Poznato je kako ljudi kada uđu u mirovinu počinju ostvarivati svoje mladenačke čežnje i želje pa tako ta stvarnost nije zaobišla ni Juraja Kamenara iz Merhatovca, čovjeka koji je najveći dio svojega života poput mnogih Međimuraca, a osobito onih iz njegovog gornjeg dijela proveo živeći i radeći u slovenskoj prijestolnici Ljubljani. I onda je došla mirovina i Juraj je započeo baviti se onim što je kao dječarac želio, ali zbog svih obavezao nije uspijevao v deželi niti pak u rodnom i bajkovitom Merhatovcu kamo je dolazio u pohode roditeljima i rodbini.
Ta ljubav, ta želja i emocija je izrezbariti od drva, grana i korijena njegovih i to običnim, ali oštrim nožićem-kusturom neko biće, tijelo, stvar, životinju, predmet ili nešto imaginarno, nešto što je samo on vidio. A sada on. Juraj Kamenar koji pola godine živi u Sloveniji, a više od polovice u Merhatovcu u hižici svojih roditelja, danas moderniziranoj, ali sa svim starinskim elementima i toplinom zemlje od koje je sazdana.
Nožek je zlata vrijedio i zato su ga roditelji od mene skrivali
– Kak dečker gledao sam stareše kak z kosturom, nožekom ili brčjakom izrezuju određene predmete potrebne u domaćinstvu, od kuhače, preko tančera (valjka za tijelo) do lopate za snijeg i divio se tome i želio sam i ja to delati. Ali roditelji mi nisu dali nožeka ili kosturu kaj ju na bi izgubio ili zatupio, jer bilo je siromaštvo te su i te stvari imale svoju cijenu. Skrivali su roditelji takve stvari pred djecom.
– Kad to nije išlo ušao sam u glazbu i tih šezdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća, žario i palio sam ljubljanskim scenama, a u tvornici radio složene poslove i nije bilo cajta za drvorez. Došla je mirovinica, ili kak Slovenci vele pokojnina, cajta koliko hoćeš i penez za kupiti kosturu. Prekapajući doma našao sam skrivenu staru japinu kosturu i radosti nije kraja bilo. I prvo u sadovnjak, pa v gorice i šume. Ja sam ali i danas tako u svakoj grani, trčku (panju) kori ili izraslini na drvu vidio određeno biće, predmet ili lik iz svije mašte. I tako su nastajali fazani, kokoši, dični i ponosni kokoti (pjetlovi), selske žene i muževi, mnoge vrste stvarnih i izmišljenih ptica, ali i likovi poznatih ljudi iz blizine i okoline.
– Tako je nastao i Mario Mandžukić koji se tebi, Stjepane, najviše svidio. Taj nogometaš me osvojio na prvu, svojom upornosti, moći i gorenjem za domovinu. Kad sam na glogu, najtvrđem hrvatskom, a moguće i svjetskom drvetu ugledao granu koja mi je otvorila športski li, rekao sam sebi sam; To bude Mandžukić!
Dominantan super Mario
– I sretan sam što se mnogima sviđa i što je premda ne oblikom najveći on je dominantan kao što je bio među Dinamovcima i potlam med Vatrenima. Da sam ja izbornik Zlatko Dalić odmah bi ga opet pozvao v reprezentaciju, ispričao mi je Juraj Kamenar, koji je do sada izradio stotinjak likova koji uživaju u staroj hižici i pitomom merhatovskom dvorištu. Teško bi ipak sve to išlo da nema pomoćnicu svoju suprugu Božicu, koja magadi njegove izlete u prirodu i svijet mašte. Za nagradu Juraj joj je izradio iz starih stabala lijepe tegline za cvijeće. A cvijeća je a gruntu skoro kao i Jurajevih drvenih velikana.
– U takvom okruženju na tom gruntu prije tri godine održan je i 1. festival Međimurske žganice uz koju je prošao ovaj razgovor i nastao ovaj članak. Do slijedećeg novog, moguće o pjesmi i glazbi gdje ili u čemu je Juraj maestralan. Ili o tradicionalnoj međimurskoj žgajari za koju su pripreme u tijeku. A prije će Juraj izrezati i napraviti cajgere kroz koje će kapljati božanstvena međimurska žganica.