Jurja Nemec iz Štrigove odavno je prošao sedamdesetu, ali još uvijek, zajedno sa svojom Jelkicom, aktivno obavlja sve poslove u svojim vinogradima. Proteklih godina mučio ga je višak kilograma, a sada ima liniju na kojoj bi mu mogle pozavidjeti i mnoge manekenke.
Kad nije u vinogradu ili podrumu, popularni Đurek sjedne na svoj sportski bicikl i kreće na kraće turneje po međimurskim bregima.
-Tako se kilogrami brzo tope, ali pazim i na prehranu. Dobro se osjećam i zadovoljan sam – kaže nam Đurek, nadaleko poznat po svom rajnskom rizlingu, zelenom silvancu i žutom muškatu.
On je jedini aktivan međimurski vinogradar koji se bavi i bicikliranjem, a njegov primjer mogli bi slijediti i neki mnogo mlađi kolege vinogradari. I ne samo vinogradari, je l’!
Dino Bektešević iz Čakovca na doktoratu je iz astrofizike u SAD-u na University of Washington. Tamo je upoznao Agrimu Ahluwalia iz Indije s kojom se prije par mjeseci vjenčao u Indiji. Razgovarali smo s Dinovom majkom Erminijom koja je uz supruga Enesa te nekolicinu uže rodbine i prijatelja nazočila vjenčanju u gradu Chandigar u Indiji u prosincu 2023. godine.
Kako to da su se odlučili za vjenčanje u Indiji?
Dino i Agrima su se vjenčali sudski u Americi. U Indiji ne priznaju taj brak pa su se odlučili oženiti i tamo. Indija ne priznaje svjetovni brak ako je jedan od partnera stranac pa je to bilo vjenčanje po običajima Sikha.
Kakvi su dojmovi Indije?
Meni je bilo odlično. Veliko šarenilo, buka i tolerancija. Velike su razlike između bogatih i siromašnih. Doslovce imaš jednu dvije vile pa 10, 20 ljudi koji žive na ulici (spavaju, jedu ….). Odnos ljudi i životinja je frapantan. Na cesti živi milion pasa i ni jedan nije agresivan, deve, krave, magarci, konji…. Sve je pitomo i blisko s ljudima. Osim majmuna koji vole krasti od ljudi. Posebno smo upozoreni na mobitele, ali se navodno s njima može trgovati, vrate stvari ako im ponudiš hranu. Svugdje imaju posudice sa vodom za životinje.
Promet totalni kaos u kojem se oni odlično snalaze. Koriste sirene umjesto žmigavaca pa je to opća kakafonija zvukova. U mjesec dana vidjeli smo samo dvije nesreće. Nitko se ne ljuti u prometu, ne psuje, viče i sl. Na autocesti se ne vozi više od 60 do 80 km/h jer po njoj prometuju biciklisti, zaprege sa konjima ili devama, ponekad pješaci, a ponekad i automobili u suprotnom smjeru (nitko se zbog toga ne uzrujava).
Ne održavaju zgrade, čini se da u njima žive dok se ne raspadnu tako da pojedini dijelovi gradova izgledaju kao ratna zona. Električni kablovi vise posvuda (što izgleda prilično opasno), a ponekad se na njima penju krastavci, sjede ptice ili majmunima služe kao lijane.
Zagađenje je ogromno iako je vidljivo da nastoje smanjiti – automobili su uglavnom na plin, velike površine su parkovi. Problemi su sa smećem jer nema organiziranog odvoza otpada. Smeće iz kuća odvoze privatnici koji dolaze s biciklom s prikolicom pokupe smeće odnesu ga na obližnju livadu, prospu, uzmu što im treba i tako ostave. Na takvim smetlištima se hrane psi, krave i deve.
Dobrostojeće obitelji žive uglavnom u kućama i svi imaju poslugu (spremačicu, kuharicu, vrtlara, vozača…). Kuće su ogromne i uglavnom svaka ima po dvije dnevne sobe, spavaće sobe uglavnom imaju svoje kupaone i garderobe, vanjsku kuhinju i jednu ili dvije terase. Krovovi su ravni i na njima se nalaze tankovi za vodu. Pitka voda u kuće dolazi jedan sat ujutro i jedan sat navečer. Zato se voda kupuje od privatnika koji je kupuju od gradskog vodovoda i svaka kuća ima dva vodovodna sustava – javni i privatni koji ima i svoj sustav pročišćavanja.
