Visok, naočit, posvećen svom poslanju, odmah po dolasku u Župu Gornji Mihaljevec stekao je simpatije i duboko poštovanje župljana. Isto je bilo i kad je preuzeo vođenje Župe Macinec. Uvijek je bio tu kad je trebala duhovna pomoć svakom mještaninu. Lijepa riječ i iskren osmijeh ponekad su činili čuda. Ljudi su ga naprosto zavoljeli kao i on njih. I danas, u utorak, kad se u Macincu proštenjem slavi pohod BDM, župljani su se okupili oko njega još uvijek ne vjerujući da njihov omiljeni župnik Mislav Mikac ima novo poslanje i da odlazi iz ovih župa, u kojima je proveo nekoliko lijepih godina.
Ovaj intervju dogovarali smo više mjeseci, ali obaveze s jedne i druge strane naprosto nam nisu omogućavale da se sretnemo, sjednemo i porazgovaramo. Ipak, upravo danas uspjeli smo to učiniti, poslije svete mise u Macincu. Evo naglasaka iz tog razgovora.
Biskup Varaždinske biskupije, Bože Radoš, imao je veliko povjerenje u Vas kad vas je prije tri godine postavio za župnika u Župi Gornji Mihaljevec, a prije dvije i za voditelja Župe Macinec! Kako se stječe to povjerenje?
-Povjerenje je usko vezano s našim poslanjem. Svatko od nas svećenika dogovorno s biskupom poslan je u određeni dio biskupije. Nije novost da pojedini svećenik upravlja s dvije ili više župa. Jasno da će to poslanje koje je povezano s pastoralnim potrebama, a ponegdje i s nedostatkom svećenika, možda lakše izvršiti mlađi svećenici.
Naslijedili ste dva iskusna, dugogodišnja župnika, vlč. Ivana Vugrinčića u Gornjem Mihaljevcu i vlč. Stjepana Markušića u Macincu. Kako su Vas dočekali vjernici, ali i ljudi koji ne dolaze u crkvu?
-I ovim putem koristim priliku zahvaliti dugogodišnjem mihalovskom župniku, vlč. Ivanu Vugrinčiću, kao i nedavno preminulom macinskom župniku, vlč. Stjepanu Markušiću. Oni su svaki na svoj način kroz duge godine ustrajno i vjerno vršili svoje župničke službe, brinuli o duhovnim i materijalnim potrebama župe i župljana. Župljani jedne i druge župe dočekali su me lijepo i srdačno. Bili su uvijek spremni i raspoloživi za pomoć, barem oni bliži župama i Crkvi.
Jeste li zadovoljni dolaskom mještana u crkvu, pogotovo mladih? Jesu li crkve sada punije nego prije tri godine?
-Ne mogu prosuđivati dolazi li više ili manje vjernika nedjeljom u crkvu. Svakoga bih pozvao da svatko barem sat vremena tjedno odvoji da zastane, pomoli se i krene duhovno nahranjen i ohrabren u novi tjedan. Činjenica je da u našim župama ima i dosta starijih župljana i da su neka naselja udaljenija od župne crkve, te da mnogima možda i nije lako sudjelovati u nedjeljnoj euharistiji. Zato ih i ovim putem pozivam i potičem da se jave župniku koji će ih rado pohoditi, ispovjediti i pričestiti.
I u Vaše dvije župe osjeća se problem manjeg broja krštenja i vjenčanja, a većeg broja sprovoda!
-Da, po tom pitanju nismo izuzetak, no brojke nisu ni tako loše. Macinec čak stoji nešto bolje što se tiče odnosa umrlih i krštenih, a vjenčanja imamo do desetak godišnje u svakoj župi.
U sastavu Župe Macinec je i romsko naselje Parag. Kako s njima surađujete, dolaze li u crkvu, imate li nekakav “specifičan” odnos prema njima?
-Od samog početka ostvareni su mnogi pozitivni kontakti, ne samo kroz krštenja ili pak sprovode, već i u redovitosti života sa žiteljima naselja Parag. Drago mi je da sam prošle zime pohodio njihove domove u Paragu gdje su me zaista lijepo dočekali i primili. Određeni broj redovit je na nedjeljnim svetim misama, a također lijepi broj učenika prisutan je i na župnim katehezama kada se pripremamo za Prvu pričest ili Svetu potvrdu. Nekih posebnosti nema, a drago mi je spomenuti da su se u nekoliko navrata i sami ponudili Župi i župniku za pomoć.
Rekli ste svojevremeno da sami perete, čistite, kuhate… Je li i danas tako? Gdje ste naučili kuhati?
