Nikad nisam bio normalno dijete i radio ono što se od mene očekivalo. To se dalo naslutiti kad su majku iz našeg Merhatovca vozili u Čakovec u rodilište 1958. godine, a ja sam na svijet došao već u Zebanca.
Tako mi piše i u rodnom listu, kroz smijeh nam pripovijeda Josip Bogdan (64), dok sjedimo u dubokom hladu njegove kuće u malom Merhatovcu, u Općini Selnica u Međimurju.
I kad se trebalo odlučiti u koju će školu poslije osnovne, nije poslušao majčin savjet da bude svećenik.
– Ovdje, na ovim pitomim brežuljcima iza kuće čuvao sam krave i uvijek gledao u nebo, prateći bijelo-žućkaste tragove koje su ostavljali mlazni avioni. To me fasciniralo. Želio sam i ja letjeti, čitao o tome. Kao i svaka majka u ono vrijeme i moja Justina je željela da budem gospodin, ali me otac Franjo podržao, jer je vidio da neću odustati. Otac je bio rudar i nikad neću zaboraviti njegove riječi: “Deca, vučite se, ja bum delav makar mi se roke strgajo”. Na žalost, nije dočekao da me vidi kako letim u MiG-u, prije je umro – kaže Joža i dodaje:
– No, pred kraj osnovne škole vodio me u Čakovec na Vojni odsjek, pa onda u Bjelovar. Tu sam zadovoljio pa sam pozvan u Zemun, gdje sam 5 dana prolazio testiranja pred posebnom komisijom. Tamo sam dobio potvrdu da mogu u zrakoplovstvo, odnosno u Zrakoplovnu gimnaziju u Mostaru. Bila je to JNA, ali nismo nosili uniforme, sve je bilo civilno. Ta mostarska gimnazija bila je jedna od najopremljenijih škola te vrste u ondašnjoj Jugoslaviji – prisjeća se Joža.
Četiri godine u Mostaru, prvi let na jedrilici u Bitoli, prvi let na avionu Zlin u Zadru… Prošao je selekciju i krenuo u Vojnu vazduhoplovnu akademiju u Zadru, teoretska obuka prve godine, a u drugoj prvi samostalni let na školskom avionu Galeb pod mentorstvom Željka Jelenića, čovjeka koji ga je puno toga naučio. Zatim slijedi Pula, viši stupanj letačke obuke, gdje 1981. godine i završava akademiju. Letio je na Galebu, Jastrebu, Orlu.. sve redom mlazni avioni.
Slijedile su godine stalnog uvježbavanja, letenja u svim vremenskim uvjetima, u izvanrednim situacijama, borbena gađanja… Bio je stacioniran na aerodromu Cerklje kod Krškog u Sloveniji, a stanovao u Brežicama.
– Za vrijeme školovanja susretao sam mnoge Hrvate, posebno Međimurce, u zrakoplovnim bazama. Imali smo visoko tehničko znanje, ali nismo bili nacionalno isključivi, ni politički zadojeni, što je odgovaralo vojnom vrhu. Ipak nije bilo tako. Čim je počeo rat u Sloveniji u lipnju 1991. godine ja sam napusto JNA i u Trbovlju se zaposlio kao vozač kamiona. No, vuklo me u Hrvatsku, gdje se počeo okupljati letački kadar, pa sam se 18. rujna 1991. godine javio u Hrvatsku vojsku. Piloti moraju stalno letjeti, biti spremni za sve situacije, pogotovo u to ratno vrijeme, a kako nismo imali borbene avione, trenirali smo na sportskim i poljoprivrednim. Kad su došli MiG-ovi preobuka je trajala vrlo kratko, jer su Orao i MiG slični. Tu smo u Zagrebu i Puli sreli tri Međimurca, prijatelja, Dean Ciglarić iz Čakovca, Marijan Lesjak iz Pribislavca i ja. Osim toga, puno je Međimuraca bilo u transportnoj avijaciji, protupožarnoj eskadrili, te borbenim i transportnim helikopterskim jedinicama. U ratu smo sve borbene zadaće izvršavali prema zapovjedi. U Hrvatskoj vojsci ostao sam do početka 2003. godine, kada sam umirovljen – kaže Joža Bogdan.
Danas živi na relaciji Merhatovca i Krškog, gdje mu supruga Draženka, rodom iz Štrukovca, radi, kao i sin Dominik i kćerka Helena te unuk Žan. Aktivan je vijećnik u Općinskom vijeću Selnice, omiljen među mještanima, redovno ide na mise u crkvu… Sam uređuje okoliš kuće, već ima pripremljena drava za sljedeću zimu, a prijatelji ga često posjećuju, jer peče najbolji kruh u tom kraju.
– Da se ponovo rodim, opet bih se bavio poslom koji sam volio iznad svega. Bilo je i teških trenutaka, ali oni lijepi se pamte. Čitav radni vijek moraš biti zdrav, čuvati zdravlje, zdravo živjeti, jer su letački propisi jako strogi. Ništa se ne prepušta slučaju. Let na ovim supersoničnim avionima iziskuje velike napore organizma, a piloti takvih letjelica su sam vrh, kategorija A. Među one lijepe trenutke spadaju i oni kad sam za trenažne letove odabirao rute nad Međimurjem i mojim Merhatovcem. Majci sam desetak minuta ranije javio da dolazim. Stajala je na onom brežuljku gdje sam nekad čuvao krave i gledao na nebu tragove putničkih aviona. Sad je ona gledala mene i bila ponosna. To je jako opasan posao, znala bi reći, bojala se za mene da se što ne dogodi. A ja sam uvijek odgovorio: “Vidiš, sad sam bliže Bogu, nego da sam na zemlji gospodin!”. I moj kumić Mihael Mađarić molio me da jednom nadletim njegovu školu u Selnici. I jesam, a on se hvalio svojim kumom – kroz smijeh pripovijeda Joža Bogdan i nudi nam svoju odličnu šmarnicu koju je sam uzgojio.
