U sklopu Dana općine Sveti Juraj na Bregu u Domu kulture Jurica Murai održavala se izložba naziva „Sveti Juraj negda (1877.-1980.)“ koju je idejno osmislila učiteljica i voditeljica Foto grupe Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića Sveti Juraj na Bregu Vera Moharić. Izložba iznimne sentimentalne vrijednosti obuhvaćala je više od 700 obiteljskih fotografija koje su prikupljene diljem općine zahvaljujući učenicima koji su prenijela svoje obavijesti vlastitim obiteljima, a koje su potom iz svog arhiva odabrale fotografije koje svjedoče bogatoj prošlosti i raznolikosti kraja te sudbinama ljudi na ovim prostorima.

-Fotografijom se bavim oduvijek, a foto grupu u školi vodim od 2010. godine. Oduvijek su me impresionirale stare fotografije i tako sam došla na ideju da osmislim izložbu koja će pričati priču. Krenuli smo s prikupljanjem fotografija u veljači i tada su oni počeli donositi fotografije. Svaku od njih sam iznova fotografirala jer sam djeci vraćala originalne fotografije, budući da one imaju posebnu vrijednost i često su jedini svjedoci obiteljske povijesti. Onaj tko zna njihovu vrijednost, nerado se odvaja od njih, a s jednakim sam se obzirom prema njima odnosila i ja, pažljivo vraćajući te artefakte povijesti njihovim vlasnicima. Po potrebi, odlazila sam i u dom tih obitelji, a s vremenom se broj fotografija povećavao. Ukupno sam prikupila gotovo 1000 fotografija, no izložila sam samo njih 700, a koje su snimljene na našem području. Morali smo se prostorno ograničiti, iako brojne obitelji koje danas ovdje žive imaju prošlost u nekoj drugoj općini, no bio bi to preveliki zahvat a prostorni kapaciteti bili su ograničeni, istaknula je Moharić.

Izložba je koncipirana na način da su fotografije poredane kronološki, od kojih je najstarija snimljena 1877. godine pa sve do posljednje uslikane 1980. godine. Prvu fotografiju uslikao je Stjepan Horvat koji je ujedno i napisao prvu svojevrsnu monografiju potkrijepljenu fotografijama onog vremena. Nastala je na sajmu u Čakovcu.

-Odlučili smo se da posljednja fotografija bude 1980. godine jer nakon toga javlja se fotografija u boji i tako završava jedna „era.“ Među ovim fotografijama ima fotografija rođenja, vjenčanja, pogreba, obiteljskih portreta, školskih događanja, prijateljskih druženja, berba i rada u polja i drugih tema, a sve one svjedoče životu nekad i u tome je bogatstvo ove izložbe. Pogledate li fotografije iz škole kada su se jednom godišnje slikala sva djeca, vidite da je dio njih u školu čak do kasnih 60-ih dolazio bosonog. To govori da je život bio često težak i siromašan. Također, na fotografijama ćete teško uočiti ikog pretilog, već je većina ljudi vitka. Štedjelo se i s hranom. Iz tog su razloga ove fotografije svjedoci vremena koji nam govore o životu naših ljudi nekada. Vidimo život, tumačila je. 

Fotografije su odabrane i na način da manifestiraju nekadašnje vrijednosti društva, koja su životna događanja slavili, ali i s čime su se borili. Ključno je bilo prikazati i kako se društvo mijenja te kako su društvene silnice nezaobilazno mijenjale i društvo Međimurja. Sve to bilo je moguće uočiti prema odjevnim trendovima, ali i aktivnostima, pa je tako tijekom ranih godina 20. stoljeća više cijenilo puritansko držanje žene, dok krajem istog stoljeća one počinju voziti motor i raditi u ženskim radnim kolektivima.

