U subotu ujutro u naše uredništvo stiglo je nekoliko telefonskih poziva iz južnog dijela Mačkovca da se događa nešto neobično, a možda i opasno. Sve češće tim dijelom prometuju teški kamioni, podižu prašinu i, kažu, sumnjamo da prevoze nešto opasno. O tome nam nitko ništa nije rekao, pa se bojimo!
Krenuli smo na lice mjesta da vidimo o čemu je riječ. Na kraju Ulice Brezić, u blizini restorana “Fontana” (Hozjan), vidimo tek strelicu na kojoj piše “Crosco – stimulacijski radovi”. Porazgovarali smo tu s nekoliko mještana koji su potvrdili svoju bojazan da kamioni prevoze opasne tvari, da stvaraju veliku buku i da prašinom s poljskog puta zapraše pola ulice. I sve to povezuju s radovima koji su u četvrtak započeli na bušotini, koja je dotad mirovala.
Dok smo razgovarali s mještanima, s prostora gdje se nalazi bušotina čula se buka velikih strojeva, a dizalica i navalna vatrogasna vozila mogla su se zapaziti među drvećem. Bušotina se nalazi stotinjak metara od “Fontane” i isto toliko od novih kuća u Mihovljanu. Do nje se dolazi kroz Mačkovec, a zapravo je unutar granica Mihovljana.
Krenuli smo na lice mjesta da dobijemo pravu informaciju i obavijestimo čitatelje, a pogotovo mještane Mačkovca o čemu se radi. Nigdje table koja bi obavještavala namjernike tko i koje poslove izvodi, smije li se prići ili ne, kakva je oprema potrebna da se uđe u krug radilišta, ima li i kakve opasnosti… Prva slika: na pošljunčanom prostoru otprilike 50 puta 50 metara, nekoliko teških strojeva, pumpe, kompresori dizalica, dva vatrogasna navalna vozila i – velika buka. Radnici u narančastim (Crosco) odijelima iz velikih plavi kanistara pažljivo su ulijevali neke kemikalije, miješali… Odmah nam je upalo u oku da svi, uz redovnu kacigu i gumene čizme, nose specifične crne naočale.
Uz rub pošljunčanog dijela mnoštvo parkiranih službenih, ali i privatnih automobila, pa smo i mi tu, na ulazu, ostavili svoj.
Krenuli smo prema najbližem dežurnom navalnom vatrogasnom vozilu JVP-a u kojem je sjedio vatrogasac u punoj opremi i pitali što se to radi, što se događa? E, da, između tog vatrogasnog vozila i povećeg kontejnera nalazila se zaboravljena na zemlji obavijesna ploča, koja je morala biti postavljena na ulazu. Vatrogasac nam je odgovorio da je tu negdje poslovođa i da će nam on sve reći, sišao s vozila i otišao u drugi kontejner da ga potraži. Dok je naš fotograf pregledavao što će fotografirati, otišao sam do automobila po notes i vratio se. Ali, već je počela vika:
“Tko vas je pustio unutra? Što vi tu tražite? Hoćete da stradate ako pukne cijev u kojo je pritisak 80 bara? Zašto snimate? Tko vas je poslao?”.
Vikao je korpulentniji poslovođa u narančastom odijelu i još jedan nizak u plavom (INA) odijelu. Zanimljivo, i oni su imali onakve tamne naočale, kao radnici gore na stroju koji su ulijevali nepoznatu tekućinu.
Predstavili smo se, čak im dali i posjetnice i objasnili da smo došli zato što su nas zvali mještani zbog buke, prašine i moguće opasnosti od kemikalija koje koristite. Uostalom, to nam je i posao.
“To je čudno selo, još čudniji ljudi, vi ste već treći koji ste došli prigovarat zbog toga!”, kaže onaj mali u plavom.
Znači ima opasnosti? – pitam.
“Pogledajte me, zar sam ja budala? Hajde recite mi da li bi ja ovako ovdje stajao da je opasno?”, pitao je ovaj u narančastom.
Ok, ako nije ništa opasno i ako su to normalne operacije na obradi bušotine, recite nam onda u dvije rečenice da smirimo ljude i da idemo kući, pokušavam pomiriti situaciju.
“Ništa vam nećemo reči! Što ja znam što ćete vi napisati?”
U međuvremenu naše međusobno nadvikivanje s bukom stroja bilo je sve glasnije, pa su se pridružili i drugi radnici.
Znači, nešto krijete, ako nećete reći! – bio sam uporan.
“Ne krijemo, ali vi ovdje nebi smjeli ni biti!”
Nema nikakvog upozorenja da se ne smije prići! – odgovoram.
“Postoji tabla, na kojoj sve piše, tamo gore na cesti”, pokušava mi narančasti doskočiti.
Ne, nema nikave table tamo kod ulaza – odgovaram. – Mislite na ovu prašnatu, koju ste bacili tu iza kontejnera da je nitko ne vidi? – kažem i pokažem prstom.
Tada se veliki narančasti malo ukočio, pogledao radnike iza sebe, a i mali plavi se uskomešao (vjerujem da su odmah poslije našeg odlaska postavili tablu, op.a.).
Ajde, recite mi dvije-tri rečenice što to zapravo znači stimulacijski radovi na bušotini, koje to kemikalije trošite i kad ćete završiti posao? Jeste li nekoga obavijestili od gradskih ili općinskih vlasti da ovdje raditi? Zar ne bi bilo dobro da vas obiđe i neka lokalna inspekcija, utvrdi stanje, obavijesti ljude i smiri ih? – pokušavam udobrovoljiti gospodu poslovođe.
“Ništa vam nećemo reći. Potražite na Molvama Vladimira Tišljara on je dirketor ovih projekata, pa nek vam on kaže ako hoće!”, rekli su veliki naračasti i mali plavi.
Zahvalili smo i otišli. Naš fotograf je ipak iz automobila uspio snimiti nekoliko ilustracija. Na Molve, dakako, nismo išli tražiti gospodina Tišljara, jer će se poslije ovoga vjerojatno on sam javiti, ali nam je u ustima ostao gorak okus ovakvog susreta i još jače uvjerenje da ipak nešto kriju!? Na redu je gradonačelnica Ljerka Cividini i župan Matija Posavec, koji su u ovakvim situacijama dužni zaštititi građane koji su ih birali!
