Postoje ljubavne priče iz filmova i romana koje nas zapljuskuju velikim riječima, obećanjima i gestama koje često djeluju nestvarno. No, postoje i one životne, tihe, ispisane radom, odricanjem, poštovanjem i ustrajnošću. Upravo takva je priča Katarine i Antuna Marodija, simpatičnog bračnog para u najboljim godinama kojeg smo upoznali u čakovečkoj Depadansi, a čija je životna priča podsjetnik na pravu vrijednost ljubavi, baš povodom Valentinovog.
U Depadansu su se prijavili samoinicijativno, kako djeca ne bi brinula. Danas kažu kako su izuzetno zadovoljni, osoblje im je, ističu, za poželjeti. Rutine se nisu odrekli – Zajednička poslijepodnevna kavica obavezna je svakog dana, u njoj najviše uživamo – kaže Antun dok nas časti kuhanom kavom, onom pravom, kakva se danas rijetko pije.
Ljubav u ranoj mladosti
Katarina i Antun 28. prosinca su proslavili 60 godina braka, no kako uz osmijeh kaže gospođa Katarina – zajedno su oni i puno više. Već dvije godine borave u Depadansi, kamo su u svoj apartman donijeli dio nekadašnjeg života iz obiteljske kuće u Domašincu. Središnje mjesto na zidu, iznad bračnog kreveta pripada fotografiji s vjenčanja uokvirenoj zlaćanim okvirom s koje se smiješe dva mlada lica.
Njihova ljubavna priča započela je vrlo rano. Katarina je ostala bez oca, Antun bez majke, a život ih je spojio dok su još bili gotovo djeca. Vjenčali su se 28. prosinca 1965. godine, Antun je tada imao 22 godine, a Katarina svega 15, što u ono vrijeme i nije bilo tako neobično. Teški počeci obilježili su njihovu mladost, ali nikada nisu posumnjali jedno u drugo.
Antun je već sa 16 godina otišao raditi u Sloveniju, nakon vjenčanja zaposlio se u Čakovcu, a potom radio u Austriji i Njemačkoj. Umoran i slomljen od takvog života, vratio se kući s odlukom da više ne ide nikamo. Tada počinje razmišljati kako prehraniti obitelj. Odlučio se baviti staklarstvom, a Katarinina podrška bila je neupitna. – Vozio me na plavom motoru, a ja sam čuvala staklo – prisjeća se Katarina. Radili su najviše noću, dok su djeca spavala, uz poljoprivredu i staklarstvo gradili su svoju egzistenciju iz ničega.
‘Hvala ti, Bože za ovaj dan!’
Život ih nije štedio. Teške bolesti, brojne operacije i zdravstvene borbe bile su stalni pratitelji. U čemu je tajna njihove ljubavi, pitamo ih – Najvažnije je poštovanje – kaže Katarina, a ljubav se na to nadovezuje. Kao i vjera. Svaki dan je dar. Prije spavanja Antun uvijek kaže: Hvala ti, Bože, za ovaj dan!
S vremenom su stali sa staklarstvom zbog Antunovog zdravlja, radnika nisu htjeli zaposliti, a život ih je odveo i u Zagreb. No, bez obzira na udarce sudbine, uvijek su išli zajedno. Danas su ponosni roditelji troje djece, te baka i djed šestero unuka i troje praunuka.
Kada se sin vratio iz vojske, razmišljali su čime bi se mogli baviti, a Antun je u jednom trenu kratko rekao – Testo je jesti treba! To je pak nastavak jedne sasvim druge priče.