-Nekada su se ljudi fotografirali rijetko, samo za važnih događanja, a tada su se htjeli pokazati najboljima što su mogli. Zato je kod siromašnijih obitelji bio običaj da obuku svoju najbolju odjeću, a motivi životinja, iako su one bile njihova svakodnevica, nisu se posebno cijenili. Također, kroz fotografije je bilo moguće pratiti i razvitak određene obitelji, pogotovo onih imućnijih, koje su se mogle fotografirati češće. Tijekom prikupljanja fotografija mnogo sam toga saznala i čula doista prekrasne priče, bilo da su one tužne ili sretne, a posebno me zapanjila tehnička izvedba fotografija. Vodilo se računa o sceni, rasporedu osoba, uopće estetskom dojmu.

Ova izložba trajno je dobro Općine Sveti Juraj na Bregu, a izložba je izazvala oduševljenje posjetitelja. Gotovo nije bilo onog tko nije prepoznao poznato lice na barem jednoj fotografiji. Doista, entuzijazam i rad Vere Moharić tek je uvertira, govori nam, o onome što je moguće saznati o životu naših predaka. 

Redakciju portala Medjimurski.hr nazvala je jedna čitateljica i požalila, kako je rekla, na neprimjeran odnos liječnice prema njoj. Kasnije smo se našli oči u oči i zabilježili njezinu priču.

-Ja sam Mirela Malkoč iz Travnika u Bosni. U potrazi za poslom došla sam u Međimurje prije šest godina. Živim u Čakovcu, a radim u “Promingu”. Muslimanske sam vjeroispovjesti, nosim rubac oko glave i zbog moje vjere, odjeće i nacije nikad u Međimurju nisam imala problema. Dobro sam se uklopila, imam puno prijatelja, poštuju me na poslu… No, jako sam se osjećala poniženo i uvrijeđeno prije neki dan kad sam morala mijenjati bosansku vozačku dozvolu za hrvatsku. Obavila sam liječnički pregled u Medicini rada i sporta u Prelogu i sve je dobro prošlo. No, kad sam došla po zadnju potvrdu, liječnica me izgrdila i rekla da “mi u policiji sigurno neće izdati novu vozačku!”. Pitala sam je zašto, a ona mi je ogovorila “zbog toga na glavi!”.  I pokazala je na moju maramu omotanu oko glave koju stalno nosim, čak i na poslu. To je moj identitet, moja vjera. Još je bilo nekih prigovora. Konačno je udarila pečat na liječničku svjedodžbu… jedva sam čekala da izađem, toliko me to pogodilo kao čovjeka. Moju uznemirenost vidjela je i prijateljica Mirzeta Kahvedžić, koja me čekala u autu. Ona se također zaposlila ovdje u Međimurju, a rodom je iz Kaknja u BiH – ispričala nam je Mirela Malkoč, još uvijek ne vjerujući da joj se to moglo dogoditi u Međimurju, gdje moja marama nikad nikome nije smetala.

O tom slučaju razgovarali smo i s liječnicom N.G. u Medicini rada i sporta u Prelogu:

-Prvo se nisam sjetila o kome se radi, ali kad ste spomenuli maramu na glavi… Da, bila je gospođa tu i s liječničke strane sve smo obavili kako treba i nije bilo problema. Bila je omotana zelenim rupcem na glavi i haljinom do poda, pa sam joj spomenula da bi na fotografiji za novu vozačku dozvolu trebala biti bez marame, ali s naočalama koje mora nositi. Nije mi bio cilj da je vrijeđam, a ponajmanje na vjerskoj osnovi, jer nisam ni znala da je Muslimanka, niti me to zanimalo. Htjela sam je upozoriti da bi mogla imati probleme u policiji kod izdavanje nove, hrvatske vozačke dozvole. I to je sve – kazala nam je liječnica N.G. i dodala da nije baš primijetila je taj razgovor dotičnu gospođu nešto posebno uznemirio.

P.S. Na novoj, hrvatskoj, vozačkoj dozvoli Mirela Malkoč je na fotografiji s maramom oko glave i bez naočala!