Iz Hrvatske liječničke komore pozvali su u četvrtak na etičko izvještavanje o suicidu te solidarnost i toleranciju u društvu nakon smrti mlade liječnice, a osvrnuli su se i na probleme u zdravstvu upozorivši da je “neučinkovitost sustava izvor nezadovoljstva i liječnika i pacijenata”, piše Jutarnji list.

Mlada liječnica iz čakovečke bolnice nedavno je pronađena mrtva u svom stanu u Zagrebu dan nakon što je na Facebooku objavljena gruba kritika na njezin rad te popratni uvredljivi komentari.

HLK je izrazila sućut njezinoj obitelji, kolegama i prijateljima te je u priopćenju upozorila da je liječnička profesija izuzetno rizična za mentalno zdravlje, da su liječnici izloženi visokim razinama stresa i sindromu sagorijevanja te da su na poslu nerijetko izloženi verbalnom ili čak fizičkom nasilju, ali i napadima i uvredama na društvenim mrežama.

“Postoje službeni kanali kroz koje se može prijaviti nezadovoljstvo pruženom zdravstvenom zaštitom. HLK apelira na građane da u javnosti i na društvenim mrežama o radu liječnika govore onako kako bi htjeli da se govori o njihovom radu”, istaknuli su iz Komore.

Pri tome su podsjetili da pozivi i poticanje na nasilje, te govor mržnje na društvenim mrežama predstavljaju kazneno djelo.

Također, HLK je urednike i novinare pozvala da se pri izvještavanju o samoubojstvima pridržavaju smjernica Svjetske zdravstvene organizacije, upozorivši da znanstvena istraživanja potvrđuju da neetično medijsko izvještavanje o samoubojstvima može imati negativan utjecaj te potaknuti nova samoubojstva.

Stoga će HLK uputiti poziv Hrvatskom novinarskom društvu da zajedno pokrenu aktivnosti koje će dodatno osvijestiti važnost etičkog izvještavanja u prevenciji samoubojstava.

Govoreći o problemima u hrvatskom zdravstvu, Komora je ocijenila da ono nije učinkovito organizirano, što građani osjećaju kroz smanjenu dostupnost zdravstvene skrbi, a liječnici kroz premorenost, iscrpljenost i ogroman psihički i fizički stres.

“I liječnici i pacijenti žrtve su neučinkovitog javnog zdravstvenog sustava. To je ono na što se svi moramo fokusirati jer upravo ta neučinkovitost sustava je izvor nezadovoljstva i liječnika i pacijenata”, poručili su.

Dodali su da je Komora pokrenula poseban telefon za psihološku podršku i savjetovanje za liječnike te im omogućila i niz digitalnih edukacija o mentalnom zdravlju, piše Jutarnji.

Mlada liječnica danas, 1. veljače u 15 sati, bit će pokopana na groblju u rodnom Goričanu.

Sprovodnu misu i ispraćaj vlč. Stjepana Markušića u župnoj crkvi sv. Leonarda u Goričanu u utorak, 30. siječnja, predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš, piše Varaždinska biskupija.

Koncelebrirali su generalni vikar mons. Antun Perčić, ravnatelj Svećeničkog doma u Varaždinu preč. Josip Koprek te 52 svećenika iz biskupije. Uvodeći u misu biskup Radoš je kazao da je vlč. Stjepan život vjere započeo u crkvi u Goričanu, u kojoj se okupila obitelj, svećenici i narod kako bi molili Gospodina da mu podari puninu života.

U homiliji je tumačio evanđelje liturgije dana te poručio: „Za nas je ovo prilika da Gospodin osnaži našu vjeru sa snagom svoje riječi.“

„Nije li Stjepan na ovom mjestu osjetio tajnu vjere: da je Bog za njega, svoje dijete, dao svoj život? Nije li ta spoznaja, istina vjere, bila tako snažna da se prepustio Bogu da ga potpuno zahvati i da ga pošalje u svijet naviještati tu istinu vjere? On je tu istinu vjere živio i naviještao po župama gdje je bio kapelan i župnik. Isto je činio i po bolnicama“, rekao je mons. Radoš.

Osvrnuvši se na smrt nadstojnikove kćeri kojoj je Isus zapovijedio da ustane, propovjednik je naglasio da „nam je Isus dao razlog da smrt vidimo kao san. Isusov dodir može probuditi one koji su usnuli. Za neke je to podsmijeh, a za druge osmijeh. Osmijeh, jer Gospodin vraća u život“, naglasio je.