Vrijeme u Indiji teče drugačije nego u nas, vrlo je sve usporeno i dugo traje. Ako odeš u dućan uslužuju vas bar trojica, a samo jedan koji to nadgleda može vas uistinu uslužiti i nešto vam prodati. U malim dućanima morate sjesti i oni donesu sve što imaju u dućanu i pregovaraju, cjenjkaju se (slično kao u Turskoj)….
Po ulicama se nalaze štandovi sa voćem i povrćem uvijek lijepo složeno i sve je puno boja. Ako ideš u Mall moraš proći kontrole kao na aerodromu i ispred se nalaze naoružani stražari kao i ispred svake zlatarnice. Bazari, e to je doživljaj, šarenilo, buka. Prodaju odjeću, obuću kožnu galanteriju, šalove, marame…. Nema čega nema.
Kakvi su Indijci kao narod?
Iznimno veseli, gostoljubivi i komunikativni. Druženje uz hranu, glazbu i ples je skoro dnevna pojava (bez obzira na vjenčanje), zato valjda imaju dvije dnevne sobe. Televizija stoji na zidu, ali u mjesec dana ja nisam vidjela da je ikad bila upaljena. Na ulici te bez problema zaustave, traže da se slikaš s njima i stupaju u razgovor. Vrlo su otvoreni i spremni pomoći.
A hrana? Svi pričaju da imaju problema u Indiji zbog hrane, kako je bilo vama?
Nas je bilo 10 Hrvata i 4 Amerikanaca i nitko nije imao problema s probavom. Doduše pili smo samo flaširanu vodu ili čajeve i nismo se hranili na uličnim štandovima. Kada smo naručivali ili išli u restoran savjetovano nam je da biramo restorane s ocjenom 3, 4 i više.
Hrana je uglavnom piletina, janjetina, riba, riža i povrće i naravno začini. Većina hrane je pržena i pohana u brašnu od slanutka. Ima i nešto juha uglavnom gustih i od povrća. Juha s korijanderom i limunom je odlična.
Tandori je hrana koja je pripremljena slično našem roštilju i to je vrlo ukusno. Peku i bezkvasne lepinje kojih ima jako puno vrsta i uvijek ih dobiješ svježe pečene. Slatkiši su uglavnom neke vrste halve ili sušeno voće u obliku pločica, kockica, kuglica ….
Hrana je ljuta čak i onda kad naručiš ne ljute varijante i nakon 10 tak dana sve postaje okusom vrlo slično pa je pomfrit bio nakon dva tri tjedna indijske hrane prava poslastica.
Imaju i odličan sir Panir od kojeg prave umak, stavljaju ga u povrće ili pohaju. Masala čaj, ako je dobro napravljen je prava poslastica. To je crni čaj sa mlijekom i 5 začina (cimet, klinčići kardamom, crni papar i đumbir).
Indijci uglavnom jedu rukama i ne znam kako uspijevaju da im prsti nisu žuti od začina. Mi smo probali pa dva dana nismo mogli prste oprati. Pije se dosta alkohola. Pušenje nije dozvoljeno nigdje osim u nekim skrivenim mjestima (skrivene terase, krovovi…). Kažu da je vjera izrazito protiv pušenja osobito žena koje puše, a meni izgleda da sve žene puše, muškarci mnogo manje.
Kako su izgledale pripreme za vjenčanje?
Pripreme za vjenčanje su trajale dugo, ali mi smo samo dobivali povremene informacije o tome i nismo bili uključeni u organizaciju. U listopadu su roditelji mladenke u svojoj kući imali Divine Kirtan, ceremoniju koja je blagoslov za dobar početak vjenčanja. Ceremonija traje tri dana i svaki dan se u kući izmjenjuje 50 do 60 ljudi koji se mole, pjevaju i naravno jedu i piju. Za tu prigodu kuća je bila ukrašena crveno bijelom tkaninom i lampicama.
