U redakciju nam se, ponukana jučerašnjim tekstom, javila Marina Balog iz Preloga sa svojom pričom. Majka je autističnog dječaka za kojeg su adekvatnu medicinsku skrb morali potražiti izvan granica Hrvatske. Svoje teško iskustvo opisala je u tekstu kojeg prenosimo u cijelosti:
Bili smo prisiljeni tražiti instituciju za našeg sina Erika van Hrvatske. Pronašli smo ju u Sloveniji u Dornavi. Vjerovali smo da je to najbolje za njega, pa i za cijelu obitelj. Ispočetka nam je izgledalo da jako puno rade sa njim, no kako je on s godinama postajao veći i teži, tako je bilo i u instituciji više problema. U 3 godine mi smo prošli pakao.
Prije 3 godine bio je 4 puta hospitaliziran u psihijatrijskoj bolnici u Ljubljani. U međuvremenu je pokrenut sudski postupak, da ga iz psihijatrijske bolnice premjeste u instituciju za odrasle. Kako mi to nismo dozvolili, jer je naš sin bio maloljetan, i kršila bi se njegova prava, tako smo odlučili preseliti iz Preloga u Austriju, u Bad Voslau. Drugog dana je bio smješten u bolnicu na 9 dana, nakon toga otpušten kući. Ispostavilo se da u Sloveniji nije primao dobru terapiju. Radi agresije, i druge djece, nismo mogli doma brinuti o njemu, iako bih ja to najviše željela. Više puta smo zvali hitnu, otpuštali su ga kući nakon otprilike 2 sata, u istom stanju. Jednom su ga predozirali, pa je u kolima hitne počeo klonuti, tako da smo sa hitnom natrag jurili u bolnicu gdje je ostao na promatranju. Tu noć su me u ponoć zvali da dođemo po njega.
Prva dva mjeseca ovdje je bilo neopisivo teško, ni spavanja nije bilo, puno nemira, velikih agresija… Najmlađeg sina, koji je tada imao 4 godine, odlučili smo ostaviti kod bake u Hrvatskoj. Nakon toga Erik se dosta umirio. Puno sam s njim radila, ali je svejedno uz manju djecu jako teško o njemu brinuti, gotovo nemoguće. Razumije puno, ali ne zna pričati. S njim je potrebno jako puno raditi, čuvati ga da se ne ozlijedi, ili nekog drugog. Prošle godine u siječnju bio je zaprimljen u Centar za njegu i podršku (Pbz) Mauer u Amstettenu. Kako sam ja uvijek sumnjičava kad se radi o njemu, jer se naravno bojim za njega, tada je to bilo opravdano, predozirali su ga opet lijekovima. Stalno sam bila u kontaktu sa doktorom i gospođom koja je bila zadužena za njega. Uvjeravali su me da tako moraju, da kad se smiri, da će se polako micati sa lijekova. Došlo je do toga da je prestao jesti, jedva stajao na nogama, klonuo. Nakon toga je dobio koronu. Nismo mogli do njega, nismo znali koliko je bio u životnoj opasnosti otpočetka kada je bio zaprimljen u istu bolnicu.
Nakon par dana otpustili su ga natrag u Centar, iako je on teško disao i nije uopće jeo. Ponovno su morali zvali hitnu kad je već cijeli poplavio. Slijedeći dan bio je premješten u Tulln gdje su ga morali intubirati. Kod prvog buđenja dobio je jake epileptičke napadaje, pa su ga ponovo intubirali.
Hvala Bogu nakon drugog buđenja bio je uredu, iako je kasnije ponovno dobio napadaje. Oporavljao se dobro. Nisu se usudili napraviti magnetsku jer bez narkoze ne bi mogli, a doktorica se nije usudila ugrožavati njegov život. Više puta su prema nama bili bezobrazni, jer sam u više institucija slala mail u vezi toga šta se dešavalo. Optužila sam Centar za njegu i podršku (Pbz) Mauer. U međuvremenu je održano suđenje, kasnije sam saznala da su jako loše pričali o meni i mužu, oduzeli su nam skrbništvo. Bez našeg znanja su ga otpustili i premjestili u Grunbach. Srećom što sam imala Erikovu psihoterapeuticu Maru i neke prijatelje uz sebe jer neznam gdje bih bila sada da nisam.
Kad je bio miran u Grunbachu na početku je bilo ok, čim je on postao nemiran, počeli su opet problemi. Tek kasnije smo saznali da je ponovo bio u bolnici 2 dana. Nisu nas obavjestili. Rekli su nam da ta institucija nije za njega, da se ga vraća ponovo u Mauer. Ne mogu opisati koliko sam se bojala. Nisu nam dali da ga ja i muž odvezemo tamo, no, otišli smo isti dan. Čovjek koji je sada zadužen za njega je dobar čovjek, obavještava nas o svemu. Rekao je da zna što je Erik sve prošao i da se neće ponoviti. Erik je sada u drugoj zgradi, gdje je za 5 štićenika zaduženo njih 3 po danu. Sve je pod kamerama pa sam i što se toga tiče mirnija. Kod mene je strah uvijek prisutan, ali se tješim kad ga vidim da dobro izgleda i nadam se, da se nikad ne ponovi ono što je prošao.
U nadi da će jednog dana biti bolje u našoj domovini, pišem što smo mi prolazili, a vjerujem da prolaze i mnogi drugi. Za našu dječicu u Hrvatskoj postoji premalo institucija, liste čekanja su prevelike i mnogi ne mogu doći na red, ili dođu kad je već prekasno. Da postoji u Hrvatskoj blizu našeg doma institucija koja bi zaprimila Erika i gdje bi imao svu potrebnu skrb, mi ne bi tražili pomoć vani.
