U posljednjem kolu Biblioteke „Insula“ pod pokroviteljstvom Grada Čakovca objavljena je knjiga „Kaj si betežen?“, regionalna kulturno-antropološka studija o kulturi pijenja i alkoholizmu u Međimurju, mlade autorice Blanke Lozić iz Brezja.
Blanka je nedugo završila studij povijesti, a potom i etnologije i kulturne antropologije te biološke antropologije, a ova studija utemeljena na njenom diplomskom radu sada je dobila tvrdo izdanje. U njoj autorica obrađuje pitanje kulture pijenja u svom kraju, kraju iz kojeg potječe i kojeg duboko poznaje, ali s jednakom ozbiljnošću pristupa fenomenu alkoholizma i posljedicama ovisnosti na osobni, profesionalni i društveni život onih koji su kročili put ovisnosti.
Svojoj knjigom ujedno i upozorava kako pijenje kao poželjna društvena praksa u Međimurju neke članove zajednice sa svojevrsnim ranjivostima gura put razvoja ovisnosti koje društvo ne prepoznaje do trenutka kad je već prekasno.
SVI SU IZLOŽENI PRITISKU DA PIJU
Naslov knjige „Kaj si betežen?“ fraza je poznata svim stanovnicima Međimurja, a upućuje na problematiku odbijanja pića za koje je svakom pojedincu potrebno objašnjenje.
– Naslov knjige prijedlog je moje mentorice te ujedno i prve urednice knjige, dr. sc. Tihane Rubić. U njoj je pak sadržana sva problematika odbijanja pića u Međimurju. U ovom kraju popiti piće u društvenom kontekstu ima pozitivan predznak i često je znak društvenosti i dobrog raspoloženja koje jača tkivo zajednice. To ćete često vidjeti u seoskim ugostiteljskim objektima, krčmama, u kojima se naručivanjem pića za novopridošle posjetitelje pokazuje dobrodošlica i započinju spontani razgovori posjetitelja. Odbiti piće bez opravdanog razloga izaziva čuđenje, promatra kao nepristojnost i nerijetko dovodi do toga da taj pojedinac bude etiketiran kao nedruštven i odbačen – upozorila je Blanka Lozić i naglasila:
– Slijedom toga, postavlja se pitanje što je s onim pojedincima koji imaju ranjivosti na razvoj ovisnosti, a koji su jednako tako izloženi pritisku da piju? Gotovo ni jedan sugovornik mog istraživanja nije odbio poziv na barem jedno piće, a sve kako bi zadovoljio normu pristojnosti!
KAKO SE ODLUČILA NA OVO ISTRAŽIVANJE?
Blanka se odlučila baviti ovom temom čistom slučajnošću.
– Kada sam se za vrijeme pandemije vratila u Međimurje, započela sam raditi kao novinarka i krećući se među ljudima sve sam češće imala prilike u nešto osobnijim razgovorima s ljudima čuti za obiteljske i društvene probleme o kojima se još uvijek rijetko priča i koja su obavijena šutnjom kao neprikladni i sramotni za selo, odnosno zajednicu – pojašnjava Blanka, koja je kao studentica imala prilike vidjeti i ovisnike o alkoholu „iz prve ruke“.
– Također, veliko razdoblje studentskog života radila sam kao ugostiteljica u jednom takvom objektu. Ponekad gledate kako druženje uz ispijanje pića spaja ljude i jača veze među članovima zajednice, a u drugom trenutku majke i supruge kako dolaze po svoje sinove i partnere. U tim sam trenucima bila netko tko je iz prve ruke čuo priču „iznutra“, a koja je često manje lijepa od slikovitih prizora dobro raspoloženog društva. Odlučila sam se potom otići u Klub liječenih alkoholičara dr. Mato Golubić u Čakovcu i tu se rodila želja da se posvetim ovoj temi – pojasnila je Blanka.
ISTRAŽIVANJE KROZ RAZGOVOR S BIVŠIM OVISNICIMA I OBITELJIMA SADAŠNJIH
U sklopu istraživanja, razgovarala je s ljudima koji nemaju problem alkoholizma već su samo društveni konzumenti, kao i s onima koji apstiniraju i koji su članovi kluba te njihovim suprugama i djecom. Ali i, najteži dio, obiteljima alkoholičara.
