ŽIVOT I SPORT PIŠU LIJEPU PRIČU

Mlada Luce iz Orehovice pozitivna duša kluba simboličnog imena

Autor: Mladen Grubić Foto/Video: Vjeran Žganec Rogulja/Mladen Grubić
- Advertisement -

Ova dirljiva i poticajna priča nastala je posredstvom autorove poznanice Marijete Novak iz Ivanovca čija 16- godišnja kći Vida igra košarku u čakovečkom ŽKK „Radost“, a majka je uvijek uz klub, kao gotovo i svi roditelji. Od nje smo čuli informaciju o 14-godišnjoj Luciji Vrbanec iz Orehovice koja je u njihovu sredinu došla početkom rujna  prošle godine i od tada je neizbježna dionica svih događanja u klubu isto kao i njezina majka Martina.

– One su posebne- kazala je poznanica i uputila nas da se sami u to uvjerimo. Naime, majka Martina je vozi četiri puta tjedno u večernjim terminima u Čakovec  na treninge kluba, a majka je nerijetko spona sviju koji se s Lucijom druže, koji joj u klubu i na terenu pomažu, a pogotovo s trenerskom i nenadmašnom legendom Željkom Levačićem.

Stručnjak je to koji je odgojio mnoge košarkaške generacije jer je prema svakom igraču ili igračici s kojima je radio i s kojima radi prilazio  kao prema svome djetetu koje kao da želi reći:- Tata ja bi ovo, tata ja bi ono. Željko bez dvojbe udovoljava njihovim željama i potrebama i tako iz „njegove škole“ izlaze igrači i igrači koji košarci ostaju vjerni dugo, vrlo dugo.

Priča o Luciji počinje znatno ranije,puno ranije od njezinog dolaska u klub. Priča je to koju je , za razliku od svojih klupskih suigračica i prijateljica, život  počeo „pisati“  16. travnja 2008. godine njezinim rođenjem. Toga dana je u čakovečkoj Županijskoj bolnici rođena kao i sve ostale bebe.

Nažalost, ubrzo su majci rekli kako beba ne čuje, a što je do kraja potvrđeno nakon svih mogućih pretraga, najprije  u ŽB, a potom u svim našim specijaliziranim klinikama i  bolnicama.  Uslijedile su brojne pretraga i prognoze kako djevojčici  vratiti sluh i na kraju saznanje kako nije kandidatkinja  za neki od zahvata kojim bi joj se on mogao u cijelosti ili djelomično  vratiti.

– Nemojte me ni pitati za osjećaje koji su me zahvatili i neizbježno pitanje, zbog čega baš moje?! Nemojte me pitati za prevaljene kilometre u traženju željenog – kaže danas  mama Martina.

No, nismo Vrbančeve u Orehovici posjetili zbog Lucijinih zdravstvenih tegoba već zbog nečeg vedrijeg, da pokažemo kako te tegobe prividno nestaju, došli smo zbog toga da Luciju toplim i poticajnim riječima vratimo  životu u kojem su njezini vršnjaci, nas većina,  i da bude samo malo drugačija od njih, To drugo je sport, košarkaška igru koja je djevojčici posebnom intuicijom prirasla srca.

– Nije čudno jer je  od malena bila zaljubljena u sve vrste lopti i bila je privržena loptačkim igrama, a košarci su je približili članici, filmske i video snimke vrhunskih košarkaša kojima se divila, no „okidač“ je bio posjet Domu Dražena Petrovića u Zagrebu. Od tada je košarka rasla zajedno s njom. Poticaj joj joj je bio tetak Goran kupnjom svih vrsta lopti, postavljanjem koša u dvorištu kuće, učenje bravura s loptom koje danas s divljenjem izvodi……Moglo se jedino reći košarka se zakopala u njezino srce i tu danas stanuje. 

Stanuje kod djevojčice mukotrpne putnice  prema nadi doneklog ozdravljenja pa je mama Martina živjela devizu:“ Kada ti Bog zatvori vrata, otvori ti prozore“. Kroz taj je prozor godinu dana poslije Lucijina rođenja ušao je Martinin  sumještanin Tihomir Kocijan koji je živio i radio u Švicarskoj ponudivši se da s Lucijinom medicinskom dokumentacijom ode u Univertitetsku bolnicu u Zurichu gdje su joj dali nadu za ugradnju dviju umjetnih pužnica. U tome su uspjeli točno na njezin drugi rođendan na operaciji, kojoj je asistirala tamo zaposlena medicinska sestra Mirjana Kamenić iz Orehovice.