Zatim, kad smo mi stigli slijedio je Dholl party. Jedna od ceremonija koja se je održavala u mladenkinoj kući i na kojoj je bilo oko 70 – tak ljudi, obitelj i najbliži prijatelji. Prilazi, dvorište i terase kuće bili su natkriveni žuto bijelom tkaninom i osvjetljeni s milijun lampica. Na prilazu do kuće postavljeni su stolovi sa hranom.
U kući su bili jedna pjevačica i dva bubnjara, a ispred njih spužva pokrivena bijelom plahtom koja je trebala služiti kao plesni podij i za sjedenje oko bubnjara i pjevačice. Pjevačica pjeva pjesme rugalice i proziva svoje žrtve na plesni podij. Šteta da nismo ništa od toga razumjeli jer ono malo što su nam preveli je prilično okrutno ruganje. Jedna pjesma govori o tome kako mlada žena pita svoju svekrvu nešto, a ona je ošamari, povuče za kosu, razbije zube i tako to. Plesni podij je ubrzo postao mali pa se to proširilo po cijelom donjem katu i stepenicama.
Nakon dva dana bilo je vrijeme za još jednu ceremoniju, Shagun i Mehendi (oko 150 ljudi). Odjeća je bila žuta, boja je simbol napretka u životu mladog para. Čest razlog zašto se koristi za ovu ceremoniju je da se par oslobodi Buri Nazara, sanskrtskog izraza za urokljivo oko. Ceremonija se odvijala u Golf klubu, prekrasnom prostoru sa ogromnim vanjskim prostorom. Po običaju uokolo su hodali konobari sa hranom i pićem.
Ovdje smo naučili da čašu moraš držati u ruci jer čim je spustiš konobari je odnesu bez obzira da li si popio ili ne. Naravno, bez problema dobiješ drugu. Ovdje je bio posložen stol sa gomilom narukvica i torbica koje su se slobodno uzimale. Crtalo se je po rukama kanom – Mehendi koji se u Indiji odlikuje bogatstvom slika. Crtež je u početku blijed. Suši se na rukama nekoliko sati kada se napravi korica koju treba skinuti. Da bi crtež duže ostao na koži treba ga mazati kokosovim ili nekim drugim uljem. Vremenom crtež potamni. Otprilike za 2 do 4 tjedna crtež nestane u potpunosti.
U unutarnjom prostoru bio je uređen prostor za mladence koji su sjedili na foteljama i gdje je počela ceremonija darivanja (Shagun). Mladence prvo daruju mladenkini gosti, a nakon toga sam ja trebala staviti crveni šal preko njihovih nogu i tada su primali poklone s Dinove strane. Prilikom darivanja prilazite mladencima, stavite poklon na koljena, stavite im u usta komad halve, nacrtate točku na čelu mladenki i mladencu, pospete cvijećem. Nakon toga s nešto novaca napravite dva kruga oko glave – taj novac ide posluzi. Onaj tko nije želio da da poklon na ovaj način mogao je to učiniti i privatno. Nakon toga su se darivale obitelji međusobno, a onda su se darivali prijatelji i članovi šire obitelji po sistemu kada ga uhvatiš tada mu daš.
Idući dan još jedna ceremonija, Coctail function (oko 200 ljudi). Opet ogromna sala i uređen okoliš. Tone cvijeća i lampica. Brdo fotografa i snimatelja. Hrane za nahraniti pola Chandigara. Pića u potocima i naravno bubnjari na ulazu u tradicionalnim nošnjama. DJ-a smo uspjeli nagovoriti da pusti Daleku obalu (Agrima ih voli slušati), jednom.
Agrima je u srebrenoj lenghi (top i široka suknja), a Dino u crnom odjelu sa crnim čizmama. Žene su u tradicionalnoj odjeći, a muškarci u tradicionalnim odjelima ili običnim odjelima. Mladenci su imali svoje čuvare koji su hodali za njima non – stop te im donosili hranu i piće.
Kako je izgledalo samo vjenčanje?
Ujutro u 8 sati u hotelu je započela ceremonija Sehra bandi (vezanja turbana). Dva Indijca su vrlo spretno omatala 16 metara platna oko glave muškaraca te ih ukrašavali nekom vrstom lepeze. Turbane su vezli svim muškarcima koji su to željeli.
