Nedavno je Lovački savez RH dodijelio Lovačko odlikovanje II. reda Ivanu Mikecu (72) iz Čakovca, članu LD “Jastreb” iz Domašinca. Ovo respektabilno priznanje dodijeljeno mu je za zasluge na unapređenju lovstva. I to ne male.
– Ljudi još uvijek krivo shvaćaju da su lovci tipovi naoružani puškama koji idu lovištem i ubijaju sve što se kreće. To nije tako! Lovcima je danas prvenstveni zadatak uzgoj i zaštita divljači – rekao nam je na početku razgovora ovaj zaljubljenik u prirodu.
Rođen je u Turčišću i tu je od najranije mladosti uživao u blagodatima koje pružaju šumarci uz Muru, odlazeći s ocem u lov. Kasnije se zaposlio u PZC-u Varaždin, pa u Županijskoj upravi za ceste Čakovec, jedno je vrijeme radio i u Njemačkoj, izgradio je kuću u Čakovcu kamo se s obitelji preselio prije 43 godine.
Uglavnom, ljudi ga se najviše znaju kao ophodara na cestama. Voli društvo i redovno srijedom ide na čakovečki sajam. Poznati je majstor pečenja i kuhanja, posebno ribljih i lovačkih specijaliteta. I na lovačkim druženjima uvijek je za pečenjarom.
– Volim kad se okupimo, pričamo lovačke priče, malo prizalogajimo i popijemo. Istina, zbog ove korone manje je takvih druženja ne samo u lovačkim društvima nego i drugdje – priča Mikec, koji je u redove pravih lovaca primljen prije 40 godina, a uoči toga morao je jednu i stažirati.
– Nastavio sam tako obiteljsku tradiciju, a u ono vrijeme biti lovac bila je čast i ponos. Onda su lovci u selu bili poznatiji i priznatiji od političara, dok je danas potpuno drugačije. Više nema toliko pucanja, nema divljači. Nekad se razvijao lovni turizam, dolazili su najviše Talijani… U vrijeme sezone lova, mnogi su u Međimurju živjeli od lovnih turista. I hoteli, restorani… Zečeve smo tjerali u duge razapete mreže, lovili ih žive i slali da napuče druga područja ili u izvoz. Fazana je bilo koliko ti srce hoće. No, sve je prestalo s dolaskom Domovinskog rata. Talijani više nisu dolazili jer nisu mogli prenijeti oružje preko granice pa su se orijentirali uglavnom na Mađarsku. S obzirom na to da su lovci uglavnom bili starije dobi, poslije rata više nisu mogli dolaziti zbog starosti. A i divljači je bilo sve manje. Nešto zbog intenzivne poljoprivredne proizvodnje i prekomjerne upotrebe raznih otrovnih pesticida, nešto zbog smanjenja lovišta zbog širenja naselja, gradnje auto-ceste, namnoženih grabežljivaca – ističe Ivan Mikec i dodaje da se sada u lovištima manje puca, a više radi.
– Izrađujemo i postavljamo priručna hranilišta za divljač, čeke za osmatranje, idemo u noćne patrole, čuvamo lovišta od lovokradica, skidamo zamke koje nastavljaju, lovimo grabežljivce. Osnovni nam je zadatak očuvati autohtonu divljač, posebno fazansku, koje je sve manje. Zato planiramo ponovo kupiti mlade fazane i pustiti ih u lovište. Radom u lovištu skupljamo bodove, prema kojima onda dobijemo dozvolu odstrijeliti neku od divljači – dodaje.
U lovištu kojem gospodaru i Lovačko društvo “Jastreb”, čiji je član i Ivan Mikec, najviše je jelenske i srneće divljači i divljih svinja na koje se najčešće organiziraju klasični lovovi. Oni sada završavaju, a kreće se na grabežljivce i štetočine.
– U ovo doba godine zadatak nam je odstrijeliti lisice, čagljeve, šojke… Oni rade veliku štetu na sitnoj divljači. Obilazimo i mjesta gdje bi mogle biti postavljene zamke, jer se i lovokradica namnožilo. Neke i znamo, ali ih je teško uhvatiti na djelu, zato idemo u ophodnje lovišta – ističe Mikec.
A koliko ima istine u tome da su lovci i veliki zavodnici, pitamo nagrađenog Ivana Mikeca:
– Ma to su lovačke priče iz davnina. Toga ima još samo u pjesmi Zvonka Bogdana. Kad je moj pokojni otac još bio lovac poslije lova se pilo i bančilo dugo u noć, pa i do sljedećeg jutra. U takvim prilikama nastajale su mnoge lovačke priče, a među njima i ovakve ljubavničke. Mnogi su lovci pucali, ali uglavnom u prazno!