Biljana Fundak, rođena Kotoripčanka, a danas Preložanka, farmaceutkinja po struci i avanturistica u duši, nedavno je izdala knjigu Camino: Hodočašće, avantura ili poziv? u kojoj opisuje svoja iskustva s Puta Svetog Jakova. Tijekom puta koji „mijenja život“, prehodala je 800 kilometara, krenuvši od Francuske sve do Španjolske. Knjiga kojom je, neplanirano, okrunila ovu životnu epizodu, izdana je u Biblioteci „Insula.“ Sve je započelo večernjim izvještajima u grupi Viber, a kojima je Biljana obavještavala svoje bližnje o dnevnom dogodovštinama, anegdotama i događajima toga dana.
Fotografije su s vremenom gubile snagu, riječi pak dobile zamah, te je Fundak svoje misli počela zapisivati i u „Moje bilješke.“ U konačnici, spojivši crtice, bilješke i sve zapise koji su poprimili formu dnevnika, njezin put pretočio se u knjiga u kojoj realistično, no istodobno duhovito, donosi iskrene zapise o fizičkim i emocionalnim izazovima, anegdote o svakodnevnim sitnicama i susrete s inspirativnim osobama.
Za Biljanu je odlazak na Camino bio prirodni nastavak ljubavi prema hodanju. Ipak, moment „realnosti“ pristigao je kada je shvatila da Camino nije samo hodanje u koje bi se okladila, već svojevrsno planinarenje koje je od nje tražilo fizičko i mentalno naprezanje. Napredujući putem, govori Biljana, bez obzira na fizičku iscrpljenost na površinu je izbijala važna misao – koliko je materijalno i površno nevažno.
Na putu se srela s ljudima iz različitih dijelova svijeta, no trojica hodočasnika posebno su joj ostala u sjećanju. O njima, Biljana nam priča sljedeće:
– Prvi je bio Francuz Guy, koji je već prešao 1700 kilometara kada smo se sreli, a koji je na leđima tada već dva mjeseca vukao kolica natrpana šatorom, loncima i svim drugim nužnim potrepštinama. Krenuo je od svog kućnog praga. Tu je bio i Nizozemac Pascal, koji je nakon smrti svoje supruge prodao restoran s Michelinovom zvjezdicom i sav svoj imetak. Doista je nadahnuće, a pričao nam je kako se zasitio hotelskih soba, blještavila i društvenog „uspjeha.“ U konačnici, smršavio je 30 kilograma! A prehodao je u trenutku našeg susreta 2000 kilometara. Na kraju je tu bio Saša, koji mi je pomogao shvatiti koliko je na Caminu važna sloboda i koliko je taj put individualno iskustvo u kojem svatko mora biti odgovoran za sebe.
U svojoj knjizi Biljana piše o svakodnevnim, sitnim ritualima na putu – onima koji su postali dio njezine rutine, ali i onima koji su je natjerali ju da preispita svoje konformističke navike.
– Što se mene i mojih polovina i četvrtina ostavljene hrane tiče, i to se promijenilo. Sad jedem sve u komadu i do kraja, piše u jednom djelu, a osvrće se i odustajanje od svojih uhodanih kozmetičkih rituala koji su sada svedeni na minimum.
– Camino nije natjecanje u ljepoti. Ujutro se ne pitam koju ću majicu obući. Imam dvije i biram suhu, piše te dodaje: Najekskluzivniji tretman koji smo imale u deset dana bio je čupanje obrva ispod jednog drveta u polju. Nemam maskaru pa mogu plakati kad poželim i na svakoj se usputnoj fontani umiti kada pijem vodu. Camino izjednačava muško sa ženskim.
S jednakom duhovitošću, Biljanina opisuje niz novih vještina koje je usavršila na putu, ali i praktične smjernice za sve buduće ‘pilgrime’, kako naziva hodače, bez obzira na motive koji su ih naveli na put.
– Veš se pere na ruke u za to predviđenom lavabou koji je najčešće smješten u dvorištu. Izvježbala sam tehniku cijeđenja veša rukama i postignuta ocijeđenost kao da se centrifugirao u mašini za pranje s 1600 okretaja u minuti, piše ona.
Također, jednako bogato ona opisuje susrete s ljudima, pa tako donosi i prikaz „tipičnog“ pilgrima Amerikanca.
– Na Caminu ima puno Amerikanaca muškaraca. Ne možeš ih fulati. Samouvjereni, ali ne bahato, s osmjehom na licu žele spasiti svijet. Glasni su jer najbolje pričaju engleski. Obučeni u košulje plave boje, jako ležerni u odnosu na nas obučene u Decathlonu.
Nakon povratka i objavljivanja knjige, Biljana se vratila i svom starom pozivu – predavanju u školi.
– Nakon dvogodišnje pauze, odlučila se vratiti u školu kao vanjska profesorica farmakologije u Srednjoj školi Čakovec. Prije toga, predavala sam učenicima u Varaždinu. Veselim se jer me moja volja i radost prema podučavanju mladih nikad nije napustila, između ostalog, moja majka je bila učiteljica te sam još kao mala gledala kako se priprema za nastavu, što me u toj dobi oduševljavalo, govori nam, a odgovara usput i na pitanje koliko joj je njezina struka pomogla na Caminu.
– Nosila sam na put vlastite, ručno izrađene kreme te pomagala i drugima s tipičnim problemima hodočasnika – žuljevima i bolovima, pa čak i Filipincu s išijasom. I ono važno, mogla sam pomoći sebi.
Biljanina knjiga Camino: Hodočašće, avantura ili poziv? nije samo vodič kroz fizičko putovanje; ona je inspirativno štivo koje prenosi vrijedne lekcije o slobodi, jednostavnosti i otpuštanju. Camino je za nju bio transformativno iskustvo, o kojem će govoriti i 14. prosinca 2024. godine u 18:00 sati u Muzeju Croata insulanus Grada Preloga gdje će održati samostalnu promociju knjige.
