Nakon 34 godine i četiri mjeseca na čelu Osnovne škole Jože Horvata Kotoriba i još više godina rada u prosvjeti, ravnateljica Snježana Matoš, odlazi u zasluženu mirovinu. S osmijehom, stručno i sigurno, pouzdanim kompasom vodila je generacije učenika i kolega, često i u izazovnim vremenima. Bila je i ostala netko kome su se svi mogli obratiti, bilo s pitanjem, brigom ili samo s običnim vedrim pozdravom.

Sada, nakon gotovo 35 godina na čelu škole, odlazi u mirovinu – tiho, s osmijehom i pogledom punim zahvalnosti i ponosa – kako je i živjela svoju profesiju. Iza njenog ravnateljskog mandata u OŠ Jože Horvata Kotoriba ostaje dubok, neizbrisiv trag. U razgovoru za Kotoripski vjesnik prisjetila se svojih početaka, najvećih uspjeha i izazova te otkrila svoje želje za novo životno poglavlje.

 Što vas je motiviralo da prije više od 34 godine zamijenite posao profesorice geografije i preuzmete dužnost ravnateljice škole?
Prošlo je puno godina i sada, kad o tome razmišljam, to je bilo drukčije vrijeme – stvarala se naša domovina Hrvatska, događale su se velike promjene. U socijalističko i komunističko vrijeme tražila se moralno-politička podobnost, pa zbog vjere i sestre koja je časna sestra nisam dobila posao u Međimurju, nego sam radila u nekoliko škola u Varaždinu i okolici. Kad sam dobila poziv da se javim na natječaj za ravnateljicu, moram priznati da sam bila veoma iznenađena. Otac i majka su mi bili velika podrška tako da sam se javila na natječaj. Prije svega, vodila me želja za promjenom u našoj školi, duhovna promjena, a sada mislim da sam bila veoma hrabra.  

Sjećate li se svojih početaka, prvih dana na toj poziciji i kakvi su vam bili prvi dojmovi kao mlade osobe na rukovodećem mjestu velikog školskog kolektiva?
Dobro se sjećam prvih dana. Došla sam u kolektiv gdje su bili svi moji učitelji iz osnovne škole, ali sada više nisam učenica nego ravnateljica. Kao i u svakom kolektivu, neki kolege su me odmah prihvatili, a neki malo teže. Nisam stigla o tome puno razmišljati, počinjao je rat i prilike su se promijenile. Bilo je teško, nisam puno znala o ravnateljskom poslu, osim onog što sam naučila od svojih bivših ravnatelja. Odjednom sam se morala brinuti o učenicima, prognanicima koji su sve više dolazili u našu školu. Deveti mjesec je bio najteži, kad smo morali bježati u skloništa. To me razdoblje dosta izgradilo jer sam postala čvršća i s više autoriteta morala sam donositi odluke ne samo za sebe nego i za cijeli kolektiv i učenike.

Koje biste najveće izazove izdvojili iz svog mandata, a zatim i na što ste osobno i profesionalno najponosniji u radu naše škole?
Kad sam 1991. godine došla u našu školu, ostala sam zapanjena – nije se ništa promijenilo od mojeg završetka osnovne škole. Radila sam u šest različitih škola koje su bile suvremeno opremljene i prvo što sam htjela učiniti je materijalno i tehnički osuvremeniti školu. Bio je rat i onda se nije razmišljalo o novoj školi. Nakon rata najveći izazov mi je bio izgradnja nove škole i dvorane. Cijeli proces od ideje, projekata, financiranja, izgradnje i preseljenja trajao je dugih 10 godina. Svakako tu moram spomenuti zasluge Zorana Radmanića i našeg počasnog građanina Vladimira Ivkovića, koji su neumorno radili da bismo zatvorili financijsku konstrukciju izgradnje. Tek kad su škola i dvorana ušle u državni proračun znali smo da ćemo konačno imati novu školu kakvu zaslužujemo. Nekoliko puta sam spomenula da smo novom školom iz 19. stoljeća izravno ušli u 21. stoljeće. Općina Kotoriba mi je dodjelila Medalju za zasluge oko izgradnje nove škole i dvorane te za rad  u Općini Kotoriba. Osobno sam najponosnija na priznanje koje sam dobila u Republici Mađarskoj  – Vitez međunarodne kulture. Od svog prvog dana na poslu ravnateljice surađivala sam sa Pomurskim Hrvatima u promoviranju hrvatskog jezika i hrvatske kulture preko organizacije učenja hrvatskog jezika, radionica i nekoliko zajedničkih projekata financiranih od Europske unije. Profesionalno sam najponosnija na rad učitelja naše škole kao mentora, što je omogućilo našim učenicima osvajanje prvih mjesta na natjecanjima. To je uvijek uspjeh škole pa i ravnatelja koji je podrška i učiteljima i učenicima. Ravnatelj mora osigurati uvjete za rad.

