Matija Bogdan iz Čakovca, mladi i uspješni chef, u jutarnjim satima srijede, 20. svibnja postao je prvi Međimurec koji se popeo na vrh svijeta na visini od 8.849 metara. Nakon pedesetak dana ekspedicije života na Mount Everest, prošlog četvrtka sletio je u Zagreb gdje su ga na aerodromu dočekali njegovi najbliži i prijatelji, a u proširenom sastavu su se okupili i dan kasnije u zagrebačkoj Garden Brewery na proslavi ovog ogromnog postignuća. Matija nam je tamo, za portal medjimurski.hr, iznio svoje dojmove i uspomene s uspona.
Kakav je osjećaj biti na krovu svijeta?
-Zanimljivo je da na samom vrhu nisam imao osjećaj nekog posebnog postignuća, već sam to doživio nešto ranije, kada smo se bližili cilju, kada sam znao da ćemo biti tamo za 20 minuta, za 15 minuta, ti su trenuci bili posebni. U ovom trenutku je možda i prerano govoriti o svemu tome, jer se svi ti osjećaji još nisu slegli i mislim da će se posložiti kada do kraja shvatim što sam napravio. Naime, kada kreneš teško je znati što sve možeš očekivati. Teško je vjerovati da će se to dogoditi i da ćeš stvarno otići do kraja. Naravno da vjeruješ u sebe, jer to je osnovni preduvjet da bi se uopće odlučio za tako nešto, ali ni jednog trenutka ne možeš biti posve siguran da ćeš uspjeti i zato je, vjerojatno, potrebno još neko vrijeme nakon svega da se dojmovi potpuno srede.
Po čemu ćeš pamtiti uspon?
-Po puno malih stvari, po mnogo različitih sekvenci i slika. S ljepše strane tu je prijateljstvo koje se rodilo već prvog dana u baznom kampu s britanskim alpinistom indijskih korijena Nakulom. Nevjerojatno je kako smo odmah kliknuli i zapravo smo veći dio tog puta od 50 dana dijelili zajedno, bez da smo to planirali. Nakon što sam stigao na vrh i Nakul se popeo nekoliko minuta kasnije. To ću pamtiti cijeloga života, jer se iz svega rodilo veliko prijateljstvo koje će se nastaviti mojim odlaskom u Englesku i njegovim dolaskom u Hrvatsku. Užasno smo se zbližili, planina te čvrsto poveže s nekim ljudima na jedan poseban način i to će biti prijateljstvo za cijeli život. Manje je lijepa uspomena bol u leđima koja još uvijek traje, dok istovremeno još uvijek ne osjećam prste na lijevoj nozi. S obzirom na težinu uspona ne čudi što ta fizička dimenzija ostavi trag koji se ne izbriše tako brzo. Ipak, dugotrajne pripreme koje su trajale duže od godinu dana omogućile su mi da se s usponom mentalno nosim mnogo bolje nego što je to bio slučaj kada sam, prije godinu i pol dana, ispenjao Ama Dablam. Nakon toga sam imao i nekakav blaži PTSP, što sada nije slučaj, iako je Mount Everest po svim svojim karakteristikama mnogo teži i zahtjevniji. Međutim, sada vidim da sam mentalno bio jako dobro pripremljen i cijelo ovo iskustvo, pa i njegovi najteži dijelovi, nije ostavilo dublje tragove na mojoj psihi. Tijekom cijele ekspedicije izgubio sam 10-14 kilograma, gotovo četvrtinu svoje mase, ali sada to polako vraćam.
Sve to zasigurno je uvelike pomoglo izdržati završni uspon koji je trajao 36 sati?
