Danas, 26. veljače, obilježava se Hrvatski dan liječnika. Povodom tog dana, srdačno im čestitajmo što rade, unaprijeđuju i skrbe o našem zdravlju.

– Obilježavanje Hrvatskog dana liječnika je prilika za prisjećanje na 1874. godinu, kada je skupina od dvadeset i jednog liječnika utemeljila liječničko društvo. Tada je to bila osma liječnička udruga u Europi. Želja je bila unapređenje medicinske struke. U nadi da će se to unapređenje nastaviti i dalje kao i poboljšati status i položaj liječnika svim liječnicima želimo čestitati Hrvatski dan liječnika – poruka je naših vrijednih liječnika i medicinskih radnika iz Županijske bolnice Čakovec.

Varaždinski biskup Bože Radoš na Pepelnicu, 22. veljače 2023. godine, slavio je svetu misu u varaždinskoj katedrali i tijekom propovijedi je tumačio evanđelje toga dana. Osvrnuo se na Isusov govor o postu, molitvi i djelima milosrđa te tražio nadahnuće za življenje korizme za sebe i vjernike okupljene na tome slavlju u Katedrali. Govoreći o molitvi, želio je istaknuti kako moć molitve nije u izvanjskoj formi, nego u raspoloženju srca. Propovijed biskupa Radoša nije bila upućena ni jednoj, konkretnoj skupini vjernika i molitva krunice na javnim prostorima nije bila tema propovijedi. Način komunikacije biskupa Radoša tijekom propovijedi nije prozivanje osoba ili skupina ljudi, već tumačenje Božje riječi.

Čakavica je 2020. godine, bez puno pompe i od naših medija potpuno nezapaženo, postala jezik priznat službenim putem od glavne međunarodne akademske organizacije koja se brine o klasifikaciji svih jezika čovječanstva i od međunarodne organizacije za standardizaciju, pa je tako dobila i svoj ISO jezični kod za identifikaciju čakavskog jezika u svim domenama: ckm

Povijesni događaj čakavskim ali ujedno i kajkavskim govornicima otvara put za mnogo veće lokalno i državno priznanje, koje je do sad izostalo jer se te govore pogrešno smatralo samo dijalektima.

O potrebi da se ovjekovječi čakavski kao jedan od jezika našeg svijeta dosijetio se američki profesor lingvistike sa prestižnog University of California, Kirk Miller, u akademskom svijetu poznat kao uspješan field linguist zaslužan za istraživanje i popularizaciju manje poznatih jezika čovječanstva.

Uvidjevši da se nitko nije sjetio klasificirati i identificirati čakavski kao službeni jezik, Miller je sam odlučio poslati zahtjev 2. rujna 2019. godine za priznanje i dokumentiranje čakavskog međunarodnim organizacijama zvane SIL International i ISO.

Summer Institute of Linguistics International je puno ime međunarodne organizacije sa sjedištem u gradu Dallas-u, Texas, čija je glavna svrha proučavanje, razvoj i dokumentiranje svih jezika svijeta, s ciljem proširenja lingvističkog znanja, promicanja pismenosti u svim jezicima, i razvoja jezika lingvističkih manjina. SIL International jednom godišnje objavljuje prestižni znanstveni časopis Ethnologue, svjetski vodeću referentnu znastvenu publikaciju u tisku i na internetu koja pruža statistike i druge informacije o svim živim jezicima svijeta. Svi najpoznatiji međunarodni lingvisti smatraju Ethnologue glavnim časopisom u polju jezične klasifikacije i na njemu svake godine rade zajedno tisuće znatsvestvenika iz cijelog svijeta.​​

Ono što je možda još važnija odgovornost SIL International-a je da predlaže Međunarodnoj Organizaciji za Standardizaciju (International Organization for Standardization – poznatija kao ISO, iz Ženeve – čiji je član i Republika Hrvatska) nove jezike za ISO tip 639-3 kodove za sveobuhvatno pokrivanje jezika čovječanstva, i tako pokrene proces kroz koji lingvisti koji rade za ISO ovjere u dubinu svaki prijedlog za klasifikaciju novog jezika.

Zanimljivo je da je Profesor Miller jedan dio svog zahtjeva utemeljio i na prijašnjem zahtjevu udruge govornika kajkavskog jezika “Kajkavska Renesansa”, koja je već 2015. godine uspjela izboriti priznanje kajkavskog kao samostalnog jezika, ali samo u onom književnom obliku koji se koristio u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i u nekim djelima iz 20. Stoljeća. Kajkavski književni jezik je tada također dobio svoj ISO kod kjv.

