Mario Kovačević, u nogometnim krugovima svima poznatiji kao Kova, ove je sezone hit trener SHNL-a. Kada je nakon šestog kola preuzeo Slaven Belupo iz Koprivnice sa samo jednim osvojenim bodom, svi su mu predviđali tešku borbu za ostanak. Sada, kolo prije posljednje četvrtine prvenstva, njegova momčad poravnata je na četvrtom mjestu s Varaždinom, a u polufinalu kupa dočekuje Osijek te se nada da će, na jednoj od tih fronti, izboriti plasman u Europu. U velikoj mjeri krojiti će i rasplet na vrhu, jer odmah nakon reprezentativne pauze u Koprivnicu dolazi Rijeka, a onda i Hajduk. Uz veliki izazove na terenu Kovačević, koji je ostavio duboki trag i u međimurskom nogometu, je vodio tešku životnu borbu s karcinomom pluća te iz nje, također, izašao kao pobjednik.
U osam proljetnih kola po uspješnosti ste odmah iza Dinama, a u studenom i veljači ponijeli ste titulu trenera mjeseca. Kakav je osjećaj?
–Sretan sam, ne toliko zbog sebe već, prije svega, radi svoje momčadi i cijelog kluba. Igrači su tome najviše pridonijeli svojim radom što je dalo takve rezultate. Krajem prošle godine imali smo seriju od devet prvenstvenih i kup utakmica bez poraza, a nakon što smo zimus odradili dobre pripreme odlično smo ušli u nastavak sezone te u kratkom vremenu, po drugi put, napravili sjajnu seriju i rezultate. Znamo li kako je počelo uistinu moram istaknuti igrače, jer sve su to zaslužili napornim radom.
Kada si preuzeo trenersku poziciju bili ste među kandidatima za ispadanje. Što je bilo presudno u tako velikoj preobrazbi momčadi?
-Znate da je trener prvi na udaru kada krene loše. Treba reći da mom prethodniku Radeljiću nije bilo lako posložiti momčad, jer dosta je igrača došlo u posljednji čas i treba vremena za uigravanje. Prije nego sam preuzeo ekipu napravio sam dubinsku analizu i vidio da ima materijala za iskorak. Ovdje sam nekada i igrao, pa sam poznavao situaciju i ljude u klubu. Znao sam da se neće samo tako dozvoliti da ispadnemo iz lige i vjerovao sam da možemo napraviti dobar posao. Već sam imao iskustvo rada u sredinama gdje sam dolazio kada je situacija bila teška, pa iako se u javnosti već stvorila klima da smo najozbiljniji kandidati za ispadanje, znao sam da to baš nije tako. S druge strane, malo je tko očekivao da bismo mogli postići sve što smo, u međuvremenu, ostvarili. Nekako smo se svi u klubu ujedinili, stavili glave skupa, naša publika i sponzori ostali su čvrsto iza nas te sam jako sretan i zadovoljan što se situacija rasplela u tom pravcu.
Situacija se stubokom promijenila, pa su sigurno porasli apetiti i ambicije. Što bi te osobno zadovoljilo do kraja sezone?
-Iako je još 10 kola do kraja prvenstva, mi smo, praktički, svoj osnovni cilj već ispunili. Međutim, već kada smo tu normalno da sada želimo više. Takva je i klima u momčadi, dečki su spremni dati maksimum u toj borbi za četvrtu poziciju i mislim da imamo dobre šanse. Sigurno se imamo pravo nadati plasmanu u Europu, iako smo svjesni da neće biti lagano, jer i drugi imaju slične planove. Što se kupa tiče više nema favorita, nakon što su Dinamo i Hajduk nakon dosta godina ispali već prije polufinala, pa ćemo protiv Osijeka tražiti svoju šansu, posebno zato jer igramo kod kuće.
Igrat ćete značajnu ulogu i u raspletu situacije na vrhu, jer vam uskoro dolaze Rijeka i Hajduk?
