Bio sam pijanac, propali čovjek, nikako sretan čovjek. Kada sam bio pijan do iznemoglosti htio sam dohvatiti flašu alkohola koja mi je ispala iz ruku. Neka sila, ja velim Božja nije mi to dopustila. Pijan do besvijesti čuo sam: ‘Nećeš propali više piti nikada’! I od onda nisam alkohola okusio, o svojem pijanstvu u mladosti kaže Antun Turk iz Merhatovca.
Ne tako davno mnogi smo voljeli pjesme Đorđe Balaševića, a ja sam najviše volio ‘Priču o vasi Ladačkom’, koji devet dana nije izlazio iz birtije, a ovo je ‘Priča o Tončiju Lovrovom’, koji poput Vase danima nije izlazio iz birtije, a tjednima i mjesecima i na kraju godinama se opijao. Tonči Lovrov moj je prijatelj iz djetinjstva i mladosti, ali i danas, a tako smo ga zvali i zovemo i danas, a u stvari on je Antun Turk, sin Lovre Turka koji danas broji 71 godinu, no izgleda poput mladića. Priču, u biti istinu znao sam od davnina, kada smo se kao mladići razišli u porocima. On se družio s alkoholom, a ja s… da ne bude kako se hvalim. Potpuni prekid nastao je kada mi nije na svadbu došao, a trebao mi je zastavnik biti.
Kasnije sam otišao u Sloveniju, pak Mursko Središće i kada sam dolazio u Merhatovec Tonči je pio i gotovo uvijek bio pijan. Kada je prestao piti, pred tridesetak godina potpuno se promijenio, postao je svima nama, osim okorjelih pijanaca i zavidnika, drag čovjek, ugodan sugovornik i gospodin. Kada sam teško nastradao u veljači 2020. godine i kako je nastupio COVID19, a moji su u svijetu, moja supruga i brat moj jedini oformili su ‘stožer za Stjepana’, a za čelnika imenovali upravo Tončija Lovrovog. Bio mi je u svakom trenutcima nepokretnosti, kolica, štaka, ortoze i ne znam čega još svega ne, ogromna pomoć i potpora.
Tih dana napričasmo se našeg djetinjstva i mladosti u ne baš bogatom Merhatovcu, ali i o njegovim danima prepunim pijanstva, bančenja, lutanja, silništva i mnogo drugoga što sa sobom nosi svakodnevno pijanstvo. Na samu Novu godinu, pohodio me Tonči te smo se ponovno svega prisjetili i ja sam mu predložimo da napišem članak o njemu, ne zato da ga ocrnimo ili prikažemo u ondašnjem svijetlu, nego kao primjer kako odustati od alkohola. I to bez doktora i terapija.
Neopisivo sam sretan što sam prestao piti i što sam danas dobar čovjek
Priča ide ovako, naravno skraćenija, jer za cijelu bi trebala knjiga, teška i debela barem kao ‘Divan užas i druge pripovijetke iz građanskog života’ Slavka Kolara. Moje pijanstvo počelo je kada sam počeo se izučavati za zidara po gradilištima, gdje malo tko nije pio, a piva, vina, žganice, konjaka, ruma, liker i svakojakog bućkuriša bilo je na svakom koraku. Daj Tonček, gutni si malo nagovarali su me stariji zidari i radnici. Nećkao sam se, no uvidio sam kako me ismijavaju i odlučio sam malo cugnuti. Potom je već išlo lakše. Lako i prelako. Više to nije bilo samo na gradilištu nego baš po svuda gdje sam se kretao i nalazio.
Nisam morao služiti vojsku pak nisam imao zapreku pred opijanjem. Napijao sam se do besvijesti, pak se trijeznio po tuđim škednjevima i štalama, u jarcima i šumarcima i opet nanovo. Nikada trijezan niti od kakve koristi, pijancima i licemjerima omiljen i drag, običnim ljudima nepodnošljivim. Nisam se niti oženio niti zasnovao obitelj. Jednom sam se nekako našao u dvorištu obiteljske kuće pijan kao batina i u ruci sam imao napola ispijenu bocu konjaka (brandy) koja mi je ispala iz ruku. Neispavan i gadljiv zvao sam mamu da mi pruži flašu, na što je ona rekla, da kako sam ju ispustio neka si je tako uzmem. Nisam je mogao dohvatiti jer bijah mrtav pijan, premda sam ruku pružao prema njezinoj ‘svetosti flašici’ i na kraju je nisam dohvatio.