-Naš završni uspon do vrha je trajao, praktički u komadu, 36 sati, mnogo duže nego što bi trebalo i sve dok malo ne zastaneš i ne sjedneš nisi ni svjestan koliko ti je tijelo zapravo izmoreno. U tih 36 sati popio sam samo pola litre tekućine i možete zamisliti koliko sam bio dehidriran. To je stvarno jedan ekstremni šok za organizam i za potpuni oporavak mog tijela trebat će posve sigurno nešto duže vrijeme. Nakon što smo se spustili s vrha, iste sekunde sam zaspao i probudio se nakon 13 sati. To se sve dešavalo u kampu 4, još uvijek u „zoni smrti“ gdje, u pravilu, nismo smjeli ostati, niti duže boraviti, ali u tom trenutku jednostavno nismo mogli nastaviti spuštanje zato što nismo imali ni trunke energije.
Čak i dok čovjek iz udobnog naslonjača gleda snimke završnog uspona prema vrhu one su zastrašujuće?
-Taj dio zove se Summit ridge. Radi se o užasno uskom prolazu na strmom, stjenovitom grebenu koji vodi do samog vrha, gdje s desne strane gledaš dolje na Tibet, a s lijeve na Nepal. I tu te jedan krivi korak može u trenu odvesti u smrt. Iznimno je važno da budeš vezan na „špagi“, pa ako i napraviš krivi korak, što se i meni desilo pa sam pao, to te zadrži i sačuva ti život. S obzirom na gužve koje vladaju na usponu prema vrhu ljudi se često ne zakače, krenu zaobilaziti kolonu i time preuzmu rizik da se poskliznu i poginu. O tome govori i užasna činjenica da smo na samom tom završnom dijelu prekoračili preko 3-4 mrtva tijela. To je gore jako česta pojava, posebno zato jer je organizam, zbog umora i manjka kisika, u posebnom stanju. Koncentracija dramatično pada i to je razlog što većina ljudi strada prilikom spuštanja. Uzbuđenje i adrenalin uspona na vrh popusti, jednostavno više nisi koncentriran koliko bi trebao biti i dešavaju se greške koje se plaćaju životom.
Kako uopće izgleda u toj „zoni smrti“ iznad 8.000 metara?
-Teško je to opisati i osjećaj je jako bizaran. I ja sam na toj visini imao probleme s kisikom, jer regulator nije radio kako treba. Instinktivno kreneš maknuti masku za kisik, jer imaš osjećaj da te guši, pa pokušaš udahnuti zrak, a s obzirom na to koliko su tamo temperature niske to je kao da udišeš čisti led, kao da si stavio glavu pod ledeni mlaz koji ti pritišće pluća. Na toj visini sve izgleda drugačije. Kada smo krenuli sa South Cola, odnosno prijevoja Južno sedlo gdje se na 7.906 metara nalazi kamp 4, ima jedan ravni dio, pa sam pogledao nebo i zvijezde iznad nas i taj pogled je nešto nevjerojatno, jer nema nikakvog svjetlosnog zagađenja. Nakon toga skrenuo sam pogled i vidio mjesec ispod nas. Bili smo toliko visoko da je izgledalo kao da je mjesec ispod nas i to je nestvaran osjećaj kakav doživiš samo jednom.
Bilo je i mnogo drugih opasnih dijelova?
-Na toj visini svaki korak se može pokazati smrtonosnom zamkom. Odmah iznad baznog kampa nalazi se jedan od najopasnijih ledenih slapova na svijetu koji se zove Khumbu Icefall i ekstremno je opasan. Tijekom procesa aklimatizacije preko njega se prelazi više puta. Svoju ćud pokazao je već na prvoj rotaciji kada se odlomio ogroman komad leda i prignječio nekoliko ljudi zdrobivši im noge i nanijevši druge teške ozljede, pa smo ih svi zajedno izvlačili. Tamo je strašan pritisak, jer sa svih strana vise ogromni komadi leda veličine zgrade i nikada ne znaš kada će se odlomiti. Penješ se po toj ledenoj stijeni i čuješ kako pucketa iznutra. Stalno se miče i proizvodi zvukove koje najbliže mogu usporediti s onim što se čulo kada je Zagreb pogodio potres. Poput tutnjave iz dubine, jednostavno se naježiš kako strašno zvuči. S druge strane to je najizazovniji dio za penjanje i obožavao sam uspon na toj dionici.
