Trebalo je uložiti veliki napor da se u subotu u čakovečkom restoranu Pomodoro okupi barem trećina onih koji su se od Gimnazije „Josipa Štolcera Slavenskog“ Čakovec rastali s diplomom u ruci prije pola stoljeća. Od onda su se sastajali svake pete godine, a ove je to bilo u posebnim epidemiološkim prilikama. Najuporniji i najhrabriji su došli, od onih najbližih pa do onih koji su za nekoliko sati druženja „potegnuli“ i više stotina kilometara.
-Koga nema, može se i mora bez njega, rekla je jedna od njihovih razednica dr. Mira Keremek koja je uz kolegicu Veru Habek, prof. biranim riječima pozdravila skup „posebnih“. Istaknule su kako su bili i ostali generacija upornih učenika, upornih boraca kroz školovanje, boraca kroz život stvorivši si ugledna zvanja i još uglednije obitelji.
Tema ovogodišnjeg okupljanja, uz neizostavno evociranje minulih „pikanterija“ bili su unuci jer su oni u ovom trenutku najveći ponos slavljenika. Ovoga puta nije se ostajalo do jutranjih sati. Priče su skraćene, a i godine više nisu dozvolile druženje dulje od ponoći, no to ne znači da ga neće biti ponovo. Bit će, obećali su si već dogodine jer vrijeme prebrzo juri….., a još si ipak nisu sve rekli, svega sjetili.
Šetero nedostaje na fotografiji, a sigurno bi došli, jer im je život prerano prekinut. Sjetili su ih se s pijetetom, a riječi zahvale su uputili Jadranki Makovec (Grgan) i Željku Šinku što su ih ispjeli okupiti.