–Biti će to u Koprivnici pravi tjedan nogometa. Prvo nam dolazi vodeća Rijeka, za nekoliko dana slijedi kup s Osijekom i onda stiže Hajduk. Vjerujem i siguran sam da će na sve tri utakmice naš stadion biti ispunjen do posljednjeg mjesta, a mi ćemo dati sve od sebe kako bi ostvarili pozitivne rezultate. Iako nam u goste dolaze momčadi koje slove za favorite navijači mogu očekivati zanimljive utakmice i nadam se da ćemo po njihovom završetku svi zajedno slaviti.
Ovo je prvenstvo vrlo neizvjesno i zanimljivo. Kako ocjenjuješ današnju kvalitetu SHNL-a?
-Baš smo neki dan pričali o tome. Primjerice, Dinamo je u Ligi prvaka osvojio nikad više bodova i bio do kraja u igri za prolazak dalje. Istovremeno se dosta muči u našem prvenstvu. S druge strane nitko od ostalih klubova nije ostvario nešto zapaženo u Europi. Tako da je teško odvagnuti i ocijeniti. Svi vele nikad slabija liga, a u njoj se muči prošlogodišnji prvak koji je u europskim utakmicama igrao odlično. Znači da ista ta ekipa koja ima problema na hrvatskim travnjacima raspolaže europskom kvalitetom. U svakom slučaju liga je vrlo izjednačena, kako u borbi za vrh, pozicije u Europi, tako i onaj za ostanak, a svi mi bi voljeli kada bi kvaliteta bila još viša.
Fantastičan posao koji radiš u Koprivnici nije ostao nezapažen. Tvoje se ime spominjalo u kontekstu Hajduka, a krajem godine stigla je i izdašna ponuda Al-Faisalyja iz Saudijske Arabije. Ipak, odlučio si ostati ovdje?
-Kada je meni bilo najteže Slaven Belupo mi je pružio priliku, želim im to vratiti i to je bio presudni faktor u mojoj odluci. Ovdje imam dobru ekipe i suradnike i bilo bi mi žao ostaviti ih preko noći, iako je ponuda iz Saudijske Arabije bila vrlo konkretna, s osiguranim predugovorom i avionskom kartom. Unatoč toga, mislim da sam dobro odlučio. Ovdje mi je lijepo, volio bih ostati barem još jednu sezonu, jer smatram da je kvaliteta trenera ako negdje uspije raditi duže. Na neki način ovdje mi se na najljepši način vraća trud koji sam dosada uložio, sretan sam i zadovoljan tu te se nadam da će nam i rezultati ostati na ovoj razini. Budem li nastavio ovako raditi sigurno će stići i nove ponude.
Ljudi koji te bolje poznaju kažu da si kao osoba lojalan i korektan, što mogu i osobno potvrditi, pa je vjerojatno i to imalo veliku ulogu u ovakvom stavu. Smatraš li da su u Varaždinu bili korektni prema tebi kada si se razbolio?
-Sve sredine u kojima sam radio pamtim samo po dobrim stvarima, takav sam čovjek. Varaždin mi je pružio veliku priliku, iako vjerujem da sam je svojim radom zaslužio i tamo postigao sve što se očekivalo od mene. Ušli smo u elitni rang, dobro odradili prvu sezonu i uspješno započeli drugu do moje bolesti. To su trenuci kojih ću se uvijek sjećati, a nadam se da u toj sredini i mene pamte po onome što sam dao. Uostalom, prema nekim podacima u jednoj fazi bio sam trener koji je najduže vodio momčad nakon Branka Ivankovića. Ja najbolje znam i svjestan sam svega što se događalo, ali o Varaždinu ili bilo kojoj sredini gdje sam bio ne želim, niti imam razloga reći bilo što loše.
