Ksenija Bartolić Ban: ‘Bila sam vanbračno dijete. Želim pružiti drugima ljubav za koju sam bila zakinuta’

Autor: Foto/Video:
- Advertisement -

Ksenija Bartolić Ban iz Donjeg Mihaljevca primjer je uspješne i hrabre žene koja se u prosincu nada otvoriti objekt kakvih kronično nedostaje na području Međimurske županije, posebno Donjeg Međimurja – „Dom za starije i nemoćne osobe Ksenija“. Saznajte njezinu priču i više o novom domu, u kojem će ona pokloniti ljubav i brigu starim i nemoćnim ljudima u njihovoj posljednjoj životnoj etapi.


Ksenija Bartolić Ban ovih dana završava uređenje unutrašnjih i vanjskih prostorija velike kuće na rubnom dijelu Donjeg Mihaljevca, koju je kupila i uredila sa svrhom da ju pretvori u dom za starije i nemoćne osobe. Važan je to korak za Donje Međimurje, jer na potezu Prelog – Otok – Hodošan – Hemuševec – Draškovec – Donji Mihaljevec – Sveta Marija – Donja Dubrava – Donji Vidovec – Kotoriba nema niti jednog staračkog doma ili doma za starije i nemoćne, osim domova za psihički bolesne osobe u Orhovici i Kotoribi. Postoji jedan dom za starije i nemoćne osobe u Štefancu, a domovi u Čakovcu su krcati. Zbog toga, kaže Ksenija, mnogi stari ljudi iz Donjeg Međimurja moraju ići u Podravinu, gdje ima puno više domova.

– Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2011. godine, na području naselja Svete Marije i Donjeg Mihaljevca bilo je 414 osoba starijih od 65 godina, koji sada imaju 75 godina, a trenutno je u Općini Sveta Marija čak 80 ljudi koji su smješteni po domovima izvan ove općine.

Prednost ovog doma, kapaciteta 10 osoba (7 pokretnih i teže pokretnih (koji hodaju uz pomoć štaka ili hodalice) i 3 nepokretne) je u tome što je smješten na rubnoj lokaciji naselja, s dvije strane kuće ima vrt, u kojem je planirano i polje lavande, te trenutno u jednoj sobi izlaz na terasu.

Sobe u domu zadovoljavaju mnogo više od standarda hrvatske norme, za što je vjerojatno zaslužno i školovanje i utjecaj boravka u Sloveniji vlasnice Ksenije Bartolić Ban (45), koja nam otkriva svoju zanimljivu životnu priču.

Rodom je iz Donjeg Mihaljevca, ali školovanje je završila u Mariboru i po zanimanju je prvostupnica sestrinstva. Prije dvije godine u Zagrebu je završila i posdiplomski studij palijativne medicine, a u struci radi već 18.5 godina. Karijeru je započela kao patronažna sestra zadužena za područje Kotoribe, Donje Dubrave, Donjeg Vidovca te djelomično Svete Marije i Donjeg Mihaljevca, gdje je provela 7 godina. Idućih 9 godina radila je kao medicinska sestra u Domu za psihički bolesne odrasle osobe u Orehovici, a nakon toga godinu dana djelovala je u UNICEF-u u sklopu projekta „Health for Roma“ u kojem je obilazila romska naselja u Međimurju i pružala pomoć najpotrebitijima, od mjerenja tlaka do davanja savjeta o uzimanju terapije.

Osjećala se zakinuta za očinsku ljubav
– O otvaranju doma za starije i nemoćne počela sam zapravo razmišljati već u djetinjstvu. Bila sam vanbračno dijete, a moj otac, koji je umro prije 4 godine, Josip Igrec, nikad nije uopće htio stupiti sa mnom u kontakt, pa mi je nedostajala očinska ljubav, a kao maloj mi je nedostajala i mama. Oduvijek sam znala kako je to osjećati se odbačeno i željela sam pomoći drugima – priča nam Ksenija Bartolić Ban.

– Uvijek sam se pitala kako bi bilo sjesti u očevu krivo, nazvati nekoga tata… Bila sam uskraćena za očinsku ljubav, a dosta mi je nedostajala i majka. Ona je, naime, zbog financijskih razloga otišla raditi u Sloveniju dok mi je bilo samo 9 mjeseci i do svoje 6. godine živjela sam s djedom i bakom, a mama je dolazila vikendima. Nakon toga otišla sam kod mame u Maribor, gdje sam se i školovala – otkriva Ksenija.

– Nakon postdiplomskog studija palijative trebala sam napisati esej za završni rad. Naslov mog eseja bio je „Patnja iz prošlosti“, gdje sam opisala sva svoja pitanja na koja nikad neću dobiti odgovor, vezano uz smrt mog oca prije 4 godine. Rođena sam 1976. godine i tada je to bilo vrijeme u kojem sam se kroz djetinjstvo uvijek morala dokazivati jer sam bila vanbračno dijete, uvijek sam bila nekako odbačena i sa strane, barem sam se ja tako osjećala. Taj esej opisuje moje bolno iskustvo odrastanja, a izabran je između tisuće eseja i objavljen u knjizi „Služiti čovjeku – putokaz humanosti u medicini“.

