Slučajni susret na tržnici Murskog Središća. Jedan do drugoga, 74- godišnji Zvonimir Rihtarec i uz njega 55-godišnji Boris Radiković. Sugrađani koji će pri svakom susretu pričati samo o nogometu. Sasvim razumljivo, jer su obojica nogometni treneri, Zvonimir doduše umirovljeni, a Boris za sada u NK Hajduk Štrukovec.
Tu su neizostavna pitanja, koliko je tko klubova promijenio kao trener, jer su obojica poznati kao vječiti „šetači”, a s Borisom povezujemo i mnogo klupskih prijelaza pa i danas s 55 godina još uvijek zabija golove i govori:
-Godine su samo broj!
Njihova propitkivanja zanimala su i nas. U trenutku susreta nisu znali pa su obećali kako će mi podatke poslati kada ih srede. Sportaši, ljudi od riječi. Podaci su stigli.
Stariji gospodin je napisao kako treba najprije istaknuti njegovu igračku karijeru u NK Rudar Mursko Središće gdje se i umirovio. Potom je čak četiri puta bio njihov trener, a u te četiri godine u dva je navrata s momčadi izborio viši rang natjecanja. Isto toliko puta je sjedao na klupu NK Mura Hlapičina s kojim je jednom izborio i rang više. Dolazi Bratstvo iz Jurovca gdje je bio tri sezone i s njima izborio ligu više, a za taj klub je igrao i njegov sugovornik. Po dva puta je sjedao na klupe klubova iz Zasadbrega i Svetog Juraja na Bregu, a samo jednom je trenirao Torpedo Križovec. S ponosom ističe i juniore Rudara s kojima je bio županijski nogometni prvak. Zvonimira svi znaju po nadimku Čajek. U najranijoj sportskoj mladosti bio je atletičar, gimnastičar i vrsni rukometaš.
-Mi Središćanci smo u moje vrijeme bili svestrani i cijenjeni sportaši. Šteta što mali broj naših mlađih sugrađana zna za naša sportska postignuća, kaže Rihtarec sa sjetom koja naginje k tuzi za pokojnim prijateljima s kojima je utabao sportske staze i dijelio izazove.
Njegova trenerska postignuća iznimno respektira i naš drugi sugovornik Boris Radiković.
-Gospodina Zvonka sam oduvijek cijenio, cijenim ga s novim saznanjima još i više. Bio mi je i nogometni učitelj, a znam da je trenirao nogometne velikane Središća, Srećka Bogdana i Antona Sršu, kazao je Boro prezentirajući nam brojke.
–Deset klubova sam promijenio kao trener, a dvadeset kao igrač, a moram reći da sam u većini njih bio jedno i drugo, igrač i trener. I Boro ima neki gen središćanske sportske svestranosti, vrlo je cijenjeni među međimurskim trkačima. Kako je znatno mlađi od Čajeka u sportu namjerava biti još dugo i sigurni smo da će svoju biografiju obogatiti novim trenerskim uspjesima.
S naše strane iskrene čestitke na uspješnim igračkim i trenerskim karijerama te duboki naklon obojici.