Zbog vojničkog držanja i oštre retorike mnogi ga smatraju pravim mrgudom, čovjekom koji bi se samo svađao, tjerao “mak na konac”. A nije tako. U korpulentnom tijelu i iza ozbiljnog lica zapravo se krije prava međimurska duša, mekana, spremna pravdu podupirati do neba i nepravdu gurati do pakla.

To Željko Tomašić (69) iz Vukanovca, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske s diplomom magistra inženjera građevinarstva. Iako je pola života proveo u Karlovcu i na ratištima kao inženjerac, njegov Vukanovec uvijek mu je na srcu i tu živi uz svoju majku Katarinu, kojoj će uskoro biti 91 godina. Otac Rafael preminuo je prije 4 godine.

Zapravo, Željko čuva svoje korijene, ali ga je život od malena odnio u svijet. Budućnost je vidio u vojsci bivše države. Odmah nakon OŠ u Gornjem Mihaljevcu otišao je u Zagreb, gdje je završio vojnu gimnaziju, a potom i vojnu akademiju kopnene vojske, smjer inženjerija. Dobio je posao u inženjerijskom puku  Kamensko u Karlovcu, a onda je šest godina bio nastavnik zaprečavanja u vojnoj akademiji u Mekušju, također u Karlovcu.

-U to vrijeme sam upoznao i prelijepu Milku iz Slunja i, evo, već smo 43 godine u braku. Nastanili smo se u Karlovcu i dobili dvoje djece. Sin Antonio je u Zagrebu, a kćerka Antonija živi u Luksemburgu. Milka je zavoljela Međimurje i često smo zajedno ovdje u Vukanovcu. Osim mene, obožava meso z tiblice i turoše, a sad u proljeće voli nabrati mlade listove maslačka, punih željeza, koji su posebno zdravi i jede ih kao salatu – kaže uz osmijeh Željko i nastavlja:

-Kad je počeo rat u Sloveniji, a tenkovi iz varaždinske vojarne prolazili su Međimurjem, zatražio sam otpust iz JNA i dobio ga 30. srpnja 1991., ali su mi skinuli čin. Umjesto majora, postao sam kapetan prve klase. Odmah sam se stavio na raspolaganje tadašnjoj Općini Čakovec i već 1. kolovoza počeo raditi u Štabu teritorijalne obrane. Uskoro sam preuzeo zaprečavanje vojnih objekata JNA, prometnica i mostova u Međimurju. Zbog političkih spletki i podmetanja nisam postao zapovjednik 54. samostalne pješačke bojen, nego sam imao zadaću obuke i pripreme branitelja za ratište – prisjeća se Tomašić.

SPLETKE I JAL U MEĐIMURJU

S obzirom da je bio stručnjak u svom poslu, zahtjevan kod obuke, mnogi su ovdje u Čakovcu bili ljubomorni na njegovo znanje, pa se želio maknuti od njih.  Zato mu je general HV, Červenko, dao zadatak da početkom 1992. godine u Međimurju ustroji domobransku bojnu, koja je trebala s vremenom prerasti u pukovniju. No, i tu su “zahrpni delavci” počeli djelovati. Imali su jezik, ali ne znanje i moral, pa je Tomašić, iako teška srca, odlučio otići odavde. I baš u to vrijeme postavljen je za načelnika inženjerije VI. Zbornog područja Bjelovar.

-Boravak na prvoj crti bojišta bio mi je manje stresan od spletki i jala u Međimurju – otvoreno kaže pukovnik Tomašić.

-Kao načelnik inženjerije počeo sam s osiguranjem bojnih djelovanja u pripremi operacije “Bljesak”, što je obuhvaćalo izviđanje u neprijateljskoj pozadini, rasporedu njihovih borbenih snaga, te izradu skloništa i bunkera s naše strane, kao i postavljanje minskih polja i zapreka na bokovima. Važno je bilo uočiti neprijateljska minska polja i obilježiti ih kad krene napad, da ne ginu naši vojnici. Ponosan sam što ni jedan hrvatski vojnik u VRO “Bljesak” nije pognuo od mine u neprijateljskim minskim poljima – ističe Željko Tomašić i dodaje da su se mnogi kasnije “kinčili” njegovim zaslugama.

Tako je pod njegovim rukovođenjem, poslije “Bljeska”, utvrđena državna granica na Savi, a počelo je i razminiravanje zapadne Slavonije. Prvi je u Hrvatskoj, po odobrenju generala Džanka, osnovao Centar za razminiravanje sa sjedištem u Daruvaru, za čijeg je zapovjednika postavio Dragutina Šarića. Kasnije se pričalo da je prvi centar za razminiravanje osnovan u Osijeku (general Dečak), a zapravo ih je Tomašić obučavao kako takav centar mora funkcionirati.

