Nakon što je dan prije varaždinski biskup Bože Radoš na misnom slavlju u varaždinskoj katedrali za prezbitera zaredio Josipa Špoljarića iz Župe Sedam žalosti BDM u Kotoribi, idućeg dana, u nedjelju, 11. lipnja, u svojoj rodnoj Kotoribi Josip je imao svoju Mladu misu na misnom slavlju koju je propovijedao vlč. Ivica Cujzek, župnik Župe sv. Fabijana i Sebastijana Varaždin. 

Na Mladoj misi je Josip, tek zaređeni svećenik, potvrdio sakrament svećeničkog reda. Kao takav podijelio je svoje prve blagoslove svojim roditeljima, mami Slivici i tati Miji, a potom članovima KUD-a Kotoriba s kojima je duboko vezan jer sudjeluje na svim manifestacijama i kulturnom životu Kotoribe svaki puta kada je može i stigne.

U tome mu nije bila prepreka da kao njihov član 2021. godine osvoji 2. mjesto na reviji hrvatskih narodnih nošnji održanoj u Belišću premda je od 2016. Godine bio upisan na Katolički bogoslovni fakultet i svećeničku formaciju u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Za đakona zaređen je u Varaždinskoj katedrali 15.10.2022. godine.

Telegram donosi priču o Benjaminu Ignacu, 31-godišnjaku koji je diplomirao na Oxfordskom sveučilištu i radio u NASA-i, velik dio života posvetio je svom romskom identitetu.

Rođen je u Njemačkoj, a kada je imao šest godina, s obitelji se preselio u međimursko romsko naselje Orehovica. Tamo je proveo 12 godina. Iz današnje perspektive, Orehovicu opisuje kao sirotinjsku četvrt u nekoj zemlji trećeg svijeta.

“U naselje smo stigli 1998. i, živo se sjećam, infrastruktura je bila užasna. Nije bilo ni ceste, ni struje, ni vode, ni kanalizacije. Djeca su među psima trčkarala po blatnjavim cestama, bosa i polugola. Ljudi su živjeli u improviziranim nastambama izgrađenim od otpadnog materijala. Usred naselja bio je veliki deponij na koji su svaki tjedan dolazili kamioni i bacali još više smeća”, govori Benjamin za Telegram.

Prisjeća se kako je u naselju tada zaudaralo po raspadnutim životinjama i kemikalijama. Prestravila ga je činjenica da je to njegov novi dom.

“Moji su roditelji za vrijeme rata izbjegli iz Međimurja. Iz Njemačke su nas deportirali nakon što su zaključili da je ratna situacija gotova i da se možemo vratiti. Nisam imao pojma da su moji roditelji iz mjesta koje izgleda tako brutalno”, priča Benjamin.

“Sjećam se da sam bio ljut na roditelje što su nas vratili u Hrvatsku. U tim godinama nisam shvaćao što smo tako loše učinili da smo zaslužili tako živjeti. Kao šestogodišnjak koji je prvi puta stigao u Hrvatsku, mislio sam da cijela država izgleda kao naše romsko naselje”, opisuje.

“S vremenom sam naučio da Romi u Hrvatskoj nemaju privilegiju normalnog života kao ostatak zemlje. Jer, očito je, većina mrzi Rome”, dodaje. Tadašnja situacija nije bila ništa bolja niti u osnovnoj školi u Orehovici koju je pohađao. Čim su krenuli u školu, male Rome su odvojili u poseban razred što je, smatra, bio loš potez.

“Nismo ništa naučili i imali smo jako agresivnu učiteljicu, koja je očito mrzila i nas i svoj posao”, priča Benjamin. Objašnjava kako je škola kasnije desegregirana te kako su napravljena značajna pedagoška poboljšanja.

Bolju budućnost Benjamin je odlučio izgraditi obrazovanjem. Bio je prvi Rom koji je upisao Gimnaziju Josipa Slavenskog u Čakovcu. Kada se upisivao, slovila je za jednu od najboljih gimnazija u Hrvatskoj. Tada su mnogi smatrali kako je u tako dobru školu upao samo zato što je Rom, no Benjamin kaže – isključivo su bile presudne njegove osnovnoškolske ocjene.

“Sve razrede u osnovnoj školi završavao sam s peticom. Bio sam na šest državnih natjecanja, a pobijedio sam na dva. To mi je također dalo dodatne bodove za upis u srednju”, priča Telegramu. Gimnazija koju je pohađao imala je dobru internacionalnu suradnju s drugim školama i obrazovnim institucijama van granica Hrvatske, pa je tako nakon dva razreda srednje kao 17-godišnjak upisao United World College (UWC) u Norveškoj.

