"ŽOGA" JE NJEGOVA DROGA

DAMIR ROB: Mogao sam u Hajduk 1983.godine, ali ni za čim ne žalim, jer sam u nogometu ostvario sve što želim

Nedavni slučajni susret bio je prilika za obnovu još jednog dragog poznanstva. Damir Rob (54) nogometni je, a danas i trenerski dragulj s korijenima u Murskom Središću. Već je 32 godine na slovenskoj adresi, gdje je stekao i najvišu trenersku licencu UEFA PRO. Za portal medjimurski.hr donosimo njegovu priču.

Još od osamdesetih godina prošlog stoljeća dobro ga poznaju ljubitelja nogometa u Murskom Središću i cijelom Međimurju, a zbog glasa koji ga prati danas ga respektiraju i mlađe generacije. Damira Roba još od prvih nogometnih koraka u Murskom Središću su znali  kao malog, sitnog Damira Robekova, jer su pokojnog oca zvali Robek. Neuhvatljivog brzanca, krilnog napadača snaga nogometnog talenta je brzo odvela iz njegovog matičnog jata NK Rudara u kojem je učio nogometnu abecedu. Danas možemo reći kako je na toj abecedi nogometno i doktorirao, jer u nogometu je ostvario sve što se moglo postići, a i danas visoko kotira u nogometnom svijetu u „deželi“. Živi s obitelji, suprugom i kćerkom u Lendavi, a radi kao instruktor u Nogometnom savezu Slovenije (NZS). San koji je slijedio danas je ostvaren, jer biti instruktor mladim sportašima je nit vodilja koju je pratio ostvarivši dosanjani san svakog istinskog sportaša.

Nakon svega što je prošao na svom nogometnom putu danas će za sebe reći:

-Osobno mislim, da sam iznimno bogat, jer imam nekolicinu pravih prijatelja i nogometaša (Herceg, Pintarić i nezaboravni, danas nažalost pokojni, Šabjan). Tu je i mnoštvo nogometnih prijatelja s obje strane rijeke Mure i šire koji su mi jako dragi i za koje me vežu lijepe uspomene.Teško je opisivati sam sebe i ne želim puno govoriti o sebi, o tome neka govore oni koji me dobro poznaju, a takvih nema baš puno- rekao je kada smo ga zamolili da se opiše danas.

Na početku razgovora vratili smo se na njegove nogometne početke.

-Rođen sam u srijedu, 1967. godine u Čakovcu, u vrijeme kad je „moj” Hajduk igrao s Tottenhamom i izgubio 2:0. Vjerojatno je taj podatak presudio i nogomet prometnuo u moj životni put. Prve nogometne korake sam napravio u NK Rudar iz rodnog Murskog Središća. S 12 godina napuštam Rudar i odlazim u čakovečki NK MTČ gdje sam imao čast igrati s divnim dečkima i odličnim nogometašima pod vodstvom mog uzora u trenerskom pozivu Stjepana Topolnjaka – Čukija. Zanimljivo je bilo to, da je samo vratar Žvorc bio iz Čakovca, a svi ostali : Vlah, Srpak, Vinko, Dodlek, Treska i drugi smo bili dečki iz cijelog Međimurja, sjeća se Damir i ističe:

Reprezentacija U-16 ¸1983.godine

-Igrali smo u najvišem rangu i bili prvaci u ligi s Dinamom, Zagrebom, Lokomotivom, Varteksom, Karlovcem, Segestom… Možda dovoljno govori podatak da je čak 5 igrača MTČ-a tada igralo za reprezentaciju Hrvatske do 16 godina pod vodstvom Mirka Jozića, a dva iz Dinama, dva iz Hajduka, dva iz Osijeka (Šuker, Žitnjak), jedan iz Rijeke. Iz MTČ-a su bili uz mene suigrači: Jarni, Bubek, Mihoković, Varga.

Devedesetih godina odlazi u NK Naftu iz Lendave.

-To nije floskula, ali od kad znam za sebe igram nogomet i volim reći, da je “žoga” moja droga. Najprije je to bilo doma kod kuće s braćom, na ulici sa prijateljima i golovima od cigle, na gmajni s drvenim ručno rađenim vratnicama. Tata je sigurno veliki „krivac“ što mi  je nogomet ušao u krvotok, rekao je, a mi smo ga prekinuli nadopunivši ulogu njegovog oca u klupskoj povjesnici NK Rudara iz Murskog Središća, ali i njegovu ulogu u MNS. Damirov otac koji je, nažalost, prerano preminuo bio je legenda NK Rudara, čovjek koji je u klubu bio „Katica za sve“ , a danas ga se s pijetetom sjećaju stari nogometni znalci. Damir je nastavio:

-Na „Šuderki“ i igralištu NK Rudar sam nabijao neprestano loptu prije i poslije svake utakmice, te u poluvremenu i uživao u igrama sumještana: Bogdana, Srše, Filipana, Davida, Tereka i ostalih vrlo kvalitetnih igrača, kaže i dodaje kako pamti  Čukija, izbornika Mirka Jozića, Željka Orehovca, Dragutina Vabeca i još nekolicinu koji su utjecali na njegovo nogometno odrastanje.

