Na radost mladih zaljubljenika u vatrogastvo, prije dva mjeseca su Maja Vidović i Matija Hrašćanec (predsjednik DVD Kotoriba) pokrenuli prve vatrogasne korake sa skupinom djece koju zanima vatrogastvo.

Kao takvi spadaju u kategoriju podmladak. To su: Nika Svrta, Lucija Svrta, Lena Volar, Ema Božek, Ela Fundak, Zita Horvat, Dorian Vugrinčić, Leonardo Fuš, Mihael Horvat, Vito Horvat, David Škoda.

Imali su i prvo natjecanje u Cirkovljanu prije tjedan dana na Drugom kupu Svetog Lovre. Tamo su u konkurenciji od 9 natjecateljskih kipa zauzeli sedmo mjesto. Mentori im kažu:

– Za početak odlično, važno je sudjelovati.

Vjerujemo kako će ta skupina biti začetnici povratka mladih vatrogasaca Kotoribu jer je ova vatrogasna sredina krajem 80-tih godina i početkom 90-tih spadala u red najprepoznatljivijih na ovim prostorima stoga i ne čudi da su njihovi prethodnici u to vrijeme bili na Međunarodnoj vatrogasnoj olimpijadi za mlade u talijanskom gradiću Acrro.

Još neko vrijeme, dok su im godine dozvoljavale, ti „malci“ su bili aktivni, no s vremenom ih je u društvo bilo sve manje pa je jedno vrijeme DVD bilo bez te kategorije. Ne može se reći kako u društvu od strane mjerodavnih nije bio pokušaju da se obnovi rad tih kategorija u konkurenciji dječaka i djevojčica, no jednostavno „nije išlo“.

Razloga tomu bilo je napretek, a što u ovom trenutku nije bitno-glavno da je sada krenulo i da će se vatrogasni kotač okretati.

47-godišnji Damir Cenko iz Donjeg Vidovca je po struci vozač autobusa što je postao nakon završne TIOŠ Čakovec 1994. godine i 20 godina iskustva u teretnome prometu, prije 10 godina položio je za vozača autobusa kojeg vozi isto toliko dugo.

Znajući za mnogobrojna i duga putovanja pitali smo ga koje sredine nije posjetio?

– Bile su to baltičke i skandinavske zemlje i Portugal, najudaljenija destinacija u vožnji autobusom bili su Tunis, Cardiff u Welsu i Engleska, a sve ostale europske zemlje prošao sam uzduž i poprijeko – rekao je pohvalno izrazivši žaljenje što mu je primarni posao nerijetko oduzimao slobodno vrijeme za hobi.

Posebno se to odnosi od 1992. godine kada počinje svirati u tamburaškoj sekciji KUD Donji Vidovec.

– Mnogo se nastupalo i putovalo baš u vrijeme kada sam morao voziti neke druge skupine. Bilo mi je žao, no tome smo doskočili tako da je KUD, kao organizator putovanja, tražio autobus turističke agencije za koju sam vozio – kaže i dodaje kao bi po dolasku na odredište oblačio narodnu nošnju i sa svojim dečkima odlazio na pozornicu.

– Zadovoljan ja, zadovoljno moj KUD, zadovoljna agencija.

Čuli smo da je tako „živio” i od 2009. godine kada je trebao voziti veterane NK Vidovčan, a on je bio njihov igrač. Tada bi odmah po dolasku na odredište već u autobusu oblačio sportsku opremu.

– Nije mi bili teško nijedno, naprotiv bio sam zadovoljan s dva obavljena posla – hobija, a nisam ništa izgubio.