Uvijek rado objavljujemo komentare i različita mišljenja naših čitatelja. Danas smo dobili jedno pismo čitateljice iz Preloga, izuzetno poučno i sa stavom, a odnosi se na sve veći broj prometnih nesreća zbog nepažnje, pa i prometne nekulture vozača (i vozačica). Pismo objavljujemo u cijelosti i vrijedi ga pročitati. Čak i više puta!

DIŽEM SVOJ GLAS PROTIV ONIH ŠTO PREVIŠE PRITIŠĆU GAS!

Pitate li se vi, dragi čitatelji, kao i ja, je li svijet poludio unatrag posljednjih nekoliko tjedana? Sa strahom otvaram novinske portale, izbjegavam društvene mreže kako bih sačuvala zdravi razum. Naša je sredina posebno ostala bez teksta i u šoku kada je prošle subote život nasilno oduzet Robertu Mikecu, predsjedniku našeg preloškog biciklističkog kluba. Robi je ubijen, on nije stradao u prometnoj nesreći pod spletom nesretnih okolnosti, njemu je život oduzeo čovjek koji je već i prije bio kažnjen zabranom vožnje, koji je pod utjecajem alkohola i tableta i dalje prijetio ostalim sudionicima u prometu i koji je, bez imalo grižnje savjesti, oduzeo i jedan izuzetno vrijedan život. Znam, svaki je vrijedan, ali svi koji su Robija poznavali znaju o čemu govorim jer je on bio Čovjek spreman pomoći svakome, uvijek nasmijan, smiren, uvijek prisutan, baš Čovjek. Umro je na cesti koja mnogim čudovištima u automobilima služi za iživljavanje osobnih frustracija, za dokazivanje ili nešto treće, a žrtve su uvijek nedužnici koji su se jednostavno našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Zbog čega se sve to događa, zašto nas svakodnevno šokiraju krvave scene s naših prometnica? Odgovor je čisti nemar i nebriga. Nemar mjerodavnih, nebriga institucija, sve je to dovelo do porasta vozačke nekulture, do sjedanja za volan pod utjecajem, do stiskanja papučice gasa do daske jer se to može, jer nema nikog tko bi to spriječio ili sankcionirao. Viđate li često policijske patrole na cesti? Znate li ikog tko je kažnjen zbog nečega, ali stvarno kažnjen, a da nije tražio neku vezu u policiji ili sudstvu kako bi izbjegao kaznu i opet se našao za volanom, iako mu tamo jednostavno nije mjesto?

Ljudi kao što je onaj koji je ubio Robija su kriminalci, nisu žrtve okolnosti, oni su zločinci koji svjesno krše zakon bez ikakvog obzira prema drugima, misleći da su svemoćni i da im nitko ne može ništa. U pravu su, toliko dugo dok svi samo ušutimo nakon ovakvih tragedija. Vrijeme je da dignemo svoj glas, da tražimo najviše kazne, da osiguramo sigurne ceste za našu djecu, da pokušamo spasiti druge živote kako ne bi drugi prolazili kroz takvu tugu i bol i osjećaj nepravde kroz kakvu sada prolazi Robijeva obitelj, prijatelji, svi koji su ga poznavali. On nije jedini, znamo i sami koliko je ljudi izgubilo živote i do sada na našim cestama, ali želimo da sve te smrti ne budu uzaludne, da ljudi ne liječe frustracije stiskanjem gasa, da im ne pada na pamet sjesti za upravljač nakon par čašica ili konzumacije nečeg još goreg, da vozači počnu poštovati ostale sudionike u prometu i da na njih gledaju kao na sebi ravnopravne, a ne kao čunjiče koje pokušavaju oboriti. Svatko od nas ima

nekog kod kuće tko misli na nas dok smo na putu, na vožnji, na trčanju, pokušajmo to osvijestiti svi mi koji smo sudionici u prometu.

Draga policijo, dragi zakonodavci, kazne su savršene za stvaranje vozačke kulture, nepotizmu i poznanstvima nije mjesto u policiji i na sudu, počnite odrađivati svoj posao korektno, budite prisutni na cestama, konstantno radite na tome da svi budemo sigurniji. Pokažite da je svaki život važan i da je i vama dosta ovakvih tragedija koje nikad neće biti zaboravljene!