Cjelokupna Millerova argumentacija za čakavski je već 2020. godine potvrđena kao važeća od strane lingvista koji rade u ISO-u. I to u potpunosti, blago rečeno na cijeloj liniji, pa je tako čakavskom jeziku odano najviše moguće mešunarodno lingvističko priznanje koje postoji: priznat je kao živi (samostalni) jezik upravo u onom obliku koji se danas koristi na njegovom govornom području.

Zanimljivo je da će ova odluka zapravo biti jako korisna upravo i za budućnost kajkavskog jezika, jer će kajkavski govornici moći pokrenuti ubrzanu provjeru statusa svoga jezika upravo na temelju recentnog postignuća čakavskog jezika, i za očekivati je da će također tom našem hrvatskom jeziku biti priznat status živog jezika u nekom kratkom roku. Tako će oba zapostavljena hrvatska jezika pomoći jedan drugome u priznanju i promociji pred svijetom.

Tko je to izmislio pojam narječja?

Čakavski i kajkavski se odavno u međunarodnom svijetu lingvističke nauke smatraju jezicima, a ne puka branša hrvatskog standardnog (štokavskog) jezika. Naravno, oba govora su zapravo mnogo stariji jezici od standardizirane verzije štokavskog (prvih nekoliko stoljeća svi su hrvatski rječnici zapravo bili samo čakavski – a kajkavski je stoljećima prije štokavskog bio glavni književni jezik hrvata). Oni su i poslije nastajanja tog standarda nastavili postojati i razvijati se, pa ustvari ne postoji logičan ili znastveni argument po kojim bi oni mogli biti dijalekti tog standarda. Čakavski i kajkavski su čak u nekom širem smislu međunarodni jezici, jer se autohtono govore i izvan granica Hrvatske: čakavski u četiri (Sloveniji, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj) a kajkavski u tri (Mađarskoj, Sloveniji i Rumunjskoj) države članice Europske Zajednice:

————————————————

Unatoč tome, nekoć su jugoslavenski, a kasnije značajni dio hrvatskih lingvista, čakavski i kajkavski desetljećima tvrdoglavo svrstavali u kategoriju “narječja”.

Sam pojam “narječja” je zapravo oduvijek bio sporan koncept u lingvistici izvan balkanskih granica. Dosta je znati da u skoro niti jednom drugom jeziku svijeta ne postoji prijevod same riječi “narječje”, pa ni sam pojam koji mi u toj riječi obuhvačamo. Međunarodnoj lingvistici su znastveno poznati jedino pojmovi “jezika”, “dijalekta” i “pod-dijalekta”. Zato su naši lingvisti bili prisiljeni sami izmisliti engleski prijevod za riječ narječje – “supradialect” (nad-dijalekt) – u želji da cijelom svijetu objasne taj naš lokalni pojam nečega što ima sve lingvistične, društvene i povijesne osobine jezika, ali imamo potrebu smatrati manje od jezika.

Kako to često biva, taj je pristup proizvod povijesne činjenice da su u nas političke prilike usmjeravale znanost, a ne da je znanost davala glavni smjer politici: hrvatski se narod kroz prošlo gotovo stoljeće i pol grčevito borio za svoje mjesto pod suncem. Biti priznati od strane svijeta kao neovisna nacionalna zajednica je zahtijevalo veliki trud i želju više od 6 pokoljenja hrvata. Pa su tako cijele generacije čakavskih i kajkavskih intelektualaca i naučnika preferirale zapostaviti svoj materinjski jezik i zavičajnu kulturu u korist većeg dobra cjelokupnog hrvatskog naroda, čijim su se dijelom silno osjećali kroz povijest. Bio je to tada logičan i plemeniti potez.

Jezik – duša i srce kulture

“Ako bi kultura bila kuća, onda bi jezik bio ključ do ulaznih vrata, do svih prostorija u njoj.” – kaže Khaled Hosseini, američki pisac i liječnik rođen u Afganistanu, 3 puta New York Times-ov bestseller.

Jezik doista jeste sama bit kulture, jer njezina duša počinje i završava s jezikom. On oblikuje način na koji ljudi razmišljaju, sanjaju, komuniciraju jedni s drugima, grade odnose i stvaraju osjećaj zajedništva. Glavni je čuvar našeg sustava vrijednosti, jer izravno prenosi sav naš set simbola, značenja i normi.

