnoj školi Sveti Martin na Muri da zasaditi i održava starinske sorte voćaka.

Mašanjka, pogačnica, raneta, rambur, kanada, lesica, zimika, skoruš, jušika, belka, nešperlin, orehi, bobovec i tepka, te kostaji i šipek nalazili su se na Vukovićevom štandu, a ubrani su u voćnjacima i nasadima njegovim u Juovčaku i Gornjem Koncovčaku. I sve je razdijeljeno nazočnima na Izložbi starinskih i modernih sorti jabuka na Svjetskom danu jabuke u Brezovcu.

Vukovića je činilo sretnim što su ljudi oduševljeni okusom tog starinskog voća koje na žalost nestaje iz međimurskih voćnjaka. Ne i iz Vukovićevih koji ih brižno obnavlja i nastavlja 31 godinu.