Nezaobilazan dio svakog osnovnoškolskog iskustva svakako je školska kuhinja. Kuharice moraju rano ustajati i na vrijeme pripremiti velike količine ukusnih obroka kako bi školarci ostali siti i puni energije tijekom dana.
U Osnovnoj školi Gornji Mihaljevec taj plemeniti i odgovoran posao već skoro 30 godina obavlja Jasna Novak, koja je tek prije nekoliko dana proslavila okrugli 60. rođendan.
– Završila sam za hotelijersko-turističkog radnika, a prvih 11 godina radila sam na jednom drugom poslu, prije nego što sam došla ovamo, u školu u Gornji Mihaljevec, priča nam Jasna.
Zanimljivo je da teta Jasna živi u obližnjem Bogdanovcu, a na posao svaki dan putuje biciklom kojeg od milja naziva „svojim Mercedesom“.
Osnovna škola Gornji Mihaljevec danas broji nešto više od 120 učenika, a slavljenica Jasna svoj odnos s njima opisuje s puno topline i ponosa.
– Sva su djeca dobra. Oni vole mene, ja volim njih i jako se dobro slažemo. Baš sam povezana s njima i smatram da bi svaki školski djelatnik trebao biti takav. Ako nemate ljubavi i strpljenja za djecu, bolje vam je da ne radite u školi, iskrena je Jasna.
Njezin radni dan počinje u rano jutro. Na poslu je već u 6 sati, kada kreće priprema užine koja se učenicima dijeli pod velikim odmorom u 10 sati.
– Kada dođem, prvo malo otvorim prozore, napravim plan i raspored za taj dan, a nakon toga kreće akcija. Nije mi to previše posla, priviknula sam se kroz godine. Osim toga, nisam sama u kuhinji, tu je i moja kolegica koja ovdje radi otprilike godinu dana, pa sve lakše podijelimo po smjenama, objašnjava nam.
Iako vlada opće mišljenje da su današnje generacije djece izbirljive, teta Jasna nas uvjerava u suprotno. Seoska djeca su, kaže, naučena na domaću hranu.
– Djeca zapravo sve vole jesti, od variva, gulaša i krumpira, pa do svinjskih odrezaka u umaku, ričeta… Naravno, najdraži su im špageti bolonjez, pečeno i pohano meso. Ima, razumije se, i malo izbirljivijih učenika, ali budimo iskreni, svi smo mi bili takvi kad smo bili djeca. Primijetila sam da prvašići, kad tek dođu iz vrtića, ne vole baš jesti kruh, ali s godinama se priviknu pa u višim razredima jedu sve. Ono što je posebno zanimljivo jest da naša djeca uopće ne traže sendviče i pizze, radije biraju kuhano, ističe dugogodišnja kuharica.
Uz standardne tople obroke, teta Jasna je među učenicima poznata i po odličnim domaćim kolačima koje im rado i često priprema.
Da je njezina kuhinja ostala u najljepšem sjećanju mnogim generacijama, dokazuje i činjenica da joj se bivši učenici rado navraćaju.
– Svako malo sretnem srednjoškolce, pa čak i odrasle ljude koje sam nekad hranila, i svi mi redom govore koliko im fali moja kuhinja. Nedavno su kraj škole prolazile bivše učenice, sada srednjoškolke, pa su mi u šali dobacile: „Teta Jasna, mi smo došle jesti!“, kroz smijeh nam priča Jasna.
U gotovo tri desetljeća staža, Jasna je svaki dan uspjela na vrijeme nahraniti stotine gladnih usta. Ipak, u toliko godina rada, nemoguće je da se ne potkrade i poneka izvanredna situacija.
– Jednom smo kuhale gulaš, probale ga pred sam kraj i shvatile da nešto fali, ali nikako nismo mogle odgonetnuti što. Meso je bilo unutra, svi začini također… i onda smo shvatile da smo potpuno zaboravile staviti krumpir! Imale smo ravno 20 minuta da ogulimo i narežemo cijelu kašetu krumpira kako bi se stigao skuhati na vrijeme. Uspjele smo, a djeca ništa nisu primijetila, prisjeća se Jasna ove simpatične nezgode.
Nakon okruglog 60. rođendana i skoro trideset godina provedenih uz školski štednjak, teta Jasna Novak i dalje s istim žarom i osmijehom dolazi u školu pripremati užinu za generacije učenika.