Čuo sam kako mi nečiji glas snažno govori; ‘Nećeš pijanico, nećeš je uzeti’. I tako sam zaspao vani na travi kod zdenca probudivši se drugi dan. Sada polupuna flaša ležala je na travi, a ja je nisam podignuo niti taknuo. Kroz glavu su mi prolazile riječi, nećeš pijanico, razbojniče, neradniče i slično. Mislio sam kako su to bile riječi Božje. Od toga dana nikada više nisam alkohol okusio, sve do dana današnjega, preko trideset godina. Bez liječnika, bez tableta, bez tretmana i savjeta. Bilo je izazovnih situacija, jer ljudi nisu mogli vjerovati da Tonči više ne pije.
Bilo je licemjera i rugalica, no od svega bijah jači i danas čvrsto stojim na nogama, družim se sa svima, nitko me osim Štefeka (mene Stjepana) ne truca čašicom alkohola. Pijem vodu, kavu, čaj i sokove i dobro mi je. Zaslužio sam i penziju, skromno, ali dovoljno za život. Okružen sam s dobrim ljudima, a evo pred kratko vrijeme me Štefekov brat Vladimir Mesarić pozvao u kazališnu skupinu Xenix gdje igram, mnogi kažu jako dobru ulogu u igrokazu ‘Čuk sedi’, a svi glumci kako i redatelj me vole i poštuju, kao i ja naravno sve njih. Sada su mi nećaci kupili trubu i polako obnavljam znanje stečeno u ranoj mladosti od strica Imbre iz Štrukovca. Žao mi je što nemam ženu i djecu, ali zato volim i mene vole djeca mojih dragih rođaka i prijatelja. Sve koji preobilno piju pozivam da se odreknu alkohola, jer ja sam primjer kako je to moguće. Jednostavno, sam sebi kažeš, neću više alkohola piti.
Pragerhoff na putu u Žalec i Celje
Eto, to je životna priča iz Merhatovca iz ustiju čovjeka koji je petnaestak godina bio rob alkohola, a danas je normalan i zdrav čovjek okružen poštivanjem i ljubaznošću svih dobrih ljudi. Još ovo. Kao dečko, pa i kao pijanac, Tonči je izuzetno lijepo plesao. I polku i valcer i rockand roll, ali i tango, i šotiš i kolo. I kada je na kraju plesa trebalo zagrliti lijepu i rumenu knezovčanku, zasančarku, zebančarku i merhatovčanku, Tonči je prigrlio flašu vina ili žganice.
Danas trideset i nešto godina otkako alkohol ne stanuje u Tončiju, može se reći kako žrtva nije bila uzaludna. Je li ono uistinu bila riječ Božja ili nečija druga, danas je Antun Turk vjeran svojoj Crkvi župi Selnica. Mi, njegovi dragi prijatelji ponosni smo na njega, a publika najsnažnije plješće njemu u sada već kultnom dramskom djelu ‘Čuk sedi’ gdje je upravo on ćuk koji tužan i sam sjedi na kufru (kofer) i preko Pragerhoffa (Pragerskog) odlazi u koju ipak ne stiže. A zašto Žalec? Tih godina mnogo je međimurskih muževa i žena, dječaka i djevojčica, mladića i djevojaka u kasno ljeto vlakom želježničkim odlazilo u slovensko selo ili gradić Žalec u čijoj okolici se brao hmelj, biljka potrebna kod stvaranja Laškog piva, ondašnjeg kultnog piva u cijeloj Jugoslaviji. I o tom vremenu i događanjima gdje su poslodavci iscrpljivali mladež tjerajući ih brati hmelj od jutra do sutra, mjereći po svojemu, naravno na štetu uglavnom siromašnih ljudi.
Ovo je kako kažu moji kolege iz portala Medjimurski.hr, još malo pozitive za godinu novu.
