A, čuj, moram skupljati staro željezo. Radio sam cijeli život u GK “Međimurje” i “Metalcu”, a sad imam mirovinu od 330 eura. S tim ne mogu pokriti sve troškove. Evo, imam veliku kuću u Trnovcu, redovno plaćam struju, vodu i sve ostalo. Drva kupujem. Već sada za iduću zimu. Treba mi 50 metara, a cijena po metru je 75 eura. Moram pomoći i djeci, pa i unucima!
Rekao mi je to Milan Ignac (68) iz Trnovca, koji je odavno, kao i njegov brat Dado, otišao iz romskog naselja Parag. Vrijedan je, cijeli život je radio i stvarao, a onda ga je 3. lipnja 2024. godine zadesila strašna tragedija od koje se ni do danas nije oporavio. Njegova voljena supruga Ljubica (63) umrla mu je na rukama taj dan u večernjim satima na Hitnom bolničkom prijemu u Županijskoj bolnici Čakovec, 6 sati čekajući da joj netko pomogne!
Milan se prisjeća.
Rekao sam joj: “Ja ti doma ne mogu pomoći, ovdje doktori mogu, oni su za to!”. Onda je, nakon niza peripetija i čekanja, izašla medicinska sestra i rekla da Ljubica ostaje u bolnici i nabrojila stvari koje joj moram donijeti. Krenuli smo zajedno prema liftu. U tih pedesetak metara Ljubica je morala tri puta počivati.
“A što niste rekli da imate problema sa srcem?” pitala je sestra kojoj je situacija postala sumnjiva.
“Pa sve vam piše u kartonu, zar niste vi unutra napravili nalaze, niste mjerili tlak?”, pitao sam sestru.
Nije ništa odgovorila. U sobi je moja Ljubica, kojoj je već bilo jako loše, sjela na stolicu i samo rekla:
“Mama draga, Milan dragi, pomori mi! Zakaj mi doktori ne pomoreju?!”. I onda je klonula. Umrla mi je na rukama – govori Milan kroz plač.
Kad je to vidjela, medicinska sestra je pritisnula ono dugme za alarm, dotrčalo je više liječnika, pokušali su je oživjeti, ali uzalud. Trajalo je to jedno vrijeme, ali badava – prisjeća se Milan i dodaje:
-Pa ako se zovu HITNI, onda nek’ i pomoć pruže hitno. Cijeli život uplaćivao sam zdravstveno, za sebe i ženu plaćao i dopunsko i, evo, kako sam prošao – kazao je Milan Ignac.
NI ISPRIKE, NI NALAZ KOMISIJE!
–Nisam tražio nikakvu odštetu, ne trebam novac, samo sam želio da javnost zna što se dogodilo – kaže Milan.
-Tadašnji ravnatelj dr. Igor Šegović javno je rekao da je naredio hitan izvanredni nadzor u koji je uključena i Jedinica za osiguranje i unaprjeđenje kvalitete zdravstvene zaštite te pravna služba ustanove. Obećao je da kad izvješće bude gotovo o rezultatima nadzora će odmah izvijestiti obitelj gospođe Ljubice Ignac. Čak je tada javno odbacio bilo kakve insinuacije da se prema pacijentici postupalo drugačije radi romske nacionalnosti. Zadatak povjerenstva za izvanredni nadzor bio je utvrđivanje činjeničnog stanja. No, od tada do danas, skoro dvije godine poslije Ljubičine smrti, nitko me iz Županijske bolnice Čakovec nije nazvao, niti se ispričao zbog ponašanja, a nikad nisam dobio ni nalaz komisije. Šegović je sve zaboravio, ali ja nisam! – kaže Milan Ignac suznih očiju.
KAKO POMOĆI MLADIMA?
Dok razgovaramo u društvu nam je bio i njegov unuk, koji uči za vodoinstalatera:
-Dobar je učenik, a i hvale ga svi da će biti dobar majstor. No, tko će ga zaposliti kao Roma? Upravo mladima bi država, pa i županija morale pomoći da se Romi zaposle. Samo zaposleni mogu plaćati struju, vodu, odvoz smeća… A ne da zdravi, jaki i sposobni primaju socijalnu pomoć. Tu nema budućnosti. A i poslodavce koji odbijaju zaposliti radnike radi nacionalne netrpeljivosti, trebalo bi nekako sankcionirati. Kad ljudi zarađuju onda mogu podmirivati svoje obaveze, graditi kuće, djeci osigurati bolju budućnost. Ja sam se mučio i radio. Izgradio ovu kuću, imao puno djece, ali svi rade i dobri su ljudi. Prije mnogo godina ja sam ovdje u kući imao kupaonicu, dok mnogi veliki gazde u Trnovcu to nisu imali – kaže Milan i nastavlja.
-S druge strane i naselja bi trebalo urediti. Ona u Kuršancu i Kotoribi su blatnjava, ilegalna struja se grana sa stupa kao paukova mreža, nema vodovoda, asfalta, smeće je svugdje… One kuće koje su dobro građene trebalo bi legalizirati, a one druge porušiti. Zahvati moraju biti konkretni, a ne ovako. Samo se mažu oči. Bilo bi dobro da zamjenik župana iz redova romske nacionalne manjine Elvis Kralj formira ekipu ljudi od povjerenja i iskustva iz svakog romskog naselja po jedan, koji će ga informirati o tome što bi i kako u pojedinom naselju trebalo napraviti. Ja se dobrovoljni javljam, jer imam dovoljno godina i znanja – ističe Milan Ignac.
-Eto, tako ja razmišljam dok skupljam staro željezo. Nekad mi je društvo pravila žena Ljubica, a sada sam sam u svom žutom kombiju. Želim da se konačno Romi počnu osjećati kao ravnopravan narod u Međimurju, sa svim pravima, ali i obavezama, koje često zaboravljaju – kaže Milan Ignac.