Kada smo ranog poslijepodneva, u ponedjeljak, 3. lipnja, kretali od kuće u Trnovcu prema liječnici u Nedelišću, nismo ni moja Ljubica (63), ni ja mogli znati da se ona u svoj dom više nikad neće vratiti. Umrla je taj dan u večernjim satima na Hitnom bolničkom prijemu u Županijskoj bolnici Čakovec, 6 sati čekajući da joj netko pomogne!
Rekao mi je to jučer Milan Ignac (66) dok smo razgovarali u njegovoj katnici u Trnovcu. Iako je prošlo tjedan dana od smrti njegove supruge Ljubice, Milan još suznih očiju gladi njezinu fotografiju. Ne može shvatiti da je više nema, a još manje da se više nikad neće vratiti. Na terasi dvorišne zgrade gori svijeća. Tišina je jača od glazbe koja dolazi iz obližnjeg romskog naselja Parag.
– Sve ovo izgradili smo zajedno. I ovu kuću, i onu u Novom Selu na Dravi. Sad su djeca tamo. Imamo 6 kćeri i jednog sina. Svi su situirani, nitko nikad nije imao posla s policijom. Jedna unuka je policajka u Čakovcu, jedna medicinska sestra u Varaždinu, unuk radi u “Vajdi”, svi zetovi zaposleni… Ja sam cijeli život radio. Prvo u GK “Međimurje”, pa u “Metalcu” i onda Općini Nedelišće. Mirovina mi je mala, oko 300 eura, pa još dodatno radim. Skupljam staro željezo i tako pomažem i djeci i unucima. Ne pijem, ne pušim. Nikad nisam primio socijalnu pomoć. Uvijek sam govorio dajte onima kojima je potrebnija. Ja sam sa svojih deset prstiju i deset moje Ljubice sve ovo sam stvorio, ali sad je nema. Ne znam što ću i kako ću dalje!? – kroz plač govori Milan, kojeg čitav ovaj kraj poznaje kao vrijednog i poštenog radnika.
ŠTO SE DOGODILO TOG PONEDJELJKA?
– Naša obiteljska liječnica je bila na odmoru, pa smo otišli zamjenskoj u Nedelišće. Ljubica je imala probleme s tlakom i dobila je odmah uputnicu za hitni prijem u bolnicu. Došli smo oko 14.30 sati i čekali da je prime. Dali smo sve papire, a onda su tražili da je odvedem na snimanje, tamo gdje je rendgen. Vratili smo se, čekali, a onda su nas poslali na vađenje krvi. Pješice i uz poteškoće, jer je Ljubica teško disala, došli smo tamo u podrum gdje vade krv, ali su nas poslali natrag u napomenu:
“Prošlo je 15 sati, krv moraju izvaditi na hitnom prijemu!”.
Opet natrag. Ljubica je ušla unutra i bila tamo do poslije 19 sati. Izašla je i jedva izgovorila da mora ostati u bolnici na odjelu.
“Dobro”, rekao sam joj. “Ja ti doma ne mogu pomoći, ovdje doktori mogu, oni su za to!”. Izašla je i medicinska sestra i rekla da Ljubica ostaje u bolnici i nabrojila stvari koje joj moram donijeti. Krenuli smo zajedno prema liftu. U tih pedesetak metara Ljubica je morala tri puta počivati.
“A što niste rekli da imate problema sa srcem?” pitala je sestra kojoj je situacija postala sumnjiva.
“Pa sve vam piše u kartonu, zar niste vi unutra napravili nalaze, niste mjerili tlak?”, pitao sam sestru.
Nije ništa odgovorila. U sobi je moja Ljubica, kojoj je već bilo jako loše, sjela na stolicu i samo rekla:
“Mama draga, Milan dragi, pomori mi! Zakaj mi doktori ne pomoreju?!”. I onda je klonula. Umrla mi je na rukama – govori Milan kroz plač.
Kad je to vidjela, medicinska sestra je pritisnula ono dugme za alarm, dotrčalo je više liječnika, pokušali su je oživjeti, ali uzalud. Trajalo je to jedno vrijeme, ali badava.
Prišao mi je onda jedan doktor i rekao da su dali sve od sebe… “Ništa vi niste dali. Da ste dali, Ljubica bi bila živa!”, odgovorio sam.
Tražili su da je dam na obdukciju. Nisam dao da je režeju, da uče na mojoj Ljubici. U izvještaju su napisali da je umrla od moždanog i srčanog udara. Da bude sigurno! A mogla je još živjeti da su pokazali malo ljudskosti i etike. Nadam se da nisu tako aljkavo postupili zato što smo Romi – kazao je Milan.
– Ne tražim nikakvu odštetu, ne trebam novac, samo želim da javnost zna što se dogodilo, da se imenuju krivci. Tužit ću i obavijestiti ministra. Ono nije prvi takav slučaj. Ljudi su im umirali u kolicima, u hodniku ispred hitnog prijema. Pa ako se zovu HITNI, onda nek’ i pomoć pruže hitno. Cijeli život uplaćivao sam u zdravstveno, za sebe i ženu plaćao i dopunsko i, evo, kako sam prošao – kazao je Milan Ignac.
ŠTO KAŽE RAVNATELJ?
O svemu smo razgovarali i s ravnateljem Županijske bolnice Čakovec, dr. Igorom Šegovićem, koji je najprije izrazio iskrenu sućut obitelji Ljubice Ignac.
– Kad sam saznao za slučaj odmah sam naredio hitan izvanredni nadzor u koji je uključena i Jedinica za osiguranje i unaprjeđenje kvalitete zdravstvene zaštite te pravna služba ustanove. Kad izvješće nadzornog tijela bude gotovo o rezultatima nadzora ćemo izvijestiti obitelj gospođe Ljubice Ignac. Bilo kakve insinuacije da se prema pacijentici postupalo drugačije radi nacionalnosti čvrsto odbacujemo. Zadatak povjerenstva za izvanredni nadzor je utvrđivanje činjeničnog stanja. Ovim putem izražavamo iskrenu sućut obitelji – kazao nam je ravnatelj dr. Igor Šegović.