Vrhunski svjetski glazbenici, sopranistica Nadia Bistrović (32) iz Čakovca te pijanist i dirigent Sohrab Kashef (41) iz Irana, prije godinu dana vratili su se u njezin rodni Čakovec iz Teherana te čekaju rođenje sinčića. Kako se uopće upoznalo ovo dvoje ljudi iz potpuno različitih kultura i vjere, po čemu su postali slavni u Iranu, kako se Nadia prilagodila životu u Iranu, gdje su živjeli punih 8 godina, i što ih je na koncu nagnalo u maleni Čakovec?
NJIHOVA JE VJERA – LJUBAV
Nadia i Sohrab kroz glazbu su posjetili mnoštvo država diljem svijeta, a jedno drugo pronašli su u srcu Europe, na studiju glazbe u Beču. Upoznali su se dok je Nadiji bilo 19 godina i odmah su kliknuli. Prvu suradnju imali su na jednom božićnom koncertu u katedrali sv. Stjepana u Beču, kada je ona pjevala, a on dirigirao, a bio je to samo jedan u nizu njihovih zajedničkih koncerata, pri čemu je ona pjevala, a on je pratio na klaviru ili dirigirao.
Bez obzira na sve kulturološke i vjerske razlike jer, moglo bi se ukratko reći, njihova je kultura – klasična glazba, a vjera, kaže Nadia, ljubav!
– Može se reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Sveukupno se poznajemo 14 godina, od čega smo 9 godina u braku, ali naša ljubav je s vremenom sve dublja. Tajna naše sretne veze je što samo jedno drugo obogatili različitostima naših kultura, istovremeno dopuštajući jedno drugome da svaki bude što želi i podupirući jedno drugo – kaže Nadia, dodajući kako na svakom braku treba raditi te uvijek treba dozvoliti drugoj osobi da bude ono što želi i poštovati ju.
– Ljudi nas pitaju je li teško ostvariti ljubavnu vezu dvoje ljudi iz različitih kulturnih i vjerskih sredina. No, to je upravo jačina, to obogaćivanje, kad čovjek zaista u pravom smislu riječi prihvaća i primjenjuje riječ „poštovanje“. To je nešto posebno – objašnjava Sohrab.
Kako su njihovu vezu prihvatili roditelji?
– Roditelji su nam vjerovali i poštovali su naš odabir. Oboje smo vrlo odgovorni i to znaju – rekla je Nadia.
Pitali smo ih po čemu su slični, a po čemu različiti. Sohrab je odmah ispalio da je Nadia puno ljepša od njega, a sličnosti su, kaže, da su oboje orijentirani na cilj, dok su različiti u nekim detaljnijim vještinama te to prepoznaju i nadopunjuju se.
ŠTO NAJVIŠE VOLE JEDNO NA DRUGOME?
Pitali smo ih i što najviše vole jedno na drugome.
– Najviše volim njezin osmijeh, koji nije samo na licu, već i u srcu, jer sve što radi, radi sa srcem i daje 100 posto sebe te ima osjećaj za druge. Ujedno mi je najbolja prijateljica i velika podrška u svemu, uz nju mogu biti bolji čovjek i umjetnik – rekao je Sohrab, a Nadia je odgovorila sljedeće:
– U svemu što radi Sohrab je vrlo temeljit. Ima istančan smisao za humor i vrlo je inteligentan. Izuzetan je glazbenik. U njega imam nevjerojatno povjerenje te s njime mogu razgovarati o svemu. Ta otvorenost koju imamo i uzajamna podrška je neprocjenjiva!
U GLAZBI SU OBOJE OD MALIH NOGU
Oboje su se počeli baviti glazbom vrlo rano, već s 3, 4 godine. Sohrab je odrastao u glazbenoj obitelji, tata mu je svirao violinu, mama pjevala.