Dinov turban je bio bijele boje, muškarci s naše strane plavi, s njihove strane crveni, a mladenkin otac maslinasto zeleni. Nakon vezanja turbana Tena (partnerica mog mlađeg sina) mu je stavila perle koje su prekrivale njegovo lice. Svi koji su htjeli dva puta su novcima napravili krug oko glave (novci su išli ljudima koji su vezali turbane). Dino je u bijeloj odjeći koja se sastoji od kurta pidžame (hlače i duga tunika), dugog sakoa i cipela koje imaju vrh okrenut prema gore, a imao je i sablju.
Nakon toga odlazi se u gurudwaru (hram) na ceremoniju vjenčanja (Anand Karaj – „Djeluj prema sreći“).
Na ulazu u hram stoji mladenkina obitelj koja muškim gostima stavlja cvjetne vijence oko vrata, a muškarci podižu jedan drugoga (nije obavezno). U hram se ulazi bos, a žene na glavi moraju imati marame. Žene u hramu sjede s lijeve, a muškarci s desne strane. Mladenci sjede ispred oltara. Ceremniju vodi službenik Sikha za vjenčanja. Jedna ženska osoba iz obitelji ogrne dugim šalom mladoženju i stavi mu kraj u ruke. Mladenkin otac drugi kraj šala stavlja mladenki u ruke.
Mladoženja hoda u lijevo u smjeru kazaljke na satu oko oltara, a mladenka za njim držeći se za šal, klanjaju se pred Guruom Granthom i tako je gotov prvi krug vjenčane ceremonije. Glazbenici pjevaju 4 svadbene pjesme, a mladenci za svaku hodaju u krug nakon vjenčanja.
Roditelji ustaju i tako daju privolu da se par vjenča i nakon toga se potpisuju u knjigu. Na kraju, ragi svima služi punu šaku Prasad, sveti slatkiš blagoslovljen tijekom molitve. Svi gosti odlaze na terasu gdje se druže i jedu. Na jednom stolu su pripremljeni pokloni za djecu.
Navečer je bio The Reception (oko 350 ljudi), slavlje na kojem se obitelji okupljaju kako bi proslavili spajanje. Odvijalo se je u prekrasnom velikom prostoru koji je bio okružen sa bar tonu cvijeća i ogromnim brojem lampi i lustera. Svirala je neka grupa i DJ. Naravno da su bile ogromne količine hrane i pića. Na ovoj zabavi Agrima je bila u crvenoj lenghi, a Dino u klasičnom odjelu.
Cvijeće nakon proslave ide na reciklažu u tvornicu i od njega se prave esencije za parfeme i mirisni štapići.
Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2022. godini zajedno s nominiranim i nagrađenim radovima možete razgledati do 25.2. svakim danom od 8 do 18 h u predvorju Graditeljske škole Čakovec.
Zahvaljujemo UHA-i, uključenim UAM-ovcima, Graditeljskoj školi i vrijednim učenicima na podršci pri organizaciji i postavu izložbe.
Gradonačelnik Ljubomir Kolarek prošetao je u srijedu prijepodne Prelogom te pripadnice ljepšeg spola prigodno darivao uz blagdan Valentinova. 14. veljače slavi se Valentinovo.
Katolička Crkva slavi nekoliko svetaca Valentina, sveti Valentin zapravo je zaštitnik epileptičara, a prema jednoj od legendi, bio je svećenik koji je tajno vjenčavao zaljubljene vojnike s njihovim odabranicama. U to vrijeme Rim im je branio ženidbu kako bi dulje bili na bojišnici te bili bolji ratnici.
Prvu je čestitku za Valentinovo navodno napisao svojoj supruzi francuski vojvoda Charles Orleanski dok je bio u britanskom zatočeništvu u 15. stoljeću.
Kao dan isključivo posvećen ljubavi, Valentinovo se u nekim dijelovima svijeta slavi od srednjeg vijeka, a u Hrvatskoj se popularizirao krajem 1980-ih. Gradonačelnik Kolarek obišao je i institucije koje djeluju na području Preloga, dječje vrtiće, osnovne škole te svima zaželio sretno Valentinovo.