Kada smo ga upitali koga bi mogao i morao posebno istaknuti što je znao prepoznati njegov nogometni talent Damir će iskreno:

-Na to pitanje ne znam odgovoriti. Znam samo da su govorili da sam strašno brz, da imam dobar dribling i centaršut, da me treba pratiti i čuvati za nogometno sutra. Zato sam i igrao uglavnom na poziciji lijevog krila i lijeve“ spojke“. Uglavnom su na leđima bili brojevi 10 i 11. I do danas je tako i to su mi ostali najdraži brojevi uopće. Sjećam se da sam, jednom u NK Nafti, gdje  sam igrao 1. SNL napravio eksces, jer nisam želio nastupiti u drugom dresu osim sa brojem 10 i 11. Zanimljivost je bila i ta da sam čak više uživao kada sam asistirao kod gola nego kao strijelac, iskreno će Damir.

Kako si se nogometno usavršavao, napredovao ?

-Čuki ili Štefek, kako su ga zvali, je znao svakog klinca, koji je u Međimurju malo bolje udarao loptu. Bio je specifičan. Poslije utakmica nas je razvozio sa svojom „Bubom“ od Hlapičine do Donjeg Kraljevca. Omogućio nam je igranje predigri na 3 glavna stadiona velike četvorke u tadašnjoj državi. Najviše se sjećam prvog nastupa našeg MTČ-a protiv Dinama na Maksimiru pred 15-20 tisuća gledatelja, kada smo igrali predigru utakmice Dinamo-Velež. Pobijedili smo 5:0. Navijači Veleža su nam na punom Maksimiru skandirali „Rođeni“. Pamtim kako smo u Splitu bili  7 dana gosti Hajduka i odigrali dvije utakmice s Hajdukom protiv Slavena Bilića, koji je tada igrao za “bile”. Izgubili smo prvu utakmicu s 2:0, druga je završila 1:1. Gol je postigao golgeter Treska uz moju asistenciju. Crvenu zvezdu smo pobijedili 1:0 u Beogradu na predigri utakmice Crvena zvezda-Hajduk, ponosno će.

Hajduk – MTČ 1983.godine

Za koje si klubove nastupao te koji su na tebe ostavili poseban pečat i zbog čega ?

-Kao igrač nisam puno mijenjao klubove. Nisam bio igrač koji bi svakih 6 mjeseci promijenio klupsku sredinu. Svi moji klubovi za koje sam igrao bili su: Rudar, MTČ, Nafta, Bad Radkersburg, kaže i ističe:

-NK Nafta mi je nekako ostala najviše pri srcu, vjerojatno zbog domaće, međimurske atmosfere. Naime u moje vrijeme tu je nastupala plejada međimurskih kvalitetnih nogometaša: Pintarić, Herceg, Bubek, Hranilović, Palatinuš, Glavina, Ratajec, David, Dovečer, Vodopija, Đurđević…  Bio sam nekoliko puta blizu prelaska u NK Maribor, NK Mura, FC Flavia Solva, a najveća žal i neostvareni san ostaje što 1983. godine nisam otišao u NK Hajduk. Te godine je nažalost smrtno stradao stariji brat i roditelji mi nisu htjeli reći da me zovu iz Hajduka. Ja bi sigurno pješke otišao za Split da sam znao za tu informaciju. Sljedeće godine je u Hajduk otišao Robert Jarni kod trenera Sergija Krešića te zaigrao na istoj poziciji lijevog krila i napravio izvanrednu karijeru. Za razliku od mene koji sam bio veliki navijač Hajduka, Jarni je bio veliki navijač Dinama, ispričao nam je s dozom žala za prohujalim.

Postaješ nogometnim trenerom ?

