Autor ovog priloga 77- godišnju Dragicu Kolenić poznaje punih 45 godina kada mu je u Kotoribi bila susjeda u stambenoj zgradi u Murskoj ulici 2. Bio je njezin pacijent u Zdravstvenoj ambulanti u Kotoribi kamo se odlazilo s respektom, a kao susjedu zna po tome, što joj nikada neće zaboraviti kako je svako večer dolazila kupati njegova tek rođenog sina. – Oh, koliko je bilo takvih okupanih koji su danas uglednici diljem Međimurja i šire -reći će na to Dragica. Kao susjedi smo imali prilike mnogo razgovarati svaki o svojem poslu, a njezine su me priče iz struke i terena, koja je kao patronažna sestra obilazila jednostavno opčinile, izazvale su u meni divljenje pogotovo kada sam s njom i ekipom obilazio u ulozi novinara teren da se osobno u ime javnosti uvjerim kako ti ljudi, te žena, ta struka radi „rudarski posao”.
Kada sam je ovih dana posjetio pitao sam je bi li se složila s konstatacijom da bi se o njoj i njezinim djelima na području zdravstva i socijale mogla napisati knjiga s više stotina stranica, skromno je klimnula glavom. A skromnost joj je bila vrlina kao i cijeloj obitelji Vojvoda u Donjem Vidovcu, gdje je rođena i odakle je po završetku srednje medicinske škole krenula u svoj dugogodišnji predani sestrinski rad i svoj utjecaj u sredinama u kojima je radila, a bile su to redom Očni odjel KB Sestara milosrdnica u Zagrebu, ambulantne i patronažne sestre u Kotoribi i Donjem Vidovcu i najposlije 27 godina kao glavne sestre Hitne medicinske pomoći te Doma zdravlja u Čakovcu odakle je rije 12 godina otišla u zasluženu mirovinu. Često je na neka pitanja odgovore tražila u ukoričenim novinskim člancima, fotografijama koji sežu od Donjeg Vidovca, preko Čakovca, Zagreba do Benina u Africi gdje je bila u humanoj misiji…..
Kroz sve to vrijeme ostvarivala je brojna stručna i ina dostignuća, a na tom putu je doživjela i preživjela lijepe i manje lijepe trenutke koje ju danas čine ponosnom jer drži kako je svoju misiju u zdravstvu časno okončala. – I kada bi danas krenula u nove izazove koračala bi utabanim stazama jer svaki korak na njoj ima svoje pokriće – rekla je ponosno.
Danas u RH nema zdravstvenih djelatnika srednje i starije životne dobi koji nije čuo za Dragicu Kolenić, sestru Dragicu, jer je njezin utjecaj bio u svim porama zdravstva od državne do lokalne razine, a kroz sve to vrijeme se dodatno i uz rad educirala. Iz tih stotinjak i više stranica knjige o njoj, istrgnuli bi isječak koji govori mnogo, gotovo sve:”Za postignute rezultate u razvoju sestrinstva 1996. godine godine ju je Društvo medicinskih sestara RH nagradilo srebrnom sestrinskom značkom u kategoriji „Najbolja medicinska sestra”.- Iza toga se kriju godine rada u sestrinstvu, rad s pacijentima na terenu, ali i u sestrinskom menadžmentu. U svemu tome sam uspjela samo zato jer sam voljela posao koji sam kao „deklja” odabrala, a sve to vrijeme su me podržavali u mojoj obitelji u Donjem Vidovcu, udajom suprug Juraj(op.a dipl. politolog) u kasnijoj fazi sinovi Dražen i Zvonimir(op. a. radiolog krenuvši njezinim stopama), danas su tu još i najbolje snahe Tihana i Natalija, a i unuci Borna i Greta znaju da je baka Dragica radila za nju najljepši i najhumaniji poziv na svijetu.
Svaki puta kada smo se sretali dičili ste se nečim novim u struci?
– Za tim novim sam uvijek težila, a s namjerom poboljšanja uvjeta rada i pružanja što kvalitetnije usluge bolesnicima. Cijeli svoj radni vijek, a i danas, pratila sam najnovija dostignuća u medicini i tehnici – kaže. Nije zaboravila 1975. godinu kada je već u ono vrijeme s aktivima žena u donjem Međimurju i mjesnim aktivistima prikupljala donacije za opremanje ambulanti za bolje uvjete rada, a to je činila i za zdravstvene institucije u Čakovcu pogotovo kada je 2001. godine postala glavnom sestrom Doma zdravlja Čakovec, dužnosti koja joj je opteretila s problemima zdravstva koji još i danas traju, a fokusirajući se na kolegice uvijek je govorila kako one uvijek moraju imati jedan zajednički cilj- kako pomoći bolesnoj osobi jer sestrinstvo podrazumijeva požrtvovni rad i samozatajnost.
U poziciji ste da danas onima u školskim klupama medicinske struke uputite poruku, isto kao i onima koji će još dugo kaskati za vama ?
– Drage, mlade kolegice i kolege, izabrali ste, po osobnom mišljenju najljepše zanimanje. Budite ustrajni i uspjesi neće izostati jer imate zavidnu razinu visokoobrazovnih ustanova i mogućnosti napretka u struci- poručila je.
Uvijek ste govorili, govorite i danas…?
– Bolesnici ne mogu bez medicinskih sestara, liječnici ne mogu bez medicinskih sestara. Zato sam sretna što sam stekla i imam veliki krug prijatelja i rođaka koji me često pitaju za razne savjete iz moje struke. Volim im pomoći svojim znanjem i iskustvom- rekla je za kraj s ponosom, a potom nas upitala ima li još prostora da spomene one ljude koji su u povojima njezina rada bili s njom i uz nju ?
Dakako: – Prvi šef mi je bio liječnik Valent Percač koji i danas kao umirovljenik živi u Kotoribi, a prva kolegica s posla u donjem Međimurju mi je bila Elizabeta Dominić koja također kao umirovljenica živi u Kotoribi. Kada povučete crtu ispod svega, imena ovih dvoje zaslužuju veći broj nagrada nego su primili u svom radnom vijeku.
Što vam znači ova nagrada ?
– Obično dobitnici kažu točku na „i”. Ja ću reći da će me uvijek obvezivati jer živim devizu „jednom zdravstveni djelatni, zauvijek zdravstveni djelatnik”. Hvala onima koji su iz mnoštva radnih rezultata i uspjeha „iščeprkali” ono kratko koje kao takvo zaslužuje nagradu. Hvala svima koji su prijedlog podržali!
Čestitke i u ime našeg portala u čije ime sam obećao kako ćemo u dom Kolenićevih ponovo doći jer se tu krije nepresušno vrelo minulog vremena Dragice i njezinog Juraja.