Josip Drvoderić, svestrani 49-godišnji svećenik iz župe Goričan, inače veliki ljubitelj povijesti, umjetnosti i glazbe, za svećenički se poziv odlučio sa 14 godina, ostavivši svoju školu i roditelje u šoku. No, bila je to sjajna odluka ne samo za njega već i za crkveni svijet sjeverne Hrvatske, a on nije zažalio ni trenutka te danas ponosno kaže „Bogu hvala za 25 godina svećeništva Bogu hvala na tom daru!“.
Josip Drvoderić, koji se zaredio prije točno 25 godina, nije samo svećenik. U sklopu svog poziva, koristio je svaku moguću priliku da se bavi i poviješću, umjetnošći, arheologijom, glazbom, poezijom… Sudjelovao je i u radu kluba liječenih alkoholičara, organizaciji likovnih kolonija, projektu spilje Vindija itd. Trenutno je u Goričanu vrlo angažiran na misama za pomorske Hrvate u Mađarskoj. Kako sam kaže: „Uvijek pokušavam spojiti vjeru, kulturu, umjetnost i sve ostalo!“
Napokon, napisao je i nekoliko knjiga, među kojima i „Hrvatske crkvene i svjetovne popijevke Florijana Andrašeca – kantora u Dekanovcu, u Međimurju“ te „Tragovi iskona“, a 2021. godine objavio je i zbirku pjesama na kajkavskom jeziku „Međimurske minijature“, koja sadrži samo neke od njegovih pjesama koje je pisao tijekom 30 godina, a uz ove ima barem još 150 pjesama.
Rođen je 27. veljače 1973. godine u Novakovcu, kao najstariji od deset braće i sestara, sin Antuna i Ane. U školi su ga zanimale razne stvari, a bio je vrlo aktivan i u matematici, kemiji i povijesti, a s 14 godina odlučio je upisati se u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziji na Šalati u Zagrebu.
– Kao osnovnoškolac sam redovito odlazio u crkvu i kad sam razmišljao kuda bih nakon osnovne škole, imao sam mnogo zanimacija, bio sam aktivan i u kemiji, matematici, povijesti i puno me toga zanimalo… Međutim, jednostavno sam osjetio da je moj put svećeništvo, pomaganje ljudima na duhovnoj razini. Zanimale su me i duhovne knjige i volio sam čitati. Što se čitanja tiče, uvijek sam bio dvije godine ispred. Bog zove svakoga na drugi način, a mene je na to potaknuo i sam župnik Dekanovca Ignacije Hrastić. Bio je to šok za školu, kao i mojim roditeljima, ali prihvatili su moju odluku – kaže.
Na upit je li mu teško pao odlazak od kuće, objasnio je:
– Nije mi to teško palo, tada nas je bilo više, a Zagrebačka biskupija bila je jedna od četiri najveće na svijetu po površini i broju stanovnika. Imao sam dobru ekipu i stekao prijatelje. Od 44 nas ostalo nas je šest na kraju. Ostali su odustali.
On nije. Nakon završene gimnazije upisao je Filozofsko-bogoslovni studij na Kaptolu, gdje je diplomirao 1997. godine s povijesnom temom „Generalni vikarijat za Međimurje (1941 – 1945)“.
– Diplomirao sam na temi o 2. svjetskom ratu u Međimurju, oduvijek mi je povijest bila bliska. Kaže se da je povijest učiteljica života i volim ljude podsjetiti na događanja iz prošlosti, čak i na misama danas. Uvijek sam želio da ljudi iz povijesti i tragedija koje su se događale nešto i nauče – priča nam Drvoderić.
I eto, 29. lipnja 1997. godine zaredio ga je tadašnji kardinal Franjo Kuharić u sklopu Zagrebačke nadbiskupijem a interesantno je da su nekoliko dana kasnije, 5. srpnja iste godine, konstituirane još dvije biskupije: Varaždinska i Požeška, koje će tako uskoro proslaviti 25 godina postojanja.
– Tada je bilo zaređeno nas četvorica svećenika iz Međimurja: Ivan Novak, Ivica Horvat i Dragutin Šengula i ja. Prva župa bila mi je u zagrebačkom naselju Špansko, zatim u Župi Sv. Ane u Križevcima, a zatim sam došao u Varaždinsku biskupiju, u župu Kozarevac. Nakon toga bio sam u Ukrajini kao svećenik-misionar u Harkivsko-zaporiškoj biskupiji, na poziv tadašnjeg biskupa Stanislava Padewskog, pa u Donjoj Voći, a od listopada 2016. godine župnik sam u Goričanu – opisuje nam ukratko svoj svećenički put.
Na upit je li ikada zažalio i nedostaje li mu nešto iz „nesvećeničkog života“, odgovara:
– Čovjek se može u nekim situacijama razočarati, neki su dani oblačni, neki sunčani, no nisam zažalio. To je opredjeljenje koje kad jednom donesete, samo ga dalje učvršćujete. To je kao brak – ne može jedna svađa raskinuti partnerstvo. Prilagodio sam se i vidio da je taj poziv zaista za mene, kao i da neće smetati svemu što me zanimalo i prije.
Pitali smo ga zašto voli ovo zanimanje.
– Zašto volim ovo zanimanje? Jer me zanima taj duhovni svijet koji ima mnogo područja na kojima se čovjek može ostvariti kao svećenik – kao propovjednik, kroz katehezu itd. Rad s mladima, rad sa starijima, rad s ovisnicima te mnogo zanimljivih projekata na kojima sam radio.
Otkrio je i da u rujnu planira napraviti svečanost povodom svoje 25. godišnjice svećeničkog poziva, na kojoj će okupiti i umjetnike, kipare i slikare, a do tad će mu izaći i nova zbirka pjesama u čast Blažene Djevice Marije „Marijanski kanconijer“.
– Dosad je mojih pjesama uglazbljeno osam. Svaku pjesmu pišem u dvostruko rimovano stihu i svaka se može uglazbiti. Volim glazbu i ona mi je jako bitna i na misama – rekao je ovaj svestrani svećenik, nakon čijih misa se svi osjećaju bolje.
Čestitamo mu 25. godišnjicu ovog zahtjevnog, duhovnog zvanja!