-Ozljede su krive za moj trenerski poziv. Imao sam više operacija koljena nego sam promijenio klubova i, unatoč velikoj želji, nisam više mogao nastaviti igračku karijeru. Godine 2000. sam započeo školovanje postavši trener C kategorije i počeo trenirati ekipu U10 u NK Nafta Lendava, gdje sam i dugi niz godina igrao. Posebno sam ponosan na cijelu ekipu koja je bila kao obitelj te sam mnogim igračima pomogao ostvariti njihove nogometne snove. S tim igračima sam sistematično radio 6 godina i od tih igrača su čak trojica (Novinić, Vinko, Vöröš) postali prvi i, dosad nažalost jedini, reprezentativci Slovenije iz Lendave, priča o počecima i dodaje:

-Najveći dan nogometa u Lendavi je 2006. godina kada su sva trojica nastupili među prvih 11 pod vodstvom Matjaža Keka, ponosno će pa nastavlja:

Trenerski uzori: Vugrinec i Ivić

-Nastavio sam sa školovanjem  postavši trenerom B,  pa A i PRO  te na kraju završio trenersko školovanje na Fakultetu za šport u Ljubljani 2010. godine s najvišom ocjenom i najvišim stručnim nazivom u nogometu trener UEFA PRO. Na početku školovanja sam mislio, da sve znam o nogometu, jer sam bio ¨“kao dobar igrač“. To je i danas velika zabluda trenera. Mišljenja sam da su igrač i trener dva različita svijeta. Može ti pomoći, ali i odmoći. Radio sam puno na sebi, upijao, učio i slušao savjete onih za koje sam mislio da mi mogu pomoći. Najvažnije od svega je da trener na kraju ostane „svoj“ i ima nogometnu viziju. Jedan od najzaslužnijih i onaj koji je uvelike utjecao na moj trenerski poziv je moj veliki prijatelj Stanislav Vugrinec, koji je bio Instruktor HNS-a. Znali smo sate i sate pričati o nogometu, rješavati enigme na tabli, a da nam nije bilo dosadno. Ponosan sam  na svoj minuli rad, rekao je zadovoljno.

Koliko si zadovoljan današnjim poslom ?

-Najveća nagrada je kada radiš posao koji voliš. Ja nogomet volim. Iznimno sam zadovoljan i počašćen, da radim kao Instruktor u nogometnom savezu NZS s još 9 mlađih kolega, koje iznimno cijenim. I nadalje sam trener, ali u drugoj ulozi. Nije znanje znati, nego znanje znati dati. Na terenu prenosimo znanje mlađim trenerskim kolegama kao mentori, sudjelujemo pri treniranju i selekciji igrača u mlađim uzrastima reprezentacija, sudjelujemo kao predavači na seminarima i školovanju, govori Damir iskreno o svojoj stručnoj filozofijom.

Zasigurno su i daljnje ambicije vezane uz nogomet?

-Kao trener sam bio i ostao ambiciozan, ali i realan. Bilo je u prošlosti nekih mogućnosti i situacija za rad i odlazak „vani“. Danas nije dovoljno biti samo dobar trener. Moraš imati iza sebe cijeli aparat i grupu ljudi. Najvažnije mi je, da uživam svaki dan u nogometu, ali ne i ovo razdoblje u koroni, iskreno će.

Jesi li ostvario zacrtane obiteljske i poslovne sportske planove i želje ?

-Zadovoljan sam s ostvarenim, ostaje žal da u Lendavi nismo izborili s NK Nafta plasman na europsko natjecanje. Bilo je više prilika za to, jer smo u tri navrata bili na dobrom putu, u jesenskom dijelu uvijek treći i pri samom vrhu, ali na proljeće je uvijek situacija bila drugačija i nažalost su se događale stvari, na koje kao trener ne možeš utjecati, izrazio je žal za vremenom koje je prošlo. Sumirajući svoj svekoliki „nogometni svijet-život“ Damir će iskreno:

-Kada se okrenem unatrag dolazim do zaključka kako mi je najlakše bilo trenirati seniore, a najljepše raditi s djecom. Trenirao sam praktički sve: u NK Nafta od U10, 12, 14, 16, mušku reprezentaciju Slovenije U17,  4 sezone seniore u 1. SNL NK Nafta Lendava,  šest godina sam radio kao izbornik WA (ženske reprezentacije) Slovenije. Od 2018.godine sam instruktor NZS.

Sve ovo doznali smo za slučajnog susreta u Murskom Središću, kamo Damir navrati k svojima, majci i bratu, razgovor u kojem je Damir sipao odgovore „kao iz rukava“,  jer je bio u žurbi. A tko od nas nije? Prava nogometna enciklopedija, pa nam neće zamjeriti što smo neke manje važne pojedinosti ostavili za „bolja vremena“, a ona će doći kada Damir postane nogometni umirovljenik. No, sudeći po njegovim ambicijama žaru i entuzijazmu, prema ljubavi koju i danas gaji prema nogometu to autor ovog priloga sigurno neće dočekati.

Svejedno Damire, sretno  uz poruku:

-Tvoji u Lijepoj našoj te prate!

Najnovije vijesti

Pročitajte više