„Svjesni smo da je i naš Stjepan među nama. Molimo Gospodina da ga dotakne, da ga probudi iz sna na vječni život. Zato smo ovdje, u vjeri i nadi da ga Gospodin želi uvesti u kuću Nebeskog Oca. Molimo za našeg brata da ono što je cijeli svoj život vjerovao, ispovijedao, svjedočio i propovijedao, da to okusi i živi kroz svu vječnost“, zaključio je biskup Radoš.

Na kraju mise ravnatelj Svećeničkog doma u Varaždinu preč. Josip Koprek u govoru je iznio nekoliko crtica iz života vlč. Markušića.

Vlč. Stjepan Markušić rođen je 2. rujna 1951. godine u Goričanu od oca Đure i majke Franciske r. Dolenec. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Goričanu, a srednju interdijecezansku za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu od 1966. do 1970. godine. Nakon mature upisuje Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu na kojemu i diplomira 1976. godine. Za svećenika je zaređen 27. lipnja 1976. u zagrebačkoj katedrali po rukama nadbiskupa Franje Kuharića. Mladu misu proslavio je u Goričanu 1. kolovoza 1976. godine.

Svećeničku službu započeo je kao kapelan u Župi Gospe Snježne u Kutini gdje ostaje četiri godine. Nakon toga, kao župnik djeluje u Župama Gaj i Antunovac od 1980. do 1987., a zatim 1987. godine dolazi za župnika u Župu Sv. Jurja u Trnju gdje ostaje do 1999. Potom dolazi u Župu Macinec u kojoj je djelovao najdulje, 23 godine, do svog umirovljenja, 11. srpnja 2022. godine. U međuvremenu, od 2012. godine pa sve do umirovljenja, uz župničku službu u Macincu obnašao je i službu dušobrižnika u čakovečkoj bolnici. 1. kolovoza 2022. dolazi u Svećenički dom u Varaždinu gdje ostaje do svoje smrti 27. siječnja 2024. godine.

„U svim župama u kojima je djelovao dokazao se kao revan i zauzet svećenik, kako na duhovnom tako i na materijalnom području. Za sve dobro koje je učinio kao župnik i bolnički dušobrižnik neka mu nebeski Otac udijeli vječnu nagradu“, istaknuo je preč. Koprek.

„Osobito zahvaljujem našem medicinskom osoblju u Domu koje se brinulo za njega do zadnjega časa. Zahvaljujem i obitelji Krznar koja je pokojnom Stjepanu bila stalna pomoć i podrška, redovito ga posjećujući i brinući za osobne potrebe“,  kazao je ravnatelj Svećeničkog doma.

Uime Župe Pohoda BDM u Macincu u kojoj je vlč. Markušić djelovao, nekoliko riječi uputio je i sadašnji župnik vlč. Mislav Mikac. „Osvijestimo si da je vlč. Stjepan cijeli svoj život dao za nekoga i nečemu drugome, a ne sebi. To je činjenica koju nijedna brojka, govor ili djelo ne može uvećati ili umanjiti“, istaknuo je vlč. Mikac te zahvalio za sve što je učinio za život župljana u Macincu. „Hvala Vam što ste Župu Macinec ostavili u zavidnom stanju kad ste odlazili. Velika je to stvar za novi početak. I na kraju, oprostite kad Vas nismo shvaćali ozbiljno u bolesti i muci. Hvala što ste bili dio naših života“, poručio je.

Uime domaćih svećenika i časnih sestara od vlč. Markušića oprostio se umirovljeni svećenik iz Doma vlč. Pavao Markač. „Naš vlč. Markušić poznat je po temeljitoj pripavi za misu i propovijedi. Bio je liturgičar srcem i dušom. Redovito je sudjelovao u katehetskoj školi u sv. Jurju u Trnju i Macincu. Rado je pjevao: ‘Međimurje, kak si lepo zeleno’. Mnogima je naš Štefek pomagao. Zajedno smo bili u Domu godinu i pol. Zaključili smo da nam nikada i nigdje nije bilo tako lijepo kao u Svećeničkom domu. Rekao mi je u svakodnevnim susretima da želi čekati uskrsnuće i vidjeti Njegovo lice sa svojim roditeljima“, kazao je vlč. Markač te na kraju zaključio govor riječima koje je pokojni Stjepan često izgovarao, citirajući oca Petra Pericu, „Kristu služiti nema veće časti, Krista ljubiti nema veće slasti, Krista slijediti to je veličina, sve je drugo varka i taština.“

