Nema onog tko nije primijetio grupicu umirovljenika koji se svakodnevno sastaju u parku ispred tzv. zgrada solidarnosti. Svi oni dugogodišnji su stanari zgrada, koji već godinama održavaju tradiciju dnevnih sastanaka. Sami sebe nazivaju stanarima ˈgradića Peytonaˈ, ističući kako je život u zgradama solidarnosti kao život u zasebnom gradu. To je gradić unutar grada, koji zasebno diše i zasebno živi, govore nam stanari.
Za glasnogovornika grupice odabrali su oni Vladu Branilovića (66), koji nam je ispričao od kad traje tradicija dnevnih sastanaka i o čemu toliko energično raspravljaju stanari.
– Svi mi živimo u ovim zgradama, a s godinama smo postali bliski prijatelji. Ovaj dio zovu ˈgradić Peyton.ˈ To je ime ovaj kompleks s parkom dobio negdje 75ˈe godine. Većina ih pak zna po nazivu ˈzgrade solidarnostiˈ, priča nam kratko Vlado o povijesti zgrada.
Njihovi sastanci zapravo su vesela druženja koja se održavaju svakoga dana.
– Nemamo dogovor o okupljanju, do toga je došlo spontano kroz godine. Ipak, znamo da je nepisani dogovor da se svakog dana ovdje sastajemo nakon 15 sati. Svi se dobro poznajemo i međusobno si pomažemo. Kad treba međusobno se bodrimo, ali i raspravljamo. Naša tradicija traje najmanje pet godina. Iz dana u dan to je preraslo u dogovor o kojem se zapravo nikad nije govorilo. Rastajemo se s prvim snijegom. Tada nema druženja jer nam je prehladno. Sastajemo se pak s prvim danima proljeća. Čak i po kiši u kaputima, ističe Vlado.
Na njihovu klupicu ne sjedaju slučajni prolaznici, a niti učenici obližnjih škola.
– Nikad nismo tvrdili da je klupica naša i svi prolaznici ovdje mogu slobodno sjesti. Unatoč tome, nitko ovdje ne sjeda. S godinama kao da su je odlučili prepustiti nama. Najprije je ovdje bila samo jedna klupica, a potom smo si donijeli još jednu koju su odbacili. Nemamo dovoljno mjesta i samostalno si donosimo stolice iz stanova. Željeli bismo da nam se ovdje postavi jedan stol s naslonom kako starijim stanarima ne bi patila kralježnica. Kad bi nam Grad to omogućio, bili bismo zaista zahvalni, govore nam stanari.
Klupice su s vremenom prerasle u mali forum stanara, gdje se raspravlja o svim aktualnim pitanjima, novostima i životu u zgradama.
– Mi smo mješovita skupina, ima nas različitih godina i struka, no svi smo umirovljenici. Imamo tesara koji je dugo radio u Njemačkoj, imamo učiteljicu, ženu koja je veći dio života provela u Rijeci. Moja žena je radila u trikotaži, a ja sam pak bio u vojsci, dok sam po struci poljoprivredni tehničar. Unatoč tome što smo različiti, do neba smo složni. Čim nekog nema, odmah se za njega zabrinemo, govori nam Vlado.
Od svega, stanare najviše zanimaju novosti u njihovom gradićuˈ.
– Pričamo o novostima u našem ˈgradićuˈ. Također o politici, ekonomiji, događanjima i novim stanarima, ali si i međusobno pomažemo. Kad je netko bolestan, ovdje se sastanemo i dogovorimo kome što treba odnijeti, donijeti i riješiti. Svi smo izrazito solidarni, pa onda nije ni čudno da se tako zovu i zgrade. Uvijek se jedni drugima možemo požaliti ili tražiti savjet. Sad nas je ovdje malo, no ima nas tu oko petnaestak. Redovito netko donese klipiće ili kolače te se onda i počastimo. Nekad nas je toliko da neki moraju stajati te se zato moramo mijenjati za sjedeća mjesta. Malo stojimo, malo sjedimo, govori Vlado.
Od svega, ono što je ovim stanarima potrebno jesu veće mirovine i nove klupice. Još će male mirovine i preboljeti, govore nam, ali klupice neće. Mole zato oni Grad da im omogući nove kako bi ova tradicija i dalje živjela.
– Vjerujemo da to nije veliki izdatak za Grad, a nama je beskrajno velika želja, usuglašeno nam govore stanari.
