– I drvo ima dušu – kaže Ivan Trupković dok pokazuje skulpture koje je izložio na zajedničkoj izložbi šest autora u Knezovcu, a koja će se ovih dana moći razgledati i u dvorani SRC Gorčica povodom Dana Općine Šenkovec. Drvene životinje, likovi iz bajki, gljive i različiti motivi iz prirode uistinu ostavljaju bez daha.
Iako danas živi u Siraču, Ivan vuče korijene iz Međimurja. Rođen je u Zasadbregu pokraj Čakovca, a odrastao je u Knezovcu i školovao se u Šenkovcu.

– Rođen sam u Zasadbregu, ali sam odrastao tu u Knezovcu i pohađao školu u Šenkovcu. Odrastao s dečkima, umjetnicima koji isto izlažu te se osjećam kao da sam iz Knezovca – rekao nam je.
Ljubav prema drvu pokazao je još u osnovnoj školi.
– Sa rezbarenjem sam počeo u sedmom razredu osnovne škole, kada sam izrezbario glavu čovjeka, koja je sada izložena u muzeju u Varaždinu – prisjeća se.
Životni put odveo ga je preko Ljubljane do Sirača, gdje je upoznao suprugu. U početku je radio u građevinarstvu, a kasnije i kao šumski radnik. Završio je srednju šumarsku školu, a upravo ga je rad u prirodi dodatno povezao s drvom.
Umjetnost u prirodi
– U prirodi primijetim razne oblike i što bi iz njih moglo nastati – govori.
Nakon Domovinskog rata ozbiljnije se posvetio umjetnosti, a prekretnica se dogodila 2008. godine nakon posjeta Mariji Bistrici. – Odmah nakon povratka kući odlučio sam izrađivati drvene skulpture. Prva je bila žena koja razmišlja, a onda je jedna skulptura vodila drugoj – kaže Ivan.
Od tada su nastali deseci radova, od jaslica i križeva do velikih skulptura koje su predstavljene na raznim događanjima i kolonijama diljem Hrvatske. Na Svjetskom natjecanju u rezbarenju u Zagrebu 2010. godine u samo tri dana izradio je skulpturu ‘Jarunsko čudo’, a radio je i na Danima šuma u Gudovcu te na simpoziju Centra Rudolfa Steinera u Daruvaru.

Jedna od njegovih najvećih skulptura nastala je 2012. godine ispred vatrogasnog doma, gdje je od stoljetne lipe u samo 60 sati izradio skulpturu visoku 3,8 metara!
Iako iza njega stoji veliki broj radova, od umjetnosti ne živi.
– Kada to ne bih volio, sigurno ne bih takvo što radio – iskreno kaže.
Za izradu koristi motorne i električne pile, brusilice, dlijeta i druge alate, a najčešće radi s hrastom i orahom. Nekad odmah zna što će nastati iz komada drveta, a nekad drvo mjesecima čeka ideju.
Velika mu je želja znanje prenijeti na mlađe generacije. Iako ima četvero djece i desetoro unučadi, za sada je interes pokazao samo unuk Andrija. U budućnosti bi želio urediti turistički park sa skulpturama i prostorom za odmor posjetitelja, a planira i izradu velikog križa kojim bi se prijavio u Guinnessovu knjigu rekorda.


