Svemu tome je prethodila je akcija Udruge Međimuraca iz Švicarske koji su, posredstvom njihovog  susjeda Mladena Branovića, samo na njima svojstven način prikupili 100.000 švicarskih franaka.- Da nije bilo tih akcija, odnosno akcija drugih obitelji iz drugih sredina, i da nije obavljena operacije Lucija bi danas bila neka druga djevojka. Danas živi s dijagnozom“ H90.3. Perceptivni gubitak sluha, obostrani Anacusis perc. bila. et retrocochlearis“, to je naziv na latinskom.

Važno je napomenuti da uz kohlearno ima i retrokohlearno oštećenje slušnog puta radi čega su dosezi slušanja i govora bili vrlo teško predvidivi. Tako da zapravo njezina dijagnoza ostaje ista. Samo je dodano još St. post implantationem cochlearis bil. što bi u prijevodu značilo obostrano ugrađene umjetne pužnice. Ovakvo stanje zahtijeva  redovite kontrole, odlazak u Švicarsku, „štelanje“ procesora za govor redovito učenje znakovnog jezika što mora raditi i njezina mama za koju smo se uvjerili kako sa Lucijom izvrsno funkcioniraju. To što je spomenuto bilo je mjesecima i godinama nakon  operacije…..

S pet godina krenula je u dječji vrtić među svoje vršnjake , redovito odlazi logopedu i treba dodati kako danas u svakoj fazi nastavnog procesa uz vrlo dobre i brižne učitelje u OŠ Orehovica ima osobne asistente za stručnu komunikaciju. U prvi razred OŠ krenula je s osam godina. Mama Martina danas kaže kako je u svemu tome bilo uspona i padova i svijesna je da će ih život još nositi, no neprestano ističe ljude, a nije ih malo, koji su se s njom i Lucijom senzibilizirali, a to je kao kuća veliko.

Lucija, ili kako je neki zovu u  Luce, je takav život prihvatila. Danas je odlična učenica 7.b razreda OŠ Orehovica, sredine za koju je majka Martina izrazila sve superlative.  Mama  radi u „MURIDU“ u Čakovcu, pri povratku kući slijedi zajednički rad jer mama mora biti u tijeku za sve što se s Lucijom i oko Lucije događa pa glede toga slikovito kaže kako dan u njihovoj obitelji traje 48 sati…

Normalni život podrazumiijeva i druge aktivnosti u koje se ona pokušava uključiti, no na neki poseban način. Tu je spomenuta košarka,  držeći kako joj njezina sadašnja visina od 165 centimetara i privrženost  toj igri  daju joj  šanse uz dobru sportsku sredinu i stručni rad izraste u željno u čemu ima stručnu i prijateljsku potporu u „Radosti“.

-Dolazak Lucije u naš klub, bio je svojevrsni izazov i za klub i za mene kao trenera, s time da nijednog trenutka nije bilo upitno da se Luce uključi. Svima je to bilo novo iskustvo, pogotovo zbog otežane komunikacije, kako za nas, tako i za nju. No problema nije bilo, ni nema. Svi smo Luce zdušno prihvatili, a naročito sve cure, i svi se trudimo maksimalno joj olakšati boravak u našem-njezinom klubu.Od prvog dana je maksimalno prisutna na treninzima, i očito je da uživa u treninzima, utakmicama te druženju s novim frendicama.

Košarkaški napredak je evidentan, krasi je upornost, a sve radi uz “zarazni” osmijeh. Diže se šuterski, a nedavno postignuta trica -prva- oduševila je sve u ekipi.Vidi se da se “zaljubila” u košarku, i neka ta ljubav traje što duže, dok god Luce, a i sve druge cure, uživaju u tome- riječi su njezinog trenera. Može li ljepše, bolje i stručnije ?

– A svaki trening je posebna priča…..Kada se vraćamo kući silno se trudi da ga već u automobilu prepriča  „rukama i nogama“ i već živi za slijedeći, za utakmice u kategoriji mlađih  kadetkinja  Z15 u koje spadaju igračice 2.008. godište i mlađe. Živi za novi susret sa suigračicama, a i onim starijima –ispričala nam je mama koja se danas drugačije smije, drugačije raduje, a tome je sigurno pridonijela jedna divna sredina plemenitog imena ŽKK „Radost“.

- Oglas -

Podijeli:

Najnovije

Pročitajte još

Iz Preloga 68 doza krvi

Gradsko društvo Crvenog križa Čakovec  je jučer provela akciju...

FOTO Uoči Uskrsa Općina Nedelišće razveselila roditelje 29-ero novorođenčadi

Roditelji 29 novorođenih mališana s područja Općine Nedelišće danas...

HDZ u III. izbornoj jedinici: ‘Spremni smo za sve izazove’

Vodstva županijskih organizacija Hrvatske demokratske zajednice iz Varaždinske, Krapinsko-zagorske,...