On je taj prvi oblik komunikacije sa svemirom, one prve dječje riječi koje iniciraju verbalni kontakt među ljudima. Tako dobro poznavanje svojih jezičnih korijena automatski omogućuje nekome da se lakše identificira sa zajednicom oko sebe i da u najdubljem smislu drži u srcu dobrobit te zajednice.

Jezik je tehnologija koja poboljšava i proširuje kapacitete kategorizacije koje dijelimo s onima koji su oko nas i onima koji su bili prije nas, i zato ima ključnu ulogu u prijenosu naše kulture onima koji dolaze poslije nas.

Sve to naravno vrijedi i za taj dio Hrvatske u kojoj su čakavski i kajkavski autohtoni jezici. Naša će kultura nestati kada i ako nestanu jezici na kojima se ona temelji. To nije tako nevjerojatna mogućnost: ako nastavimo današnjim trendovima prilično je vjerojatno da će za 2 generacije čakavština i kajkavština više-manje imati oba dvije status izumrlih jezika. A kad nestanu čakavski i kajkavski, nestati će s njima i naša domaća hrvatska kultura.

Nažalost državnici i stratezi našeg nacionalnog branding-a nisu iskoristili ni neovisnost države, ni sljedeća tri desetljeća slobode, kako bi valorizirali lingvističke i kulturne specifičnosti našeg naroda. Ako Republika Hrvatska i njeni predstavnici smatraju da je kultura nešto barem donekle važno, onda će se sada morati aktivirati i mnogo marljivije raditi na promociji čakavskog i kajkavskog jezika.

Čakavska i kajkavska budućnost

Ovo je međunarodno priznanje za čakavski govorni svijet ne samo značajni, nego doista epohalnidogađaj. Na globalnoj razini će se početi ozbiljnije proučavati čakavski jezik i promovirati će se više istraživanje i učenje čakavice na slavističkim odjelima sveučilišta izvan Hrvatske. Za očekivati je kroz sljedećih nekoliko godina mali procvat akademske, ali i izvan akademske literature o čakavskom jeziku, ali i veći interes za kajkavski jezik.

No prije svega će novodosegnuti status doista širom otvoriti vrata čakavskim i kajkavskim govornicima da zatraže službeno priznanje svojih jezika tamo gdje oni najviše i trebaju biti priznati, to jest u zemljama u kojima čakavci i kajkavci žive skoro 1500 godina a možda i duže. Bilo bi doista jako tužna i perverzno ironična povijesna prekretnica da, nakon što su barem 12-ak dugih stoljeća preživjeli svakakve vrste neprijateljskih invazija, zakonskih zabrana i promjena jezičnih moda, čakavski i kajkavski jezici izumru upravo u prvim desetljećima postojanja prve doista neovisne i slobodne države hrvatskog naroda, kojemu su oni materinski jezici.

Međunarodno priznanje čakavskog jezika i sljedeći potezi Hrvatske će tako sigurno postati važan kulturni čimbenik na europskom putu naše države i same hrvatske civilizacije, jer se u Europi već desetljećima s ljubavlju njeguju lokalni i manjinski jezici, na njima se jako efikasno (i unosno) grade jedinstveni regionalni i nacionalni brendovi, a preko tih se promiče pravo poštovanje građana prema svojim lokalnim zajednicama.

Svim općinama i županijama u kojima su čakavština ili kajkavština izvorni autohtoni jezici lokalnog stanovništva je sad omogućeno priznanje čakavskog i kajkavskog na najvišoj razini, kao paritarni jezik uz standardni hrvatski jezik. Za njihov opstanak će biti također neophodno pokretanje audiovizualnih i tiskovnih medija na čakavskom i kajkavskom jeziku (TV, radio, novine), jer u današnjem danu jezik živi od sadržaja, a u Hrvatskoj je trenutno čitav medijski i digitalni sadržaj na hrvatskom štokavskom jeziku, na štetu stotine tisuća hrvata koji kroz plaćanje poreza to financiraju i kojima štokavski standard nije materinji jezik.

Na Republici Hrvatskoj je zato red da pokrene inicijative i političke smjernice kojima u prvom redu očuvati čakavski i kajkavski, a onda pomoći govornicima da donekle standardiziraju i efikasno promoviraju na lokalnom i globalnom nivou ta dva prekrasna i najdrevnija hrvatska jezika.