-Da, navikao sam na to iz studentskih dana pa sam tako i nastavio brinuti o prostoru u kojem živim. Nigdje nisam učio kuhati, već to shvaćam kao svojevrstan hobi. Dakako, kada su u župi veći blagdani i proslave, uvijek ima dobrih župljana koji se jave i pomognu u čišćenju, spremanju i kuhanju. Želim ovom prigodom spomenuti i mnoge marljive i dobre župljane koji su u različitim prigodama, osobito kod župnih slavlja, pripomogli kroz plodove njihova rada.
Zašto ste odlučili život posvetiti Crkvi? Tko je najviše zaslužan za to? Jeste li ikad požalili što ste postali svećenik? Bi li mladima preporučili da se odluče za svećeničko zvanje?
-To je pitanje na koje mi je možda najteže odgovoriti. Svaki je poziv jedinstven i teško je odrediti trenutak odluke ili sam razlog odluke. Zaslužni su vjerojatno moji domaći župnici i dobri vjeroučitelji. U svakom pozivu, bilo obiteljskom ili svećeničkom i redovničkom nailazimo na životne križeve, ali i na mnogo radosti i pozitivnoga. Požalio nisam nikada, ali svaki dan je nova odluka, a svaki izazov prigoda je da zastanemo, promislimo i nastavimo dalje. Obitelj je temeljna jedinica društva i svi mi dolazimo iz obitelji. Zato naglašavam važnost rada s obiteljima i podrške obiteljima. O duhovnom pozivu sigurno mnogi mladi razmišljaju i Bog zasigurno i danas zove. Važno je taj glas prepoznati, razmisliti i hrabro se odazvati.
Idete li često u svoj rodni Imbriovec? Koga imate tamo?
-Od obitelji imam dvije sestre s njihovim obiteljima i majku. S njima se viđam u skladu s mogućnostima u različitim prigodama i obiteljskim proslavama. Smatram da je važno čuvati i njegovati obiteljske odnose i kvalitetna prijateljstva što nam pomaže da iz dana u dan rastemo kao bolji ljudi i vjernici.
Na prijedlog biskupa Radoša, uskoro svećeničku službu nastavljate na poslijediplomskom studiju kanonskog prava na Papinskom sveučilištu sv. Križa u Rimu. Čime ste to “zaslužili”?
-Nije ovdje riječ o zaslugama, već o potrebama Crkve u konkretnom vremenu. S obzirom da mi je pravo i ranije i bilo područje interesa, a i diplomirao sam na području kanonskoga prava, pretpostavljam da je to bio razlog biskupa Radoša da me šalje na poslijediplomski studij u perspektivi budućih potreba naše mjesne Crkve. Dakako da ću i za vrijeme studija rado navratiti u Međimurje, a sve drage župljane koji su mi bili povjereni rado pratim svojim molitvama želeći im i nadalje obilje duhovnog i materijalnog napretka.
Vraćate li se, poslije studija u Rimu, u Hrvatsku, u svoju Biskupiju? Gdje vidite sebe za desetak godina?
-Da, svakako da se vraćam u našu Varaždinsku biskupiju, a što se tiče budućih službi, nemam o tome nikakvih očekivanja niti planova. U skladu s potrebama u Biskupiji o tome će odlučiti biskup. Moje temeljno zvanje koje imam jest svećenik. Sve ostalo je nadogradnja i proširivanje; stjecanje dodatnih znanja koje će biti na pomoć našoj mjesnoj varaždinskoj Crkvi.
Imate 31 godinu, volite li se družiti kao svi mladi ljudi? Odlazite li na nogometne utakmice, rođendanska slavlja, svadbe… Kamo ćete na godišnji odmor?
-Da, ponekad odem na naše međimurske utakmice i rado čujem što se događa u našim ligama. U svemu što je dobro i plemenito, a to može biti i sport i zabava, treba ljude podržati i na neki način biti uključen u život zajednice. Kada mi vrijeme dozvoljava rado se odazovem i na rođendane ili druga slavlja u obiteljima župnih suradnika, prijatelja ili članova njihovih obitelji. Svaki takav susret prigoda je zahvaliti Bogu za dar postojanja naših bližnjih koji nas svaki na svoj način oplemenjuju.
Tijekom ovoga ljeta bit će vrlo kratak godišnji odmor jer početkom kolovoza kreću pripreme za fakultet i nastavak studija. Unatoč toga, naći će se nekoliko dana za odlazak na more s kolegama i prijateljima – kazao je za Medjimurski.hr velečasni Mislav Mikac.
Hvala i sretno!