Prigodnu riječ i izraze sućuti međimurskog župana Matije Posavca pročitao je biskupov tajnik vlč. Marko Domiter. Župan Posavec poručio je da je vlč. Markušić ostavio tragove dobrote posvećene ljudima i predanosti Bogu i vjeri. „Mladim svećenicama bio je uzor, a svojim župljanima oslonac. Ostat će živjeti u srcima brojnih ljudi u Međimurju čije je živote dotaknuo svojom plemenitošću i dobrotom“, stoji u poruci.

U Centru za kulturu „Rudar“ Mursko Središće dana 31. siječnja 2024. godine održana je promocija knjige „Ekstrem“ autora Željka Bockovca, glasovitog hrvatskog alpinista. Bockovac je rođen Splitu, a veći dio svoga života proveo je u Makarskoj te rano započeo djelovati kao član HPD „Biokovo“. Kasnije postaje i jedan od osnivača Speleološko-alpinističkog kluba „Ekstrem“, a potom se priključuje HPD „Mosor“.

Ovo je njegovo prvo predstavljanje međimurskoj publici, ali ujedno i prvi posjet najsjevernijem gradu Hrvatske, Murskom Središću.

-Jako mi je drago što sam došao u ovaj grad, a ovo je i moje najsjevernije predstavljanje knjige u Hrvatskoj – rekao je Bockovac u samom početku i dodao:

-Moram prije svega reći, impresioniran sam brojem sudionika na posljednjem Vincekovom pohodu, jer prikupiti i motivirati više od 2800 ljudi pravi je pothvat i umjetnost! Čestitam vam na tome.

Nakon kratkog uvoda Bockovac je publici započeo predstavljanje svoje najnovije knjige koja je, kako je istaknuo, svojevrsna autobiografska knjiga od petnaest priča tijekom kojih se prisjetio  svojih doživljaja, iskustva i proživljenih događaja s najopasnijih uspona na svijetu. Osvajao je vrhove diljem svijeta, od turskog Ararata, pa sve do švicarskog Eigera i peruanskog Huascarana na vrhu kojeg je svijet gledao s visine od 6768 metara.

Sve je započelo kada je kao dijete povjerovao u svoje supermoći, preživjevši gutanje žive, događaj koji ga je obilježio i kasnije uvjerio u njegovu moć da preživi i najopasnije ekspedicije. Dosta, piše autor u prvoj priči svoje knjige nazvanoj „Besmrtnik“, Bockovac je kasnije kao mladić preživio i hod po minskom polju.

U sljedećim pričama, publici je ispričao svoja iskustva s uspona na Mt. McKinley u Sjevernoj Americi koji je njegov jedini alpinistički neuspjeh radi neiskustva i susreta s ozbiljnim planinarskim opasnostima.

Ipak, osvojio je Elbrus i Gumachi u Rusiji, Ishinca, Urus te Pisco u Peruu, a onda i himalajski Island Peak te Matterhorn, čak tri puta Mont Blanc, Duforspitze, Lyskam, Breithorn, Grand Paradiso i druge. Na svojim se alpinističkim pothvatima susreo s visinskom bolešću, snježnim lavinama, olujama, spasilačkim akcijama, ali i gubitkom kolega i prijatelja kojima su planine oduzele život. Njima je posvetio posebno poglavlje svoje knjige, opisavši upravo ono što smo primjetili i u impresivnom Bockavcu, hrabrost, entuzijazam, pa čak i nepokolebljivu strast prema upuštanju u opasnost.

Nekoliko se puta i sam susreo sa smrću, klizeći čak 250 metara sa slobodne padine, no u samom podnožju nije ga dočekala smrt, već nakupina mekog snijega koja mu je spasila život i ostavila ga bez i jedne ozlijede.

Njegovu promociju slušalo je tridesetak okupljenih slušača koji su napeto pratili svaku riječ ovog iskusnog alpinista, a kraj promocije završio je potpisivanjem knjige i razgovorom s autorom.