“U Norvešku sam odlučio otići iz čiste znatiželje. Zadnje dvije godine srednje proveo sam tamo i stekao međunarodnu maturu po programu International Baccalaureate, što je značilo da nakon toga mogu upisati bilo koji fakultet u inozemstvu koji drži predavanja na engleskom jeziku”, kaže Benjamin. Objašnjava kako je tek odlaskom iz Orehovice u Norvešku počeo normalno živjeti. Naselje, kaže, nije bilo mjesto gdje netko može rasti do svog punog potencijala.

A taj potencijal odlučio je ispuniti tako da je nakon UWC-a aplicirao na različita američka sveučilišta s dobrim programima studija geografije. Ona ga je, kaže, zanimala još od osnovnoškolskih dana, za što su zaslužne profesorice koje su mu predavale.

“Imale su jako dobar odnos sa mnom, a i ja s njima, tako da sam već tada imao priliku produbiti svoj interes za geografijom”, govori za Telegram.

Benjamin je upisao geografiju u Americi i to na Sveučilištu u Oklahomi. Kaže da su imali jako dobar odjel za geografiju i atmosferske znanosti. “Sveučilište je bilo na odličnoj lokaciji, praktički u samom središtu SAD-a gdje se nalazi čuvena aleja tornada. Radi se o pravoj meki za meteorologe. Mene meteorologija kao znanost nije zanimala, više su me privlačile klimatske promjene i digitalna kartografija”, kaže Benjamin.

Studij digitalne kartografije završio je u roku. Zatim je ostao stažirati u Oklahomi. Upisao je program s kojim je mogao na studentsku vizu raditi još godinu dana, a zatim se odlučio na velik korak. Prijavio se u NASA-u. “Kako cijeli život apliciram za programe, rekao sam sebi – nemam što izgubiti, život je ionako lutrija. Na kraju sam upao u NASA-in program i radio u njihovom centru u Coloradu”, priča.

Nakon što je odradio godinu u NASA-i, istekla mu je studentska viza, a to je za Benjamina značilo da se mora vratiti kući.

“Kada si međunarodni student, imaš osjećaj kao da imaš rok trajanja i moraš razmišljati o povratku u Europu. I što ćeš tamo napraviti kada završiš studij u Americi. Mnogi nastave studirati tamo, ali to košta. Za Sveučilište u Oklahomi sam dobio punu stipendiju, a za daljnje školovanje, masters, nije tako lako pronaći financijska sredstva koja to omogućuju”, kaže Benjamin.

Odlučio se vratiti kući i počeo je tražiti poslove vezane uz geografiju u Hrvatskoj. Kako nije uspio ništa pronaći, tražio je posao u Velikoj Britaniji. Kada je stavio računicu na papir, shvatio je da bi ga život u Velikoj Britaniji u samom startu dosta koštao. Zato je odlučio poslovnu sreću potražiti u istočnoj Europi. Saznao je za Europski centar za romska prava koji je bio smješten u Budimpešti.

“To mi je bilo na četiri sata od doma u Međimurju, radilo se o dobroj prilici da se bavim nečim što ima veze s mojim romskim identitetom”, kaže Benjamin. Aplicirao je za posao u Europskom centru za romska prava i dobio ga. Iduće tri godine, kaže, živio je u Budimpešti i bavio se problemom rasizma protiv Roma. Iako ga je to ispunjavalo, kaže kako ga je taj posao i iscrpljivao.

Benjamin je ponovno odlučio upisati fakultet. Tako je završio na Oxfordu u Engleskoj na smjeru javne politike, a tamo je stigao kao stipendist Blavatnik School of Government.

“Na Oxfordu sam bio od 2019. do 2020. godine. Bilo je prilično teško, unatoč mom iskustvu u akademskoj zajednici i međunarodnom obrazovanju. Pretpostavljam da također ovisi što studiraš na Oxfordu. Javna politika je općeniti predmet – pokrivali smo filozofiju, politiku, ekonomiju i pravo, pomiješano s drugim praktičnijim predmetima poput statistike, pregovaranja, upravljanja projektima, odnosa s javnošću (PR)”, kaže Benjamin te dodaje da je Oxford vrlo zanimljiv za one koji nisu sigurni za koje se područje žele specijalizirati.

Cijeli članak pročitajte klikom ovdje.