Najveća čast i obveza svakog vojnika je sudjelovanje u mirovnim misijama diljem svijeta, to se ne zaboravlja, kaže 76-godišnji Josip Kvakan, umirovljenik iz Svete Marije. Evo što nam je rekao u razgovoru za medjimurski.hr Joc, kako ga svi poznaju u njegovom mjestu.
Put do vojne misije ?
– U svibnju 1966. odlazim na pripreme u Beograd, kao pripadnik vojske bivše države, radi odlaska u vojnu misiju UN na Sinaj, u lipnju 1966. odlazimo brodom iz Rijeke za Port Said, a od tamo vlakom do El Ariša na Sinaj.
Jesu li to bilo rezervirano za posebne vojnike ?
– Ne, nije bilo uvjeta, ali je bilo važno da vojnik bude obrazovan, pošten i primjeren. Takvu karakteristiku imam u vojnoj knjižici. Jedino su roditelji bili zabrinuti.
Život i rad na Sinaju ?
– Tamo sam bio 6 mjeseci: u logoru EL Kontila mjesec i polovicu, a ostao u El Arišu, glavnom logoru -kaže i dodaje kako je tamo stekao jedno bogato iskustvo. Ipak je to drugi mentalitet ljudi. Vidio je bijedu i siromaštvo Beduina koji su obilazili oko logora nadajući se nekakvoj pomoći. To su vojnici i radili jer su dobivali hranu u konzervama i davali tim ljudima. Osobito je ponosan što je tamo bio u nogometnoj reprezentaciji, jer su i druge države članice UN-a imale svoje nogometne sastave. Tako su se preko sporta i družili i to mu je lijepa uspomena.
– Vojska je bila u službi mira za narod i nismo imali nekih neugodnih događaja. Moja 20. smjena proslavila je 10 godina mirovnih snaga UN-a, dok su se odnosi 1967. zaoštrili između Izraela i Egipat i već 21. smjena morala se vrati prije kući.
Bilo je i drugih Međimuraca?
– Da, bio je tamo Stjepan Vugrinec iz Novog Sela Rok, Franjo Pintarić iz D.Kraljevca i Josip Mustač također iz Svete Marije. Nažalost svi su već pokojni, a nedavno sam sreo, i to nakon 54 godine, Stjepana Kovača iz Pribislavca s kojim sam bio u kasarni u Skoplju. Zaista, prijateljstva stečeno u vojsci je neraskidiva i nezaboravna.
Pratite li danas službenike mirovne misije?
– Ponosan sam na ondašnje i sadašnje mirovne snage. To je vojska koja treba uvijek biti u službi za dobrobit naroda. Inače, u Svetoj Mariji još je živ Ivan Poljak, 85-godišnjak koji je također bio na Sinaju u trećoj smjeni.
Josip je oženjen je Magdalenom i u braku su 53 godine. Imaju 2 sina, Nenada koji je krenuo njegovim stopama .
Završio je Srednju željezničku školu i radi u Koprivnici i Dinka koji je strojarski tehničar i radi kod privatnog poslodavca. Ima dva unuka, Danijela studenta i Davida učenika 1. razred OŠ te unuku Martinu studenticu. Bavio se nogometom dok su mu to dozvoljavale poslovne obaveze. Ponosan je što su i sinovi bili nogometaši, a nastavlja i unuk Danijel u Graničaru u Kotoribi.
U ovim godinama Josip održava vrt i voćke. To mu je glavna preokupacija. I supruga je u mirovini i imaju dovoljno vremena za sebe. Evociraju uspomene. Uglavnom prati sva zbivanja u zemlji i svijetu. Voli pogledati dobar dokumentarac, sport, otići na nogometnu utakmicu.