– Rođen sam u doba rata u Iranu, pa nije bilo mobitela i kompjutorskih igrica već sam dosta vremena provodio uz svog ujaka, velikog ljubitelja klasične glazbe, koji mi je puštao klasičnu glazbu na kazetama ili gramafonu – prisjeća se Sohrab.
S 11 godina mali glazbeni genije Sohrab već je komponirao glazbu za filmove i reklame i za to dobio nagrade. Završio je studij klavira na Akademiji za glazbu i umjetnost u Teheranu te studij dirigiranja na glazbenoj akademiji u Beču, gdje je zatim neko vrijeme nastavio raditi kao profesor.
Nadia je također počela rano pjevati.
– Oduvijek sam jako voljela pjevati i znala da se želim baviti pjevanjem – rekla je.
Prvo je svirala klavir a zatim pohađala srednju glazbenu školu s glavnim predmetom pjevanjem. Vrlo brzo pjevala je kao solist u Pjevačkom zboru „Josip Vrhovski“. Već sa 17 godina otisnula se u veliki, bijeli svijet – na glazbeni studij – solo pjevanje – u Beč. Tu je bila članica profesionalnog vokalnog ansambla bečke katedrale, s kojim je napravila više od 150 koncerata. Nastupala je u Austriji, Njemačkoj i Italiji.
U međuvremenu je upoznala Sohraba i već se sa 23 godine zbog ljubavi preselila s njim u Iran, gdje je provela idućih 8 godina, zamotana u maramu, ali sretna i aktivna u glazbi, kao i u projektima osnaživanja žena. Nadia se ovdje pretvorila u istinsku Iranku.
OD HRVATICE DO IRANKE U TRENU
– Iako sam imao posao u Beču, odlučio sam se vratiti u Teheran jer mi je bilo važno da napravim nešto za svoju zemlju. Nadia je to osjetila i bila mi je podrška. Otišla je sa mnom, iako je to za nju bio kulturološki šok i sve joj je bilo novo (novi jezik, pismo, kultura…). Dobio sam posao šefa dirigenta u Simfonijskom orkestru radija i TV u Teheranu te sam paralelno bio gostujući dirigent u Teheranskom simfonijskom orkestru i Iranskom nacionalnom orkestru i predavao kao docent na dvije glazbene akademije i dvije glazbene srednje škole u Teheranu – priča Sohrab.
No, ni Nadia tu nije mirovala! Dapače. Dok su se nekad novopečeni mladenci, koji su se vjenčali u Beču, a koji osim što su glazbenici su i veliki lingvisti, sporazumijevali na engleskom i njemačkom jeziku, danas se razgovaraju na perzijskom jeziku – farsiju!
– Nevjerojatno, ali Nadia je nakon nekoliko mjeseci života u Iranu naučila perzijski jezik, farsi, kao izvorna govornica! Također je imala osjećaj za našu kulturu, totalno drukčiju od svoje. Jako se brzo integrirala – prisjeća se Sohrab. Kako je to moguće?!
– Nisam išla na nikakvi tečaj, samo sam puno gledala TV, a dosta sam pričala i sa Sohrabovom majkom, koja zna engleski, i samo sam odjednom progovorila. Možda je to bila ljubav? – kaže Nadia.
Svakako je tu pomogla i činjenica da Nadia voli jezike, a danas govori šest jezika: uz hrvatski, zna engleski, njemački, talijanski, farsi te trenutno uči španjolski. Za njom ne zaostaje ni Sohrab, koji uz svoj rodni farsi govori i arapski, engleski, njemački, te malo španjolski, talijanski i hrvatski.
– Naučiti jezik otvara vrata prema novoj kulturi i da bi se integrirali treba puno više učenja, sretna sam što sam upoznala poznatu staru perzijsku poeziju koja je za mene vrlo inspirirajuća – kaže Nadia, kojoj nije bila ni prepreka naučiti ni komplicirano perzijsko pismo koje se čita s desne na lijevu stranu.
NJIHOV GLAZBENI INSTITUT PROMIJENIO JE MNOGO TOGA!