U Domu kulture Grada Preloga, u petak, 16. veljače, s početkom u 19 sati, Zajednica sportskih udruga Grada Preloga, organizira dodjelu nagrada najboljim sportašima Grada Preloga.
Zajednica sportskih udruga Grada Preloga tradicionalno organizira proglašenje najboljih sportašica i sportaša na području grada. Prema prijedlozima sportskih udruga nagradit će se najbolja sportašica i sportaš, najbolja ženska i muška sportska ekipa te perspektivni mladi sportaši (za rezultate u 2023. godini), a također će se, prema prijedlozima sportskih udruga nagraditi zaslužni sportski djelatnici.
Uz dodjelu nagrada, Zajednica sportskih udruga Grada Preloga organizira i prigodan umjetnički program.
Povodom dana ljubavi, načelnik Općine Strahoninec Franjo Lehkec posjetio je bračne parove koji ove godine slave 50 i više „okruglih“ godina braka.
Uz lijepe želje i čestitke uručio im je prigodne poklone, zahvalivši im na primjeru koji pokazuju mlađim generacijama i što nas podsjećaju na vrijednost zajedništva i ljubavi.
50 godina braka slave Lovrenčić Antun i Verica, Horvat Dragutin i Slava, Međimurec Ferdinand i Terezija, Topolnjak Franjo i Ana, Fodor Franjo i Ružica, Kregar Marijan i Ruža, 55 godina braka slave ove godine slave Topličanec Petar i Terezija, Blagus Stjepan i Dragica, Kocijan Amalija i Stjepan dok bračni par Režek Petar i Ana slave 60 godina braka.
Svima zajedno čestitamo i želimo im da provedu još puno zajedničkih godina!
Nedavno je održana godišnja skupština Udruga TUREN. Vrijedna udruga žena je tijekom protekle godine održala čitav niz glazbenih, dramskih, ali i ostalih manifestacija na ponos Općina Podturen.
Na godišnjoj skupštini dogovoren je čitav niz suradnje da zajedničkim snagama ove godine naprave još više kako bismo imali još ljepšu i bolju sredinu za živjeti.
Nastavljajući tradiciju, Udruga građana “Gardruža” Gardinovec je jučerašnje Valentinovo obilježila s učenicima Područne škole Gardinovec i Dječjim vrtićem Gardinovec, grupa “Cvjetići”.
– Bilo je to tako da su djeca napravila srčeka kojima su ukrasili park. Za to su bila nagrađena čokoladom i tradicionalnim ftičekima. Ftičeke su ispekle vrijedne članice naše udruge. Ugodno druženje popratilo je i lijepo vrijeme. Svima želimo sretno Valentinovo i puno ljubavi, a najviše razumijevanja! – rekla je pritom njihova predsjednica Marija Prekupec.
Savjet mladih Općine Vratišinec dugi niz godina organizira fašnik u Općini Vratišinec. Povorka je dana 13. veljače 2024. godine u jutarnjim satima krenula iz Gornjeg Kraljevca, a predvodili su ju učenici Područne škole Gornji Kraljevec pod vodstvom ravnateljice Maje Lukman Šprajc.
Tom su prilikom svojim mještanima pokazali svoju domišljatost, a u konačnici je odabrana i najbolja školska maska. Povorka kroz mjesto svoje je sumještane potaknula na radost i ples, pa su se tako istoj pridružile i duge udruge, ali i roditelji učenika.
Događanje je podržao i načelnik Općine Vratišinec Mihael Grbavec, a svojim prisustvom pokazao je podršku školi koja predstavlja stup znanja, veselja, mladosti i nade svakog mjesta, pa tako i Gornjeg Kraljevca. Hvala našim učenicima, učiteljima i djelatnicima kako područne škole, a tako i matičnoj Osnovnoj školi Dr. Vinko Žganec Vratišinec.
Zahvaljujem i Savjetu mladih Općine Vratišinec, načelniku Grbavcu, članovima vijeća Mjesnog odbora Gornji Kraljevec, DVD -u Gornji Kraljevec te svim mještanima na lijepom i veselom druženju, rekla je tom prilikom Milena Granatir, predsjednica Općinskog vijeća Vratišinca.