Malo je onih koji se u ovo vrijeme razmišljaju kako je divljim životinjama u šumama i u poljima u ovo zimsko vrijeme, koje je više nalik na topli travanj, nego na ledeni prosinac kakve najviše pamtimo.
Uočavamo, a i naši čitatelji primjećuju, kako se puno divljači približava i obitava u blizini naselja, a ponegdje i u samom naselju, što nam laicima govori kako se ona sve teže snalazi u ovako promjenjivim vremenskim uvjetima.
Stoga i zato razgovaramo s Igorom Novakom, lovočuvarem i lovcem koji nadzire lovišta, prati rast ili pad pojedinih vrsta divljih životinja i bavi se pitanjem lovnog gospodarstva, a sve s ciljem da javnost upoznamo s ‘životinjskim carstvom’ koje na žalost kao i mnoge druge povijesne vrijednosti biva ugroženo.
Kako se životinje snalaze u ovim, priznati će te dosta čudnim, zapravo vrlo promjenljivim uvjetima u šumama, poljima i raslinju?
Istina, vremenski uvjeti se mijenjaju i nisu kao što su bili nekada, pred desetak i više godina, ali što je ostalo isto…? Uvjeti kakvi jesu nisu ekstremni i divlje životinje nisu ugrožene, jer one imaju ili nalaze dovoljno hrane za preživjeti, lako pronalaze skloništa za počinak i parenje. Zapravo njihov instinkt i organizam im jamče veliku sigurnost u opstanak i razvoj.
To će reći, kako divljači ne prijeti neprijatelji ili ugroze, premda se ona ipak ponaša dosta čudno, barem kada govorimo o srnama i lisicama?
Ugroze postoje, ali ne u vremenskim neprilikama nego u čovjeku, psima lutalicama odnosno psima bez ljudskog nadzora te bolestima. Psi kada se ‘udruže’ pretvaraju se u čopor i bandu koja proganja divlje životinje, a one u trku izlijeću pred vozila na prometnicama u ograde žičane ili metalne, sigurno i u žilet žicu na granici koju su postavili Slovenci, gdje se ona ranjavaju, a mnoge ugibaju u teškim mukama. Čovjek je moguće i najveća ugroza, ponekad i (krivo)lovci koji na razne načine love divljač ili ih truje u poljima, nastambama ili uništava mladunčad i gnijezda. Ima i raznih bolesti na koži, kopitima, kandžama i drugim dijelovima tijela njihovih koje u najvećem broju dovodi do ugibanja.
Mogu li onda ljudi hranjenjem divljači pomoći joj u preživljavanju, pak i u rastu, dobivanju težine i slično?
Ne, nikako nije dobro hraniti divlje životinje niti u šumama, niti poljima niti kada se one približe domaćinstvima, jer time životinje gube instinkt i promjenu u probavnom sustavu. Lovci dobro znaju ili bi trebali znati kako se postupa kada primijete manjak hrane u prirodi te obavljaju kontroliranu prehranu. Stanje bioraznolikosti je zadovoljavajuće, no sve veći, što više veliki problem u snalaženju i obitavanju divljači predstavlja silna urbanizacija, čime se divljači smanjuje prostor u staništima, a lovcima u lovištima.
Kako lovci, zapravo lovačka društva danas gospodare lovištima u vrijeme kada se mnogo toga uništava ili zaboravlja?
Lovno gospodarske osnove se zanemaruju, ne renoviraju se u svakom pogledu i na terenu i u administrativnim poslovima. Pitanje je koliko i je li koje naše lovačko društvo konzumira lovni turizam, poglavito inozemni. U administrativnim poslovima dokumenti slično samo se prepisuje i tako pogoduje mecenama i sličnima.
U Lovačkom društvu Zec u Murskom Središću čiji ste i Vi član bili, događaju se nekakve čudne stvari, točnije ne čuju se u blizini grada pucnjevi niti se viđaju lovci. Lovišta se čine zapuštenima?
Garnitura koja se postavila na čelo društva od samog početka nije poštovala zakone, propise i dobru praksu što ih je dovelo do brisanja iz Sudskog registra i Lovačko društvo Zec Mursko Središće u naravi ne postoji. Na žalost ti isti ljudi u ‘drugom ruhu’ i dalje nastavljaju s nezakonitostima i prikazivanjima lažnih podataka i samo ogorčavaju situaciju središćanskim lovcima, onim časnima, lovnom gospodarstvu. Lovačkom savezu i Međimurskoj županiji. Društvo je od njihove strane počinjena velika šteta, ono društvu duguju novce i što je tužno na nedavnom otvaranju ponuda na zakup lovišta, ta garnitura je dala lažne podatke i tako slično. Nije dobro, a LD Zec donedavno je bilo uzorno.
Može li se u takvim okolnostima stvoriti ili uloviti ‘Zlatni srnjak’ i tko će štititi divljač u lovištu njihovom?
Uvijek je u ovakvim okolnostima važna savjesnost lovaca, a ona je ovdje izostala. A glede ‘Zlatnog srnjaka’ on nije plod slučajnosti ili sreće, nego što sam upravo rekao plod je savjesnosti lovaca. Lovac je cjeloživotno učenje! A glede zaštite divljači, ona je u sve većoj opasnosti, jer ima osim čovjeka novih predatora, a to su čagljevi, koji za sada divljač ne ubijaju, ali ih strašno uznemiravaju.