U Iranu su Nadia i Sohrab bili vrlo uspješni i slavni. Otvorili su Glazbenu školu Atinavu, Nadia je bila njezin mozak. Zajednički su, u tih 8 godina, napravili velike promjene u glazbenom svijetu u Iranu. Zahvaljujući Sohrabu, koji je bio most između edukacije i rada u struci s obzirom da je radio i u školi i na akademiji te u profesionalnim orkestrima, profesionalni orkestri su se pomladili.
– Došlo je puno mladih talenata, puno smo uložili u potragu i edukaciju mladih talenata te im pružali podršku. Imali smo priliku raditi s mnogo kreativnih i kvalitetnih ljudi. Puno naših učenika upisalo se na svjetske glazbene akademije od Europe do Kanade. Puno ih je i uspjelo te su postali profesori glazbe i solisti. Ponosni smo na njih i to smatramo našim najvećim uspjehom – rekao je Sohrab, a Nadia je dodala:
– Najveći uspjeh mi je kad nakon nastupa vidim pljesak od srca i kad vidim da su mladi inspirirani, tad sam sigurna da radim ono što volim i ispunjavam svoju životnu ulogu.
ZAŠTO SU DOŠLI U HRVATSKU?
Čemu onda dolazak iz velikog Teherana u mali Čakovec, i čime se ovdje bave?
– Vodili smo se intuicijom. Zaključili smo da se želimo dalje razvijati u internacionalnom smislu. Napravili smo puno za Iran, a sad je došlo vrijeme da napravimo puno i za Nadijinu domovinu. Ovdje ima puno posla i nadam se da ćemo naći prave ljude koji će shvatiti i podržati naše ideje. Vrlo sam znatiželjan o budućnosti ovdje – rekao je Sohrab, a na upit kakvi su im planovi, samo se nasmiješio:
– Planiramo ostati ovdje dugo vremena, no što će donijeti život, nikad se ne zna. Kad govorite o velikim snovima, oni se ne ostvare. Ali, imamo velike snove, a uskoro ćemo otkriti detalje!
Dodao je i kako on danas radi kao dirigent freelancer, a u sklopu posla puno putuje. Nedavno je, primjerice, dirigirao u Meksiku. Rade i na raznim drugim projektima, no kako je Nadia sad u 6. mjesecu trudnoće, projekti su malo promijenili smjer. Atinava radi u novoj internacionalnoj online verziji.
– Imamo učenike iz Kanade, SAD-a, Ujedinjenih Arapskih Emirata te Europe – Njemačke, Austrije… Zahvaljujući modernoj tehnologiji škola funkcionira online – rekao je Sohrab.
KALAPAJSANI KRUMPIR JE ZAKON!
Upitali smo ga kako mu se sviđa u Međimurju.
– Radio sam u raznim državama i upoznao različite mentalitete, a u Hrvatskoj mi se jako sviđa. Za mene je ovo posebna zemlja, jako mi se sviđa što su ljudi jako topli i prijateljski raspoloženi. Vjerujem da Hrvati i Iranci imaju i nešto slično u samom mentalitetu te se zato dobro razumijemo. Jako mi se sviđa i međimurska hrana, posebno punjene paprike, kalapajsani krumpir, međimurska gibanica, patka s mlincima…
Napokon, s obzirom na razlike u kulturi i jeziku, što može očekivati njihov sinčić, kao i kakva su njihova očekivanja u novoj životnoj etapi proširivanja obitelji.
– U našem društvu govori se različitim jezicima, ali sa sinčićem ćemo u prvom redu pričati na hrvatskom jeziku i farsiju. Za ime još ne znamo, bit će internacionalno. Osjećam se jako sretno kao trudnica te sa suprugom uživam u ovom novim iskustvima i jedva čekamo i spremni smo za nove uloge i izazove roditeljstva! – rekla je Nadia.
Nadia i Sohrab, zajedno s vama veselimo se ostvarenju velikih snova u našem malom Međimurju i želimo vam puno sreće u svemu!