 Postoje li događaj ili suradnja koji su vam posebno ostali u sjećanju, možda i po nekoj zanimljivoj anegdoti?
U sjećanju će mi uvijek ostati učitelji, naši zajednički izleti kao i izleti sa učiteljima iz Murakeresztura. Susreti su ti koji ostavljaju najdublje tragove i sjećanja. Zanimljive situacije u školi događaju se svakodnevno. Raditi s djecom je nešto posebno, uvijek vas iznenade, nasmiju, razvesele, ali i razljute. Zato ni jedan dan nije nezanimljiv. Posebno je bilo zanimljivo kad smo se preselili u novu školu. U hodnicima imamo kamere, učenici su bili uvjereni da su lažne. Dolazilo je do smiješnih situacija, kako ravnateljica zna što se događa, a nije u školi ili na hodniku.

 Kako ste gradili dobar odnos s kolegama učiteljima i djelatnicima škole, zatim s učenicima i njihovim roditeljima, ali i širom lokalnom zajednicom? Bili ste uvijek aktivni i u društvenom te političkom životu Kotoribe ukazujući na važnost kvalitetnog obrazovanja za opći razvoj našeg mjesta.
U rad Općine uključila sam se odmah nakon prvih višestranačkih izbora. Bila sam članica Općinskog vijeća, Općinskog poglavarstva i predsjednica Općinskog vijeća. Politički aktivna gotovo 30 godina. Za ravnatelja je važno da bude uključen u politički život mjesta jer se tu donose odluke koje se odnose i na rad škole. Posebno su me zanimale udruge koje su se bavile djecom pa sam tako bila i predsjednica Društva Naša djeca. Aktivna sam bila i u Kulturno-umjetničkom društvu. Kao članica Općinskog poglavarstva uvijek sam bila zadužena za društvene teme, pa tako i urednica Kotoripskog vjesnika.

Uvijek ste bili otvoreni učenju novih spoznaja, ali ne zanemarujući važnost tradicionalnih vrijednosti. Što smatrate najvećom promjenom u radu kotoripske škole tijekom vašeg ravnateljskog mandata?
Tradicionalne vrijednosti su mi uvijek bile važne: vjera, obitelj i domovina. Možda sam nekad izgledala strogo i kruto tražeći strogi kućni red, ali tako sam bila odgojena i smatram da djeci trebamo biti roditelji, a ne prijatelji. Djeca trebaju oslonac i sigurnost koju ne mogu dobiti od prijatelja. Prijatelje biraš, roditelje ne možeš birati. Roditeljska uloga je veoma važna i nesmije se umanjivati. Najveća promjena se dogodila u duhovnom smjeru. Nastojala sam uvijek pokazati koliko je vjera za mene važna. Važno mi je da školska godina započne molitvom na svetoj misi za uspjeh školske godine i da školska godina završi zahvalom na svetoj misi za uspješan kraj još jedne školske godine. Važno mi je njegovanje timskog rada u školi, donošenje nekih zajedničkih odluka o radu škole, podržavanje kolega i bodrenje u njihovom radu te im biti oslonac kada im je teško. Mislim da su to učitelji prepoznali i davali mi podršku za sve moje mandate.

Jeste li imali neki “tajni recept” za rješavanje stresnih situacija? Koje ste male rituale imali prije početka školske godine?
Nema tajnog recepta, jednostavno je. Kada je dolazio neki problem, treba ga riješiti, suočiti se s njim. Uvijek sam se pomolila i rekla: „Isuse, ti idi prvi.“ Ili: „Duše Sveti, govori ti umjesto mene.“ Moj jedini ritual je molitva.

Koju poruku želite ostaviti učenicima i kolegama, a koji savjet biste dali novoj ravnateljici naše škole na temelju vaših bogatih profesionalnih spoznaja?
Postoji jedna činjenica: djeca uče od onih koje vole. Ljubav čini čuda. Ovaj svijet postaje previše sebičan i materijalan, zato samo jedna poruka za sve, nisu moje riječi, ali su prikladne: Davati onaj dio sebe koji je drugima potreban da bismo bili zajedno sretni, svi zajedno uvijek.
Novoj ravnateljici želim puno uspjeha. Nema nekog recepta  ni univerzalnog savjeta. Nova ravnateljica je savjesna, odgovorna osoba, veoma aktivna u školi i Općini. To su sve karakteristike koji su potrebne za ravnateljicu i ona će naći svoj put.

Imate li planove za mirovinu uz vašu obitelj, možda odlazak na neko putovanje, novi hobi ili neki društveni angažman?
Prvo godišnji odmor pa ću onda razmišljati o planovima. Želim se prvo dobro odmoriti. Možda i neko putovanje… – zaključila je Snježana Matoš.
Ravnateljica Snježana Matoš u školi iza sebe ostavlja čitav svijet znanja, iskustva i ljudskosti koje je utkala u školu, učenike i kolege. Generacije učenika pamtit će je po otvorenim vratima i još otvorenijem srcu, a kolege po toploj riječi, razumijevanju i čvrstoj ruci kad je to bilo potrebno. Draga ravnateljice, hvala Vam na svemu. Želimo Vam zdravlje, radost i mirna, ispunjena putovanja po zemljopisnim kartama i ona svakodnevna, životna na kojima ćemo Vas i mi u našoj Kotoribi susretati.