– Ne znam postoji li među mojim kolegama iz tiskovnih medija „norc” koji bi svoje novinarske uratke izrezivao i pohranjivao ih. Ja sam to činio. Namjera mi je bila, jer nisam stigao, da ih kada dođem u mirovinu sve ukoričim u nekoliko svezaka-kaže autor ovog priloga.
O tome sam pisao nedavno kada sam unuku Luki pokazao to silno „bogatstvo” kojem se mladić, srednjoškolac, najprije čudio, a potom i divio, Njemu je bilo u današnje vrijeme nepojmljivo, a prema viđenom uslijedilo je pitanje:
-Deda, i kaj sad kaj buš s tim? Ispričao sam kako je to počelo da sam kao osmoškolac u OŠ M. Središće bio član novinarske grupe i da je nastavnica odabrane uratke nas učenika slala u lokalni list Međimurje. Tako je u travnju 1965. godine bio objavljen moj prvi uradak pod naslovom Foto grupa dobro radi. Rekao sam kako sam članak izrezao po objavi, a uskoro je uslijedila objava drugih koje sam također izrezao. Kako se je po završetku OŠ širila moja novinarska aktivnost pišući o događajima u M. Središću tako je i članaka bilo sve više i više.
Skupljali su se oni kada sam proširivao suradnju i s drugim tiskovinama, a novinarska aktivnost se mi je intenzivirala 1976. kada sam došao raditi kao nastavnik razredne nastave u OŠ Kotoriba. Zbog svoje sveprisutne medijske aktivnosti u istočnom kutku Međimurja bio sam poznatiji kao novinar, čovjek koji je iz te sredine izvještavao četiri i više desetljeća pišući o ljudima i događajima…
Bilo je to u lokalnim glasili, na razini države u Večernjem listu i Sportskim novostima te nekim časopisima. Ne smijem zaboraviti i nevidljive tekstove koje mi je honorirao HRČ, a i sam se povremeno javljao glasom.
Bio sam pokretač i prvi urednik općinskog informativnog glasila Kotoripski vjesnik čiji je prvi broj izašao 23. prosinca 1986.Srećom izlazi i danas kojem sam bio suradnik do dolaska nove aktualne općinske vlasti koja se mi je zahvalila na suradnji.
Povremeno sam pisao za Hrvatski glasnik, tjednik Hrvata u Mađarskoj. Dozvoljavam da mi je koji izrezani članak promakao Danas i čuvam u fasciklima. U početku sam ih lijepio u stare rokovnike, od čega sam odustao pravdajući se kako čekam slobodno vrijeme mirovine, a to bi mi u tim trenucima bila jedna od preokupacija. Da bude sve u korak s vremenom kolega Tomislav Borković mi je skenirao i uvezao 101 izrezak iz 2012. i njih 165 iz 2017.kada prestaje i moja suradnja s jednim lokalnim listom i više nije bilo potrebe izrezivanja.
Koliko je članaka izrezano? Nisam brojio, no ako uzmem neki prosjek od njih stotinjak godišnje i broj od 52 godine nije teško izračunati koliko ih je izrezanih. Umjesto da prestanem, nastavio sam suradnju s prvim međimurskim portalom, a od samih početaka danas sam na našem medjimurskom hr. Doduše ne toliko aktivan kao u početku, a samo zato jer mi je bolest desetkovala mobilnost pa se snalazim na različite načine da ostanem aktivan.
Jednostavno, dan mi je “prazan” kada nije objavljen bar jedan moj prilog. Ono što moram posebno istaknuti, jer danas je u drugim sredinama obrnuto, je strpljenje Petra Dominića, direktora portala i Ivice Jurgeca, urednika. Svima govorim, toga nigdje nema!
Raduje što je unuk Luka pokazao interes za to blago. Bit će jednog dana sređeno i namjeravam takve darovati Općini iz koje sam najviše izvještavao. Poslužit će im za neke izlože ili podsjetnik na ono što se je ovdje zbivalo kada većina od njih nije bila rođena. Na kraju ću reći da se tim “komadića” papira ponosim, a mnoge od njih je uređivao i moj današnji urednik. Dodat ću, kako sam sretan što me kolege sadašnje radne sredine podržavaju na čemu im se hvala! -Ti ako ne budeš pisao doći ćeš na još manje kilograma nego imaš sada- kaže mi susjed. Uzvraćam mu:
-Toliko sam imao kada mi je obavljen prvi članak.
