Redovna sjednica Skupštine Međimurskog nogometnog saveza održana prije nekoliko dana bila je, u odnosu na prošlogodišnju “čeharu”, čisti med i mlijeko. Bez povišenih tonova i polemika, bez ijednog istupa skupštinara osim onih predviđenih dnevnim redom, pa i s maksimalnim uvažavanjem u obraćanju prošlogodišnjih ljutih suparnika, sadašnjeg i bivšeg predsjednika Kristijana Antolovića i Mate Kljajića.
Kao da su svi problemi međimurskog nogometa, o čemu se tako žestoko debatiralo prije godinu dana, u tom razdoblju netragom nestali ili su se zastupnici klubova umorili od prošlogodišnjih svađa i prijepora, pa o poteškoćama koje ih stvarno muče radije govore u četiri oka, ali ne i javno.
U takvoj idiličnoj atmosferi, s jednoglasnom podrškom skupštinara, redala su se uobičajena izvješća i poruke, pa mi je za uho zapela tek jedna rečenica predsjednika Antolovića koja je bila izvan okvira sveopćeg suglasja.
– Molim da se već sada razmišlja o tome da prvaci liga napreduju u viši rang, poručio je Antolović što je više diplomatski mogao, ostavljajući prostora za nagađanja kome je ta rečenica upućena.
Posve je sigurno, naime, da Antolović nije mislio na predsjednika NK Međimurje Augustina Jesenovića. Ambiciozno najavljena borba za vrh našeg jedinog drugoligaša već nakon nekoliko kola se pretvorila u noćnu moru, pa se i sam Jesenović na druženju poslije sjednice trpko šalio da je za to potrebno samo okrenuti aktualnu tablicu.
Gusti, kako ga uglavnom svi oslovljavaju, je brzo naučio da svi oni koji su ga tapšali po ramenima i uvjeravali da će pomoći ako se makne ovaj ili onaj, a on prihvati predsjedničko mjesto to baš i nisu tako mislili, pa bi na kraju upravo njega mnogi htjeli proglasiti dežurnim krivcem za sve. Sada bi mu, vjerojatno, itekako dobro došla pomoć Marijana Uršanića koji je ispraćen šutke iako su mu, s obzirom na uloženo, u klubu trebali podići spomenik ili ga barem proglasiti doživotnim počasnim predsjednikom.
Ovako je Jesenović od sviju ostavljen praktički sam na vjetrometini, s momčadi koja izgleda poput nedovršenih radova i treba mu pravo čudo za opstanak ne samo u ligi, nego i da izbjegne gašenje kluba.
Vratimo li se Antolovićevoj rečenici sigurni smo da nije upućena ni budućim prvacima županijskih liga. U situaciji kada se sljedeće sezone lige “režu” na 14 članova, jasno je da će svi prvaci bez puno dilema izabrati napredovanje u ligu više.
Prilično je realno očekivati da će to učiniti i prvak među premijer ligašima. Uređenje infrastrukture u Kotoribi, ulaganja u momčad u Belici, tradicija Nedelišća ne ostavljaju puno prostora za dvojbu hoće li najbolji među njima ili netko drugi tko uđe u utrku za prvaka zaigrati sljedeće sezone u Trećoj ligi sjever kako god bude izgledala. Ovog puta teško da će tome biti zapreka čak i činjenica da su premijer ligaške utakmice nemjerljivo posjećenije od onih u rangu više, što u životu svakog kluba nije argument koji se samo tako lako može odbaciti.
Ostaju nam tako samo naši klubovi u Trećoj ligi sjever, a posve je jasno da među njima ozbiljnu šansu za prvo mjesto ima jedino Polet iz Svetog Martina na Muri predvođen svojim ambicioznim predsjednikom Miroslavom Novinščakom.
Iako će, zasigurno, rijetki prihvatiti tezu da je Antolović u svojem obraćanju možda mislio na Novinščaka, s obzirom da je imao njegovu čvrstu podršku u prošlogodišnjem preuzimanju sadašnje dužnosti, u kuloarima se već i ranije moglo čuti da prvom čovjeku saveza nije najbolje sjelo odustajanje Poleta od plasmana u viši rang nakon što su prošle sezone bili prvi ispred sadašnjih drugoligaša Bjelovara, Međimurja i Mladosti iz Ždralova.
Formalni su razlog bili infrastrukturni uvjeti, ali možete biti sigurni da će prvi čovjek Poleta svetomartinski stadion, koji je već sada uređen na zavidnom nivou, novcem iz europskih fondova i drugih izvora pretvoriti u pravu bombonijeru čim on i suradnici ocijene da je sazrio pravi trenutak za to. Zbog toga će prije biti da je Novinščak dobro procijenio kako troškove drugoligaškog natjecanja neće moći sam pratiti, jer bi gotovo u potpunosti pali na njegova leđa, što se, uostalom, sada dešava čakovečkom drugoligašu i njegovom predsjedniku.
Uz minimalna sredstva iz proračuna lokalne samouprave i tek nešto veća za nositelja kvalitete, u Svetom Martinu na Muri sigurno neće grlom u jagode bez ozbiljnog strateškog partnera koji bi, uz predsjednika, klubu jamčio dugoročnu stabilnost u višem rangu. Kao biznismen novije generacije, sa širokim kutom gledanja na nogomet kao posao, Novinščak će zasigurno težiti rješenju na duge staze, jer ga ne zanimaju eksperimenti na sezonu ili dvije.
Jedina je opasnost da će se, ne uspije li pronaći adekvatnog partnera(e), s vremenom zapitati je li mu sve to uopće potrebno kao što se danas pita Jesenović ili ranije mnogi drugi međimurski poduzetnici koji su se uključili u rad pojedinih klubova, pa su iz njih razočarano izlazili, a ponekad maltene bili i istjerani.
Uzme li se u obzir sve nabrojeno jasno je da Antolović ima razloga za brigu i da nije slučajno otvorio ovu temu koliko god se ona proteže i u razdoblje znatno prije njega. Predsjednik saveza koji je po broju klubova i registriranih igrača među najnogometnijima u zemlji jednostavno ne može biti zadovoljan ne bude li imao predstavnika u barem jednom od tri najviša nogometna ranga.
Činjenica da će se natjecanja na nacionalnoj razini iz godine u godinu sve više profesionalizirati nameće potrebu da se čim prije što šire raspravi može li, treba li i želi li međimurski nogomet to pratiti. Savez se, naravno, ne može uplitati u vođenje klupskih politika, ali bi upravo njegov predsjednik morao predvoditi proces u kojem će se obaviti razgovori sa svim relevantnim „igračima“ međimurskog nogometa od Kotoribe preko Domašinca i Svetog Martina na Muri do Štrigove i od Preloga preko Čakovca i Nedelišća do Murskog Središća.
Jedino ako se svi zajedno uključe i stanu iza takvog projekta, bez obzira kako se zove i gdje je sjedište kluba koji će biti njegov nositelj, međimurski nogomet može dobiti konkurentnog predstavnika u rangu natjecanja gdje svojom kvalitetom to zaslužuje.
Zbog toga ćemo rečenicu iz naslova shvatiti ne samo kao apel predsjednika Antolovića, nego kao najavu njegovih budućih poteza s ciljem da se ambicije igranja u što višem rangu stave u razmjer s objektivnim mogućnostima međimurskog nogometa, gospodarstva i lokalne samouprave.