Postizanje takvih ciljeva zahtijeva orkestrirani višegodišnji rad svih sudionika čakavskog odnosno kajkavskog svijeta. Ali cilj je više prirode i svakako ostvariv (naročito uz pomoć svih onih instrumenata i sredstava koje u ove svrhe nudi Europska Zajednica). Ako se može u Cornwallu i na otoku Man-u oživiti jezike koji su potpuno izumrli pored stalnog pritiska najgovorenijeg jezika svijeta, ili na Novom Zelandu oživjeti nepisani Maori jezik, onda okrenuti negativan trend jezika koje još tečno i svakodnevno koriste stotine tisuća ljudi u srcu Europske države, nije uopće tako teško. Zahtijeva samo dobre volje, radišnosti i dakako, ljubavi. Stvari koje čakavcima i kajkavcima nikad nisu falile.

– Od kada znam za sebe, još kao dijete, radim kao konobar jer takvo je onda vrijeme bilo, samo da se domogneš posla i kakvog takvog dinara i danas sa 43 godine radnog staža mislim kako sam konobar s najdužim stažem i koji aktivno radi i tako će ostati dok me noge drže, pamet služi i gazde hoće – kaže Vladimir Kovačić Kiki iz Murskog Središća, a danas zaposlen u Termama Sveti Martin.

I autor ovog članka otkako za sebe zna, pamti Kikija kao konobara, a danas kada Terme Sveti Martin posluju najbolje otkako postoje, Kiki svoj kruh zarađuje i goste razveseljava u nekada kultnom restoranu Vučkovec, koji danas nosi naziv Quelle i u kojemu se okrepljuju brojni turisti i kupači zatvorenih bazena.

Kad gost dođe Kiki ga lijepo posluži, a kada ode mi razgovaramo i tako dvije ure, Kiki stalno nasmijan, ugodan, uljudan i uredan, može se reći ‘školani gospon’ od glave do pete.

Rođen je u časnom Kapelščaku kod kapele Svete Margete

Tko je Vladimir Kovačić Kiki, čovjek i konobar i osoba koja je znala biti biškup Martin, vinski mešter, maškar, deda mraz i sve što ide pod zabavni šešir ili kišobran, pitam čovjeka kojeg znam i viđam, ali ne toliko dobro koliko želim da znaju i naši čitatelji?.

– A ja sam mislio da sve o meni znaš i kako ljudi znaju i kako nisam zanimljiv i sada sam iznenađen i sretan da si me se sjetio. Ovako rođen sam na poznatom brijegu u Kapelščaku, prek puta legendarne i povijesne kapele Svete Marg(ar)ete, proštenjarskog mjesta i nije nikakvo čudo što sam kao dijete želio postati konobar, jer sam kako klinac pomagao posluživati licitare s gvircom i drugim napitcima i kada je došlo vrijeme za učiti zanat, jer na bregu punom vinograda i još više posla nije mi se ostajalo. Gospočija mi je dišala! I tako sam ja odlučio otići u Ljubljanu i tamo se snači, jer u ono vrijeme je tako bilo, bez telefona, mobitelja i sličnih pomagalo, nego pred lice ravnatelja i učitelja. Pronašao sam školu i učio za konobara, a prvi posao našao sam i zanat dobori ispekao u gostionici koja se zvala ‘Pri starom tišljaru’, ali nikada nisam pitao je li ime nosila po zanatu tišljarskom ili prezimenu Tišljar, no doznao sam kako sam stvoren za konobarski posao.

Volio sam kikiriki pa sam kafić nazvao skraćenicom Kiki

Nisi ostao u Sloveniji, jer sjećam se te kako si kao mladić imao kafić u Lapšini i čini mi se u Varaždinu i koliko znam kafić je bio vrlo popularan nosio je naziv Kiki.