Kao igrač bio si fajter, takav si i trener, koliko je ta osobina bila važna u borbi protiv teške bolesti?
-Mislim da je to bilo jako bitno. U životu sam se morao boriti za sve i nastojao sam u svemu tome biti maksimalno pošten. Kada razmišljam o svemu tome kao da mi se sve, na neki način, vratilo kada sam obolio. Od toga kako sam doznao za bolest do toga kako sam se liječio i rezultata terapije, sve je išlo dobrim putem. Sve me to nekako ojačalo, iako sam i ranije na život uvijek gledao pozitivno. Sada je sve dobro, iako sam svjestan da s tom bolesti čovjek nikada nije sto posto siguran i da se moram nastaviti boriti. Veselim se svakom idućem danu, veselim se životu i mogućnosti da opet mogu raditi, jer to mi je bilo najbitnije kada se sve to desilo. Bez obzira na sve probleme koje sam imao i prije bolesti na život ću nastaviti gledati pozitivno.
Bolest ne pogodi samo nas, nego i sve oko nas, posebno obitelj?
-Kada sam obolio vijest o tome izašla je u javnost nekako nespretno i na način kako to nisam htio. Bio je to dodatni udarac za moju obitelj, suprugu i dvije kćeri, ali i moje prijatelje. Nekako mi je više bilo žao obitelji i prijatelja koliko su se oni prepali, nego mene samog. Varaždin, Međimurje, a sada i Koprivnica postali su moj drugi dom, što se i tada potvrdilo s bezbroj poruka podrške i molitvi koje su mi upućene. Sva ta pozitivna energija prelila se i na mene, pa kada je sve dobro završilo, jedva sam čekao javiti svima da je sve u redu.
U sredinama koje si spomenuo tesao si trenerski zanat u raznim klubovima. Koliko je to pomoglo i bilo priprema za ono što danas radiš?
-Sve to mi je itekako pomoglo. Trenerski posao je u osnovi sličan, ali ipak je velika razlika raditi u profesionalnom ili amaterskim klubovima. Meni je nogomet oduvijek bio najvažniji dio života, od njega sam živio, nisam se nikada bojao posla, iako sam i kao igrač i kao trener znao doći do ruba. Nisam se, međutim, nikad predavao, znao sam raditi i po 2-3 posla kako bi prehranio obitelj. Bio sam uporan i s vremenom mi se to počelo vraćati, ali nije bilo lako. Ponosan sam što se nikada nikud nisam gurao, već sam kvalitetom svog rada i postignutim rezultatima zavrijedio vođenje prvoligaških momčadi. Koliko god je to zahtjevno, s druge je strane u nekim segmentima i lakše, jer radiš u organiziranim sredinama s još kvalitetnijim igračima. U našoj profesiji nikad ne možeš znati što je sljedeće, ali ne bojim se izazova i spreman sam raditi i tamo gdje su očekivanja najveća.
Sudbina trenera u, uvjetno rečeno, manjim prvoligaškim klubovima je takva da kontinuirano moraju stvarati igrače, posebno mlade, od čije prodaje žive. U Slaven Belupu to je, primjerice, sada situacija s Jagušićem. Kako je raditi u takvim uvjetima kada znaš da će igrači, koji bi dugo mogli biti nositelji igre, vrlo rano otići?
-Bilo bi idealno kada bi takvi igrači malo duže ostajali u sredini u kojoj su dostigli određenu razinu kako bi se još više razvili i, u tom smislu, možda malo prerano odlaze. To je, međutim, neizbježno i mi treneri moramo biti svjesni da je SHNL razvojna liga. Tako je bilo u Varaždinu iz kojeg su, u moje vrijeme, otišli Teklić i Brodić, sada u Slaven Belupu ili ranije kada sam vodio NK Međimurje. Uvijek sam bio sretan i ponosan i bilo mi je drago kada sam znao da će igrači otići u višu ligu ili veći klub. Trenerima to, naravno, nije lako, ali naš je posao razvijati druge igrače, jer ako razbijaš glavu s time što se desilo neće biti dobro ni tebi, ni klubu. Nisu to samo naši igrači, netko ih je i prije trenirao i koliko god znaš da time gubiš na kvaliteti moraš biti svjestan realnosti i činjenice da klubovi žive od njihove prodaje.
