Ovo nije fašnička priča, iako sam ih snimio na subotnjem Srtrahoninskom fašniku. Ovo je prava ljubavna priča malih ljudi, koji znaju uživati u onom što im život pruža. Iako je to za druge skromno, za njih je jako, jako veliko. Najveće!
Ona je Silvija Novak, i u lipnju će imati 47 godina, a on Marijan Kovač, i u rujnu će napuniti 63 godine. Oboje su iz Strahoninca. Nisu vjenčani, a zajedno su od njene mladosti. Ne žive skupa, spava svako kod svoje rodbine. Ali, od jutra do mraka su zajedno. Mogu se sresti na ulici, na putu za groblje, kod trgovine nedaleko nogometnog igrališta gdje se časte pivom, idu na priredbe u svom mjestu…
U ljetnim mjesecima Marijan pomaže u seoskim poslovima svojim susjedima: kosi, cijepa drva…Nešto i zaradi. A Silvija ga čeka. Ponekad i pol dana. Glavno da je blizu. Podrška su jedan drugome, vole se neizmjerno.
– I posvađamo se nekad, malo se durimo, pa ja idem naprijed a ona par metara iza mene, ali se brzo pomirimo. I ujutro ona prva ustane i već me čeka pred kućom dok se spremim i dođem van – kaže Marijan.
Život im je kao u pjesmi “šaka suza, vreća smijeha”. Oboje su bolesni, dobivaju neku socijalu pomoć. Uživaju u svemu oko njih, raduju se svakom novom danu. I uvijek imaju o čemu razgovarati.
Silvija i Marijan već su godinama najpoznatiji ljubavni par u Strahonincu.
Ona nema ništa, on još i manje, a zajedno imaju sve!