– Pričala sam i suprugama i partnericama alkoholičara koji se nisu liječili, a sve kako bih dobila ukupnu sliku kulture pijenja i razaznala koje sitnice neke gurnu u razvoj ovisnosti, a zašto drugi istu nikada ne razviju. S jedne strane imate pozitivne aspekte pijenja za one koji piju isključivo u grupi, a koji nemaju predispozicije za razvoj ovisnosti, a s druge slušate priče o nasilnim očevima, uništenim djetinjstvima i roditeljima koji se bore sa svojom ovisnom djecom – otkrila je Blanka, dodajući da to sve nije bilo nimalo lako:
– Bili su potrebni mjeseci da sve što čujem izbacim iz glave jer teško je ne razviti empatiju za sve te ljude i zadržati se na profesionalnom odnosu kad slušate intime ispovijesti od kojih neke dosad nisu ispričane. Zato su svi sudionici istraživanja anonimizirani, a njihovi identiteti u potpunosti skriveni.
SVE POČNE S JEDNOM ‘PIJAČOM’ TU I TAMO…
Pojasnila je i po čemu je Međimurje posebno kad je u pitanju „pijača“. A život koji se na kraju pretvori u pakao za ovisnike i njihove obitelji počne s jednom „pijačom“ tu i tamo.
– U Međimurju se ohrabruje pijenje velikih količina alkohola jer se od rane dobi gradi pozitivan odnos prema alkoholu. Tako se, primjerice, u fazi tinejdžerstva mlade igrače u nogometnim klubovima ohrabruje na pijenje nakon sportske aktivnosti, a uvriježeno je i mišljenje da fizički radnici trebaju piti „za snagu“ te da im alkohol manje „škodi.“ To je mit, dokazan – priča Blanka i dodaje:
– Problem nastaje u tome što se potiče visoka potrošnja alkohola za vrijeme okupljanja i društvenih aktivnosti, a gotov ni jedan moj sugovornik nije ispravno mogao procijeniti početne faze alkoholizma. U Međimurju postajete etiketirani kao „alkoholičar“ tek kada prestanete funkcionirati na svim životnim poljima, a dotad neopaženo prolazite ispod društvenog radara. Nažalost, za brojne je tada već prekasno. Moja knjiga dokazuje kako su funkcionalni alkoholičari u Međimurju neprepoznati i tako nastavljaju piti bez društvenih sankcija. Njihovo je pijenje normalizirano i to tako dugo dok se ne pojave ozbiljne posljedice dugogodišnjeg pijenja.
‘MORAMO PAZITI I NA ONE NAJRANJIVIJE MEĐU NAMA!’
Također je istaknula što ju je motiviralo na ovako veliko istraživanje i otkrivanje onoga što se u Međimurju nažalost „stavlja pod tepih“.
– Ovim sam radom željela nešto dati svojim ljudima, Međimurcima. Odlučila sam pisati o ovome ne kako bi ih „špotala“, već im pokazala gdje mogu biti još bolji za dobrobit svih. Samo za vrijeme pisanja ovog mog rada na međimurskim je cestama u prometnim nesrećama poginulo više od desetak ljudi. To je i više nego indikativno – konstatirala je Blanka i dodala:
– Osviješteno društvo je ono koje brine o svim svojim članovima, pa tako moramo paziti i na one najranjivije među nama. Također, kada sam pisala rukopis, odlučila sam da sve izjave sugovornika budu izvorne, na međimurskom dijalektu. Namjera mi je bila pokazati i tu našu regionalnu posebnost koja je ponajprije izražena u našem dijalektu koji je bogat, a kojeg je potrebno štiti.
Nakon promocije knjige „Kaj si betežen?“ u zgradi Scheier u Čakovcu, slijedi ona u Zagrebu, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 3. travnja 2024. godine u 18.30 sati, a na kojoj će gostovati dr.sc. Zoran Zoričić, dr.sc. Tihana Rubić i prof. Ivan Pranjić.
Čestitke Blanki Lozić na ovoj odličnoj studiji koja bi nas trebala potaknuti da se zapitamo, zatvaramo li svi oči pred ovim velikim problemom u Međimurju!