Već smo spomenuli da si fajter. U kojoj mjeri se kao trener moraš prilagođavati kadru kojim raspolažeš u odnosu na sustav i način igre kojim želiš igrati?
-Kao trener se svojom energijom moraš nametnuti momčadi s kojom raspolažeš. Naravno da moraš dobro procijeniti kakve igrače imaš i što možeš sa njima tako da ne tražiš ono što ne mogu, a opet da ne tražiš premalo. Ta tvoja energija, volja, želja, pa i svojevrsna ludost se mora prenijeti na ekipu da bi se postigao rezultat. Danas imam dovoljno iskustva da znam kako to postići, mislim da i moji rezultati govore o tome, ali uvijek se držim toga da sam prvenstveno tu kako bih pomogao igračima. Svi oni žele postati dobri nogometaši i to je put na kojem moramo zajedno učiti, raditi i razvijati se. Sve to potrebno je dobro izbalansirati kako bi imali uspjeha.
Nogomet se stalno razvija i napreduje. Koliko kao trener moraš raditi da bi pratio sve te promjene?
-Praktički svakodnevno. Pogledam li kako sam radio prije tri godine, neke mi se stvari učine smiješnima u odnosu na danas. Ne možeš prepisivati prošlogodišnje treninge ili preslikati one nekog poznatog trenera, već se svakodnevno moraš usavršavati i razvijati kako bi sve to prenio na svoju ekipu i imao uspjeha.
Imaš li trenerske uzore?
-Imao sam sreće učiti od vrhunskih trenera, još kad sam kao klinac počinjao u Sarajevu. Kada sam došao ovdje kao igrač sam radio s Brankom Ivankovićem, Lukom Bonačićem i drugim trenerima. Nastojao sam preuzeti ono najbolje od svakoga od njih i to me vodilo kroz karijeru. Od međimurskih trenera pamtim Željka Orehovca, radio sam s Dragom Naranđom, Miljenkom Dovečerom, Franjom Požgajem i od svih sam ponešto naučio čitavo vrijeme nastojeći razvijati nešto svoje. Kao što sam malo prije rekao, kontinuirano učim i danas kako bih to mogao prenijeti svojim igračima, a drago mi je vidjeti kad netko preuzme nešto moje ili me pita za savjet i pomoć.
Danas si hit trener SHNL-a, ali u nogometu je put od pukovnika do pokojnika vrlo kratak. Kakve su ti daljnje želje, planovi i ambicije?
–Ponekad me malo ljuti taj odnos prema trenerima, jer i kad pobjeđujem i kad gubim ja sam isti čovjek. Isti kakav sam bio kao trener Međimurja i sad kad se o meni nešto više govori kao treneru Slaven Belupa. Svoje ekipe uvijek vodim s jednakom strašću i to se nikada neće promijeniti. Nisam poletio zbog trenutnih uspjeha i toga što radim u prvoj ligi, niti mislim da sam zbog toga nešto ljepši, pametniji ili bolji. S druge strane nikada nisam sumnjao u sebe i svoj rad, uvijek sam vjerovao da mogu voditi klubove ove razine, pa i one najveće u Hrvatskoj ili neki inozemni klub. Ne bojim se toga, jer mislim da imam dovoljno znanja i iskustva, ali u svemu tome uvijek ću biti isti čovjek. Jer najvažnije od svega je kakvi smo ljudi, a na profesionalnom planu svatko se treba izboriti za sebe i mislim da mi rezultati daju za pravo vjerovati da mogu raditi bilo gdje.
