“Romi jako često ne znaju prepoznati diskriminaciju. Njima su neke situacije već potpuno normalne i ne kuže da je diskriminacija kad, recimo, uđete u dućan i dobijete posebnu pratnju koja vas nadgleda dok kupujete. Normalno im je da pohađaju segregirane, romske razrede i da žive u izoliranim naseljima. Isto tako, Romi se susreću i s diskriminacijom unutar svojih naselja, a da toga nisu svjesni”, govori nam Siniša Senad Musić, potpredsjednik Romske organizacije mladih Hrvatske (RomHR).
Nakon ubojstva u naselju Parag krajem ljeta, zbog čega se mjesecima najavljuje drugi prosvjed protiv Roma u Međimurju, razgovarali smo s mladim ljudima koji svojim djelovanjem pokušavaju smanjiti diskriminaciju te pomoći dodatno marginaliziranim skupinama unutar romskog društva, poput mladih, žena i djece. Ovo su njihove priče.
Marina Horvat (20)
Odrasla je u romskom naselju Orehovica u Međimurju. Danas je studentica Pravnog fakulteta, živi u Zagrebu i radi kao mentorica s romskom djecom u programu UNICEF-a. “Još kao dijete krenula sam u segregirani romski vrtić. Nisam znala hrvatski jer se u mom naselju priča bajaškim, odnosno starorumunjskim jezikom. Imala sam sreću da sam u osnovnoj školi završila u pokusnom razredu u kojem su izmiješali romsku i neromsku djecu, pa sam vrlo brzo naučila hrvatski.
Nakon osnovne škole upisala sam gimnaziju u Čakovcu. Tamo sam bila jedina Romkinja u razredu. Prvih nekoliko mjeseci to nitko nije znao jer imam hrvatsko ime i prezime, a i svijetle sam puti. Sjećam se da mi je bilo nelagodno reći da sam Romkinja i, kada su moji iz razreda konačno saznali, postojala je nekakva pregrada između nas. Ali je vrlo brzo nestala jer sam bila odlična učenica.
Nakon gimnazije upisala sam Pravni fakultet u Zagrebu i trebalo mi je vrijeme da se priviknem na veliki grad. Prvi dan sam se izgubila i dobila ZET-ovu kaznu jer nisam znala cvikati kartu. Ništa nisam znala. Osjećala sam se kao vanzemaljac u ovom velikom gradu. Živim u studentskom domu Stjepan Radić i na prvoj godini bila sam u sobi s cimericom s kojom sam se isprva dobro slagala. No nakon što sam jednom pričala s mamom na mobitel na bajaškom, pitala me koji je to jezik. Objasnila sam joj cijelu svoju povijest i od tog se trenutka počela potpuno drugačije ponašati prema meni, i u društvu i nasamo. Počela me drugačije tretirati. Osjećala sam se grozno, pa sam se odlučila preseliti u drugu sobu.
‘Zašto se družiš s njom? Vidiš da ima ciganske naušnice’
U sjećanju mi je ostao i događaj koji sam doživjela sa sedam godina. Od Caritasa smo svi u naselju dobili LGBT naušnice u obliku onih zastavica u duginim bojama i svi smo ih nosili jer druge nismo imali. I zbog toga smo postali dodatno obilježeni. U razredu sam se najviše družila s prijateljicom koja nije bila Romkinja. Igrale smo se tijekom velikog odmora na školskom dvorištu, kada nam je prišla njezina starija sestra i upitala: ‘Zašto se družiš s njom? Pa vidiš da ima ciganske naušnice’. U tom trenutku moja prijateljica se odmaknula od mene i gledala me tužno iz daljine. Druženje smo nastavile samo u razredu, gdje nas njezina sestra nije mogla vidjeti.
Druga diskriminacija s kojom sam se susrela u Čakovcu dogodila se u kafiću Vogel kod autobusnog kolodvora. Sjela sam za stol s mojim sestrama i bratićima. Htjeli smo naručiti piće, a konobarica je rekla: ‘Nema pijače za vas cigane’. Osjećala sam se jako posramljeno. Nisam reagirala jer sam ostala u šoku. Uspjela sam je samo upitati – zašto?. Odgovorila nam je da je dobila naredbu od šefa.
Inače, moja je obitelj morala promijeniti prezime iz Oršuš u Horvat. Bila sam još tada klinka i nisam razumjela što se događa. Moj otac ima završenu srednju školu i htio se zaposliti na građevini. Dugo je tražio posao, no nije ga uspio pronaći i morao je otići u Njemačku. Želio je podići kredit u banci, ali mu ga nisu dali zbog prezimena. I naravno, čim smo ga promijenili, kredit mu je odmah odobren. Ja pak danas razmišljam da vratim svoje prezime.
Bila sam diskriminirana i u romskom naselju
Osjetila sam diskriminaciju i unutar svojeg romskog naselja. Mene općenito ljudi na prvi pogled ne vide kao Romkinju zbog svijetle puti i bilo je Roma koji se nisu željeli družiti sa mnom. Govorili bi mi ‘što se praviš da si Hrvatica?’. Očekivali su da se udam s 15, 16 godina, no ja sam se odlučila za obrazovanje i iskakala sam. Kada sam odlučila upisati Pravo, moji roditelji nisu bili sretni što ću otići od kuće, ali sam to s njima lijepo iskomunicirala, objasnila im da s gimnazijom nemam struku i uvjerila ih da je to najbolji put za mene. I danas su mi najveća podrška.
Cijeli članak pročitajte ovdje.