– Lijepo i dobro mi je bilo u Ljubljani, ali Međimurje je zvalo svakog dana, staro društvo, lijepe djevojke poslovni izazov i tako sam u prostorima Vatrogasnog doma u Lapšini otvorio svoj kafić ili Caffe bar KIKI’ i dobro mi je išlo. (Ulijećem i pitam zašto ili kako Kiki?) Kao mladić stalno sam u džepu imao kikiriki i grickao ga posvuda. I kada sam s kolegama razglabao o nazivu kafića, dečki su rekli neka bude skraćenica od kikiriki, jednostavno Kiki i tako je bio, i kada sam kasnije kafić otvorio u Varaždinu, zvao se Kiki, a ljudstvo je meni u svakodnevnoj komunikaciji govorilo Kiki i tako je još i danas. Bilo je to dobro iskustvo, ali nije ipak bilo za mene administrirati i nabavljati i slično, kada sam ja umjetnik u plesanju među stolovima i šankovima. Jednostavno sam razmišljao o poslu gdje će do izražaja doći moje vještine i profesionalnost.

I onda je stigao poziv iz Toplica Vučkovec

Kada ili kako si dospio u Terme Sveti Martin, gdje sam te često susretao i u hotelu, i pansionima, i na bazenima i svugdje?

– Kada je onomad poduzeće ‘Modeks’ iz Murskog Središća kupilo od grupe ljudi Toplice Vučkovec, kako se to onda zvalo, došao je poziv i nisam dugo razmišljao i došao sam raditi, prvo u ovaj restoran koji je kasnije nazvan ‘Vučkovec’. Bilo je dobro vlasnicima, bilo je dobro i meni i jednostavno sam zaživio s osobljem i gostima. Kasnije su se promijenili vlasnici, nazivi i slično, ali Kiki je ostao i svi su ga htjeli imati i imaju ga i danas, kada pod novim, ženskim vodstvom, Terme Sveti Martin posluju bolje nego ikada prije. Volim ovaj posao i posao voli mene, svaki put idem zadovoljan na posao i jednako tako i doma, a to mi je gotovo najvažnije, jer sa mnom su onda zadovoljni gosti, koleg(gic)e i gosti i onda sve funkcionira gotovo savršeno i zaokružuje se priča započeta na časnom Kapelščaku, nastavljena u Ljubljani i uobličena u mojem Međimurju. Tu u mojem Međimurju i mojoj Hrvatskoj posao sam i Veliki vinski mešter, i deda mraz i vinski biškup Martin i Mikloš i Krampus i dobar suprug i dobar otac i još bolji djed.

Nekada je tringelt bio izdašniji

Vidio si i upoznao mnoge ljude i možeš reći kakvi su koji ljudi gosti i ono što mi se čini značajnim u poslu konobara su tringelt, jedno vrijeme i napojnice, kakvo je tu stanje u odnosu prema nekada i koji gosti su te najdojmili?

– Sigurno da sam u 43 godine staža susreo, upoznao i poslužio veliki broj ljudi ili gostiju, na tisuće i mogu reći kako nije najvažnije iz koje zemlje gost dolazi, nego kakav je on kao osoba, a i ne pitaš uvije čovjeka odakle je. No, ono što sam naučio je kako gosta prepoznajem već na njegovom ulasku na vrata restorana ili kafića, on se tu identificira, a ja onda preuzimam ‘slučaj’ i u najvećem broju smo posao odradili profesionalno i na zadovoljstvo svih. Sitnijih nesporazuma je bilo, no spomena nisu vrijedni, pored sveg drugog gotovo vrhunskog. Puno mi je gostiju ostalo u dobrom sjećanju, a najviše sam ponosan što sam mogao posluživati svjetskog šahovskog velikana Garija Kasparova, rukometaša i izbornika Slavka Golužu, pjevačicu Zdenku Kovačićek, jer u svemu su bili veliki. Posao sam izoštrio radeći u Ala Cart restoranu i smatram kako je takav restoran mjesto za postizanje zvanja vrhunskog konobara. A tringeld ili tringet ili napojnica ili kusur iz vremena bivše države, to je u ona vremena bilo jako, jako dobro, a danas je to rijetkost, zapravo rijetki, a mahom domaći ljudi ostave nešto novca, a i plaćanje bankovnim karticama to im ne dopušta. Ne žalim se zbog novca, više zbog dobrog običaja.

Tako je tekao naš razgovor, naravno puno sam toga preskočio ili izostavio napisati, no sigurno je dovoljno da čitatelj upozna pobliže čovjeka kojeg i viđa za šankom li kod posluživanja, s uvijek urednim brkovima i širokog osmjeha.

I onda smo se složili koje nam je najbolje vino otkako postoje Terme Sveti Martin. Ali istina, u glas u trenutku, obojica smo rekli Borisova graševina. I to je povijest!