Mnogo je komentara o komercijalizaciji uspona na Mount Everest, kakvo je tvoje mišljenje?
-Sigurno da je danas taj uspon jako komercijalan, čak i previše. Postao je veliki izvor prihoda za državu i agencije koje organiziraju uspone. Previše je penjača koji su apsolutno neiskusni i šerpe ih doslovno vuku gore što je, ponekad, teško gledati. Definitivno sam protiv toga i mislim da bi to trebalo mnogo bolje regulirati. S druge strane jednako se teško popeti na Everest kao i nekada. Možda ne kao prije 50 ili 60 godina, jer su oprema i tehnologija bolje, ali sam uspon je uvijek jednako mentalno i fizički težak. Suočavaš se s prirodom i njenim izazovima na isti način kao i mnogi prije tebe. Rizik je jednako velik, a gužve koje se stvaraju sve to dodatno otežavaju na druge načine. Mojem šerpi Rinjiju, čija su mi pomoć i iskustvo bili od ogromnog značaja i meni upravo je radi toga od kampa 3 do kampa 4 trebalo 13 sati, iako se ta dionica inače prolazi u duplo kraćem vremenu. To znači da smo 6 sati duže nosili sav taj teret na leđima, trošili se, bili izloženi suncu i to definitivno otežava uspon, a zasigurno je i uzrok nekih smrtnih slučajeva.
Ne samo tvoji najbliži, nego svi mi u Međimurju i šire smo tvoj uspon pratili kao da je djelić sviju nas tamo sa tobom.
-Nikada neću moći potpuno izraziti zahvalnost na podršci koju sam imao. Kako od svojih najbližih, prijatelja, kolega iz struke, tako i mnogih drugih. I ta me podrška nosila do vrha. Kada sam se spustio trebalo mi je 7-8 dana da odgovorim na sve poruke, pogotovo iz Međimurja. Ne samo od ljudi koje poznajem, nego i od onih koje nikada nisam sreo. Mislim da sam primio više od 3.000 poruka. Nisu to bile samo kurtoazne čestitke, već i prekrasni tekstovi potpore i ponosa što sam kao prvi Međimurec uspio u tome. Toliko pozitivne energije i taj duh zajedništva nikada nisam osjetio tako snažno kao sada.
Koliko te ovakav poduhvat promijenio kao osobu i što ti znači u profesionalnom smislu?
-Svaka planina, a posebno najviša na svijetu te definitivno promijeni. I to na vrlo pozitivan način zato jer te prizemlji i čvrsto te spusti na zemlju. To nam svima treba, a priznajem da je i meni to često potrebno. U takvim trenucima shvatiš koliko si malen, naučiš kontrolirati svoj ego, jer ako ga imaš previše na planini to neće najbolje završiti i tamo to najbolje naučiš. Uspon, ostvarenje cilja, ti naravno podigne samopouzdanje, što je u mom poslu ekstremno važno. Pomakneš svoje granice fizičke i mentalne izdržljivosti i shvatiš da ih možeš pomaknuti još i više u onome što radiš, čime se baviš. Sve je to povezano, isprepleteno i mnogo znači u građenju karaktera, osobnom rastu i razvoju na svim područjima.
U najavi ovog poduhvata rekao si da će biti posljednji, je li se nešto promijenilo?
-Sada ću se posve sigurno nešto više posvetiti profesiji koja je bila malo „na čekanju“ zbog svega ovoga. U planu su dva projekta kojima se jako veselim, a već razvijam i neke druge ideje. Iako je Mount Everest najviši, vjerojatno ipak neće biti moj posljednji vrh. Već sada razmišljam o dvije nove ekspedicije, ali njima ću se više baviti kada za to dođe vrijeme. Nadam se da će moj uspjeh biti poticaj mladima da idu, probaju, usude se, jer to jedino ima smisla u ovom životu, poručio je Matija Bogdan.