-Mi inženjerci smo prvi ušli i u Okučane i na most na Savi kod Stare Gradiške. Tada sam postavljen i za zamjenika zapovjednika zbornog mjesta Stara Gradiška. Prije “Oluje” inženjerci su premješteni u Novsku, a osobno sam rukovodio prvim valom desanta preko Save u Drenovom Boku, a moj zamjenik Dragutin Remenar u Jasenovcu. Splavima smo u jednom danu preko Save prebacili naše snage jačine 5 brigada s opremom. Prvi smo već drugi dan “Oluje” ušli u Hrvatsku Kostajnicu iz smjera Jasenovca. Sve to nesumnjivo je pridonijelo predaji korpusa vojske tzv. srpske krajine generalu Stipetiću kod Topuskog – kaže Tomašić.

10 GODINA U MINSKOM POLJU

Puno toga još nam je ispričao ovaj zanimljiv čovjek iz Vukanovca. Nastavio je raditi na razminiravanju, a onda je teško oblio. No, vratio se svom pozivu. Radio je na poslovima preustroja Hrvatske vojske. Postao je stožerni časnik inženjerije u Glavnom stožeru Oružanih snaga HV-a. S obzirom na veliku stručnost i iskustvo, imenovan je ravnateljem državnog povjerenstva za uništavanje protupješačkih mina pod nadzorom UN-a. Obilazio je Hrvatsku i radio na saniranju posljedica rata, te na postavljanju radara na kopnu i moru.

-Kad je formirano zapovjedništvo Hrvatske kopnene vojske u Karlovcu, general Mareković ponudio mi je da budem načelnik Odjela inženjerije KoV, što sam prihvatio. Tu sam i dalje radio na razminiravanju vojnih objekata, što znači da gotovo deset godina poslije rata nisam izlazio iz minskih polja. Uz to, počeo sam pripremati i naše vojnike za međunarodne misije, a poligon Cerovac pretvorio sam u centar za obuku specijalaca za međunarodne misije. General Mareković me kasnije postavio i za zapovjednika 33. inženjerijske brigade, a imao je još neke planove u združenom zapovjedništvu, ali sam 2007. godine, pomalo bolestan, ipak odlučio zatražiti mirovnu– kaže umirovljeni pukovnik Željko Tomašić.

AKTIVAN U CIVILNOM DRUŠTVU

Vratio se u Karlovac, djeca su već poodrasla, otišla svojim putem, a onda i on u Međimurje. Supruga ga je slijedila.

-Od onda do dana sam se posvetio tzv. civilnom društvu. Bio sam osnivač udruga za zaštitu potrošača, poduzeo niz uspješnih aktivnosti i sada udruga djeluje u Selnici za čitavo područje Hrvatske. S obzirom da u Karlovcu živi puno Međimuraca, karlovački župnik rodom iz Koncovčaka, novinarka rodom iz Donjeg Kraljevca i cvjećarka rodom iz Goričana, bili smo začetnici ideje o osnivanju Zavičajnog društva Međimuraca “Pinklec” u Karlovcu. Često dovodimo goste iz Karlovca i okolice u Međimurje, obilazimo turističke manifestacije, zanimljive OPG-ove… Trenutno sam ja predsjednik “Pinkleca” – kaže Tomašić.

No, ni braniteljske udruge nije zaboravio. Nije želio branitelje u getoiziranim udrugama. Ipak, izborio se za niz pogodnosti za branitelje, osnovao Društvo “Veteran” u Gornjem Mihaljevcu, ali i Zajednicu braniteljskih udruga ratnih postrojbi Međimurske županije “Branitelji zajedno” kojoj je agilan predsjednik.

-Nije nam cilj samo na važnije datume položiti vijence i zapaliti svijeće kod spomen-obilježja. Mi imamo svoje projekte koji imaju za cilj mlade informirati o svemu što se događalo u Hrvatskoj uoči i za vrijeme Domovinskog rata. Vodimo ih na mjesta gdje su vođene bitke, gdje su se događali strašni zločini, da od ljudi koji su to proživjeli čuju istinu. Mi danas u “Veteranu” okupljamo gotovo 60 posto članova koji nisu branitelji i 12 posto djece mlađe od 14 godina, kako bi ih, kad to već u dovoljnoj mjeri ne čini školstvo, podučili o Domovinskom ratu! I takav naš rad već smeta pojedinim “šefovima” braniteljskih udruga, koji zajedno imaju manje dana u ratu nego moja žena. Takvi ljudi ne vole da im se istina kaže u lice, jer su o sebi stvorili lijepu, ali lažnu sliku. Volim čeprkati po povijesti i svaki dan naučim nešto novo. Internet je strašna stvar. Razotkrio je mnoge istine. Ali i laži – ističe Željko Tomašić, koji je za Martinje veteranima i gostima organizirao veliku zabavu s plesom i krštenjem mošta i bio glavni plesač.

Tko bi to rekao za ovog “mrguda”?

E, da, ipak je on pravi brežni Međimurec. Veliko srce z malog Vukanovca!