Ksenija na promociji knjige ‘Služiti čovjeku’

Zna kako se osjećaju stari, usamljeni ljudi
– Volim pomagati ljudima, znam kako se osjećaju stari, usamljeni ljudi. Sve ono što nisam imala tijekom odrastanja sada želim pružiti ljudima koji su na kraju svog života. Mladi danas jednostavno nemaju vremena za te stare ljude i to je danas najveći problem – kaže Ksenija i dodaje:

– Starim ljudima puno znače male sitnice, kao što su topla riječ, zagrljaj, razgovor, da netko s njima proslavi blagdane… U kontaktu sam i s našim orguljašem Dominikom Kanižajem, donijet ću od doma klavijature te sam s njim dogovorila da za Božić, Uskrs, rođendanske proslave, dođe i odsvira im kako bi se oni dobro osjećali, kao i doma, ili čak i bolje. Jer ovdje, dok vam obitelj doveze svog najdražeg, morate se skrbiti za njega. Moja struka nije moje zanimanje, već je ona moj način života. Živim za dan kad ću se ujutro probuditi, spustiti se dolje i biti na svom poslu, gdje ću provoditi cijeli dan sa starijima. Kad oni odu spavati, a obično idu ranije na spavanje, nakon 20 sati, vratim se gore, složim im terapiju, obavim papirologiju i to je to – kaže nam Ksenija.

Riječ je o obiteljskom poslu
– Ovo je posao koji zahtijeva 24 sata na dan, ali dok ga volite, nište vam nije teško – naglašava Ksenija, koja će u vođenju doma imati veliku pomoć svojih kćeri i zeta. Njezina starija kći Nikolina (21) je završila Srednju medicinsku školu i sada također studira sestrinstvo, u Zagrebu, a Barbaru (19) je završila za tehničara cestovnog prometa, ali se upisala na tečaj za njegovateljicu i zaposlit će ju u Domu kao njegovateljicu na 4 sata. Njezin zet, Nikolinin muž, također je medicinski tehničar koji trenutno studira sestrinstvo, pa će joj i oni uskakati dok je nema.

Ksenijina kći Nikolina, buduća zaposlenica Doma

– Jako mi je važno imati pouzdane osobe koje mogu ostaviti štićenicima u slučaju da moram negdje nužno otići – ističe Ksenija.

– Što se hrane tiče, ja ću pripremati doručak i večeru, a ručak će nam svakodnevno dostavljati restoran Mlin iz Donjeg Vidovca.

U poslu joj doduše neće pomagati suprug, od kojeg se rastavila prije 6 godina.

– Da sam ostala u braku, ne bi mi uspjelo ovo otvaranje doma za starije i nemoćne – tvrdi Ksenija.

Ksenijine kćeri Barbara i Nikolina

Prizemlje je najvažnija stvar za štićenike
– U našem sustavu se uvijek nađete pred zidom i teško vam je implementirati svoje ideje u sustav, pogotovo ako vam nadređeni nisu iz struke, jer oni to teško shvaćaju. Tako da već dulje vrijeme razmišljam o svom poslu i tako sam ga konačno i pokrenula – opisuje Ksenija.

Dodaje kako je tražila kuću u kojoj će svi štićenici biti u prizemlju i kad je prvi put vidjela ovu kuću, odmah se zaljubila u nju jer ima prostrani hodnik, velike sobe, izlaz na terasu…

– Sve je to izrazito važno jer znam kako je kad stariji ljudi borave na katu, jer sam probala nekoga tko ima 100 kilograma vuči kolicima na kat. Tako da mislim da kad jednom dođe na kat, taj više ne ide van.

Je li teško otvoriti dom za starije i nemoćne, odakle financije?
– Kupnju i renoviranje kuće napravila sam iz privatnog kapitala. Predala sam poslovni plan za početak za samostalnu djelatnost za sufinanciranje države, u iznosu od 75.000 kuna, pa ću kroz 15-ak dana vidjeti hoće li mi država odobriti sufinanciranje, no u svakom slučaju ne bih se mogla upuštati u ovo bez svog kapitala – objašnjava Ksenija i dodaje:

– U svemu mi je mnogo pomogla mama, koja već 44 godine radi u Sloveniji kao građevinski tehničar i bavi se renovacijom i opremanjem staračkih domova. Njezina ekipa mi je sve napravila po normativima.

Prostor prema europskim, a ne hrvatskim standardima
– U Hrvatskoj je prošle godine izašao novi Zakon o socijalnoj skrbi, koji određuje za jednog korisnika doma 4 kvadrata, što je jako malo. To je jedan krevet i jedan ormarić i to je to. Između dva kreveta pokretnih osoba treba po hrvatskom zakonu biti 65 cm, a kod kreveta nepokretnih 120 cm, što je jako malo. U mom domu je za jednog korisnika 7.5 – 8 kvadrata, što je ovdje zapravo nadstandard. Iako, u Sloveniji se ide još gore, svaka soba mora imati i vlastiti sanitarni čvor i po osobi treba biti 17 kvadrata. Dakle, u Sloveniji je dosad normativ po osobi bio 8 kvadrata, sad je 17, a Hrvatska je na 4 kvadrata! – ističe Ksenija.

Kad će se dom otvoriti
– Poslovni plan sam predala, u tijeku je odobrenje minimalnih tehničkih uvjeta i zatim krećem prema Međimurskoj županiji, odnosno čekam odobrenje za rad, pa se nadam da će dom početi s radom u prosincu. Već imam nekoliko zainteresiranih, dobila sam i jedno pismo namjere.

U idućih pet godina, a možda i prije, Ksenija Bartolić Ban planira u sklopu doma otvoriti i dva apartmana sa spavaonicom, dnevnim boravkom, sanitarnim čvorovima, terasom i eventualno malom kuhinjicom, svaki za dvije osobe, namijenjena uglavnom starijim bračnim parovima.

– Svi mi kažu, svaka ti čast. Da je bilo lako, nije bilo, ali sretna sam i jedva čekam da dom počne s radom – kaže Ksenija, a mi joj želim puno sreće!

- Oglas -

Podijeli:

Najnovije

Pročitajte još