Domaći Srbi i JNA su se dugo pripremali za gnjusan čin, pokoriti i uništiti Vukovar, a mi smo bili slabo naoružani i samo nevjerojatnom hrabrošću i domoljubljem uspjeli smo ih zaustaviti u pohodu na klanja i rušenja hrvatskih svetinja i dobara. Da smo bili naoružani u pola manje od njih, Vukovar ne bi pao, kaže Dragutin Pintarić, hrvatski branitelj iz Svetog Martina na Muri.
Tko će najbolje ispričati priču o najtežim danima u vrijeme napada pobunjenih Srba i Jugoslavenske narodne armije (JNA) na hrvatski grad Vukovar tijekom ljeta i jeseni i njegov pad 18. studenog 1991. nego onaj koji je bio dio onih koji su branili, na žalost i ne obranili Vukovar ovaj grad na Dunavu, a mi smo pohodili Dragutina Pintarića, istinskog junaka i patriota iz Svetog Martina na Muri.
– Sjećanja ne umiru i neće izblijediti dokle budem živ na ovoj hrvatskoj zemljici. Premda je od toga prošla 31 godina, sjećam se svih detalja u pripremama za obranu Vukovara i njegovi teškim danima kada je neprijatelj pun mržnje, zlobe i do zuba naoružan započeo brutalnu agresiju i potom uspio srušiti obranu grada kojega su oni pod svaku cijenu željeli osvojiti. I danas smatra kako Vukovar ne bi pao da smo bili dovoljno naoružani, barem na trećinu kao agresor, jer smo bili silno odlučni poraziti ih već na ulasku na hrvatski teritorij, ali oružja nismo imali.
A moj put prema Vukovaru započeo je 17. kolovoza 1991. kada sam sa svojim kolegama policajcima s područja Međimurja i Varaždinske županije krenuo na zadatke koji s označeni vrlo važnim, jer se znalo kako se domaći Srbi i JNA spremaju na osvajanje Vukovara, koji je nama bio utvrda obrane Hrvatske, a njima tek grad kojeg treba uništiti i potom krenuti na razaranje i osvajanje ostatka hrvatske. Već na dolasku u Vukovar osjećalo se kako su domaći ljudi uznemireni ali su osjećali kako ćemo im mi pomoći da grad ne bude razoren, a ljudstvo pobijeno.
Bili smo smješteni u Borovom Naselju i jako dobro smo čuli noćno prometovanje skela i brodova JNA koji su iz Srbije dovozili streljivo i naoružanje za potrebe pobunjenih Srba, a potom i samih vojnika i drugih zločinačkih bandi, jer za mene je onaj koji noću nešto sprema protiv tebe, bandit i dobro ne misli. Naši izvidnici sve su pratili i vrlo dobro su locirali njihove položaje i znali smo svaki detalj njihovih djelovanja, u one ljetne i rano jesenske dane i svima je bilo jasno kako je rat neizbježan, rekao nam je na početku razgovora Pintarić, čovjek i branitelj o kojemu istinski rodoljubi i suborci govore s poštovanjem.
Za njih smo bili ‘Ustaška četa’ i silno su nas se bojali
Potpisnik ovog članka je 2006. godine pohodio Grad Vukovar i tamo vidio s koliko poštovanja su oni koji su u Vukovar ostali i kasnije se vratili govorili o bojovnicima iz Međimurja, Varaždina, Podravine i Zagorja, a mnogi su spominjali ‘žute čizme’, a onda smo doznali zašto, a sada 31 godinu kasnije Pintarić govori o toj obući koja je kod agresora izazivala strah veći od našeg naoružanja.
– U Vukovar smo došli slabo odjeveni i obučeni, gotovo u civilu, i nakon izvjesnog vremena smo iz Kombinata Borovo dobili ‘žute čizme’ koje su takve bile jer su bile namijenjene nekom drugome i još nisu obojene bile, nego onako sirovo, poput kože. Njih je to asociralo na Ustaše te su nas prozvali ‘Ustaška četa’. Kada je Vukovar došao u neprijateljske ruke, četnici su zarobljene hrvatske branitelje koji su na sebi imali takve čizme okrutno zlostavljali i ubijali, a mi smo tek tada postali svjesni kakvu smo ‘opasnost’ imali na nogama. Svi mi branitelji i naši zapovjednici isto tako bili smo svjesni, kako s ovako malo naoružanja nemamo šanse obraniti grad i ljude, te smo slali zahtjeve da nam se pošalje naoružanje, no ono nije stizalo, ako je, onda je to bilo preskromno za neizbježan sukob s ‘trećom’ vojnom silom u Europi i on što se kasnije dogodilo bio je najvećim dijelom zbog toga što nismo imali čime se braniti.
Srca, hrabrosti i domoljublja nam nije nedostajalo, ali to nije bilo dovoljno, jer se sva sila, zlo i mržnja obrušila na Vukovar. Mi smo se uspjeli izvući iz grada okruženog četnicima i raznim srpskim paravojnim postrojbama i negdje za napad na nesrpski živalj spremnu JNA i kasnije nakon što je Vukovar pao u neprijateljske krvave ruke, raspoređeni smo na bojišnice diljem Hrvatske, jer neprijatelj je imao još krvničkih namjera za ostali dio nama lijepe, a njima mrske Hrvatske.
Danas, 31 godinu poslije, ponosan sam što je stvorena nezavisna i moderna hrvatska država, ali ne mogu se oteti dojmu kako Vukovar nije treba pasti, samo da je bilo više hrabrosti onih koji su spremali obranu. Ili, ili je bilo previše onih koji su smjerali i nešto drugo, pun emocija izrekao je Pintarić. Kasnije je sudjelovao u akcijama Bljesak i Oluja, a nakon uspostave Republike Hrvatske, bio je aktivan udrugama i ostalom dijelu hrvatske novije povijesti.
Sa svojim kolega podignuo je prvi Dom hrvatskih branitelja u Hrvatskoj, kojeg je na otvorenju pohodila ondašnja ministrica branitelja Jadranka Kosor o kojoj Pintarić i danas lijepo zbori. Nama koji nismo bili u Domovinskom ratu, ostaje da ovakvima kao što je Dragutin Pintarić budemo uvijek zahvalni što i jesmo. Žute čizme su negdje ostale, a ne negdje, nego u njegovom domu ostala je Krunica koja ga je pratila tijekom priprema za obranu i tijekom cijelog Domovinskog rata i on vjeruje kako im je Krunica ulijevala povjerenje i davala hrabrost za činjenje povijesnih dana i godine u obrani i stvaranju Republike Hrvatske.
